Projekt Socrat: Premijera performansa „Ho-Ruk! Hop-Jan!“
Tekst Boris VINCEK • Fotografije Hasan ABDELGHANI i B. VINCEK
Audio vizualni performans naziva „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ premijerno je izveden u četvrtak, 18. prosinca u na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula. Autori i izvođači ove vizualne, tekstualne i glazbene raščlambe „radništva kakvo je nekad bio“ su Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Andrea Matošević, Miodrag Gladović, Davor Sanvincenti i Michele Sambin, a ton majstor je Hrvoje Pelicarić.
Kao što piše u opisu „performans se bavi kompozicijama kolektiviteta rada kroz suvremenu glazbenu, zvučnu, vizualnu i narativnu reinterpretaciju načina na koje je kolektivni rad u brodogradilištima, kamenolomima i na radnim akcijama bio posredovan široj javnosti tijekom druge polovice 20. stoljeća, odnosno u razdoblju socijalističkog društvenog uređenja.“
Performans se oslanja na uspješnu recepturu prokušanu kroz projekte „Sicomat“ i „Propulzor“ u kojem braća Sinkauz stvaraju zvučnu kulisu, Andrea Matošević onu esejističku, a gostujući autori onu vizualnu. U slučaju ovog posljednjeg u, nadamo se, dugom nizu performansa, za vizualni dio bili su zaduženi Michele Sambin i Davor Savicenti. Sambin nam je tijekom rada na performansu ispričao da je srce djela Smilja Glavaš iz Golikovog filma „Od 3 do 22“ oko čijeg se radnog dana izgradila njegova narativna kulisa.
Sve počinje s crno-bijelom budilicom, a završava krcatom plažom u koloru – od snažne buke strojeva do nesnosnog žamora turizma, od kolektiviteta ponosnih radnika do krajnje individualnosti u bezglavoj gomili „gostiju“, od predane produkcije do bezobrazne konzumacije te u konačnici od živog organizma jakog srca do leša kojem je ono amputirano i po kojem šetaju rojevi muha. Glazba braće Sinkauz te Sambina na glasu i šalmaju se u potpunosti stapa s videom ‚a Matoševićev tekst pleše na tankoj oštrici cinizma. Puno je tu neizbježnog jala kojeg je poraz radništva proizveo stoga je sarkazam legitimna forma kojom ga se može opisati – prošlost se u ovom prerformansu s pravom ruga sadašnjici jer drugo ni ne zaslužuje.
„Temelj čine zvuk i dokumentarni film“, navodi se dalje u opisu performansa: „koji su u ovom projektu shvaćeni kao značajan izvor, odnosno svjedočanstvo temeljnih uvjeta suradnje, koordinacije i dovršetka kompleksnih i – u različitom rasponu – hazardnih radnih zadataka koji se kreću od izbijanja drvenih klinova saonica koji su brodove u brodogradilištima držali na navozu prije samoga posebno rizičnoga kliženja u more po saoniku – porinuća, preko koordiniranoga i ritmičnoga rada berača kamena čiji je kolektivitet sam uvjet za uspješan cjelokupan proces dobavljanja nekoliko tona teških kamenih blokova do omladinskih radnih akcija u kojima su omladinci učili o temeljima koordiniranoga manualnoga i zajedničkoga rada.“
„Činjenica da se radi o zvučno-melodičnom fenomenu od izrazite je važnosti za ovaj projekt upravo jer je zvuk rada i industrije – unatoč infrastrukturnim podsjetnicima na njezinu okrnjenu prisutnost – prvi nestao iz brojnih mjesta obilježenih tim sektorom“, zaključuje se u opisu.
Zvuk je taj koji u ovom performansu na svojim leđima nosi cijelu vizualnu i tekstualnu priču – prvo minimalističan u funkciji oponašanja strojeva, potom elegičan i poguban za emocije, a u vrhuncu udarnički zamaman i ponosan da bi se na kraju izgubio u tišini. „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ je u konačnici još jedan vrlo uspješan projekt već uhodane ekipe autora koji svojim radom i predanošću vode bitku protiv zaborava što je dirnuta pulska publika prepoznala i nagradila aplauzom.
Audio vizualni performans „Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada“ je nastao kao rezultat istraživačko-umjetničkog kreativnog živućeg laboratorija projekta SOCRAT, sufinanciranog putem Programa Interreg VIA Italija-Hrvatska 2021.- 2027. godine.
