Bolje spaliti svoju umjetnost nego sebe – Razgovor s Pinom Ivančićem

Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva J. P. IVANČIĆA

05.02.2026.

Posljednje što smo pisa­li o Josipu Pinu Ivančiću – poz­na­tom pul­skom per­for­me­ru i uvi­jek pro­vo­ka­tiv­nom umjet­ni­ku s pre­ko 54 godi­na aktiv­ne pri­sut­nos­ti na doma­ćoj i stra­noj umjet­nič­koj sce­ni, bila je naj­a­va da pri­pre­ma veli­ki kri­jes u zagre­bač­kom Pogonu Jedinstvo, gdje će spa­li­ti tra­go­ve svo­jih umjet­nič­kih inter­ven­ci­ja koje je kroz godi­ne imao u glav­nom gra­du i oko­li­ci. U među­vre­me­nu je oba­vio i to, ali i puno dru­gih umjet­nič­kih pro­je­ka­ta. U tom zatr­pa­nom ras­po­re­du bili smo ga  „ulo­vi­li“ neg­dje lje­tos, za krat­kog borav­ka u Puli i ovdje dono­si­mo dio sve­ga što nam je tom pri­li­kom ispri­čao, uz nado­pu­ne iz pre­pi­ske koja se nakon tog raz­go­vo­ra dobra­no odu­lji­la, pa je dodao i infor­ma­ci­je o jav­nim istu­pi­ma koje je imao u međuvremenu.

- Što se doga­đa s tobom, kako si, gdje si sada?

- Po svu­da sam po malo, po regi­jo­nu – kak se to veli… Uglavnom u Zagrebu kod sina i moje part­ne­ri­ce, pa u Lici… pa u Sarajevu… i u susjed­stvu – Križevcima.

U Lici si bio na fes­ti­va­lu performansa?

- Da, na „Lovinačkim veče­ri­ma per­for­man­sa“. Pod nas­lo­vom  „Ljepotice bez zvi­je­ri u folk vrtu“ napra­vio sam neki svoj spoj eko­lo­gi­je i tra­di­ci­je – pos­ta­vio sam neko­li­ko obje­ka­ta sas­tav­lje­nih od gra­na i gran­či­ca, pri­la­go­đe­nih tako da se uklo­pe u taj pros­tor, ali sve rađe­no na teme­lju istar­skog fol­ka, ona­ko kako me je nono Ivan vadi­ja dela­ti. Prije sve­ga je to bila igra u odno­su s pri­ro­dom, jer sam taj rad pos­ta­vio na jed­noj liva­di gdje su kra­ve i ovce i ostat će tamo dok to prve kiše i nevri­je­me ne uru­še. Dok sam to radio sve sam nado­gra­dio i čita­njem nekih mojih tek­s­to­va i poezi­je – malo spr­da­či­ne na kus­to­se, malo ske­ri, malo plju­vač­ke, malo zaje­ban­ci­je, zabav­no je bilo.

Nešto slič­no si pri­je par godi­ne radio i na Savskom nasi­pu, pleo gran­či­ce i bacao ih u Savu, izvo­dio neke čud­ne obre­de iscje­lji­va­nja, bazi­ra­ne na raz­nim šaman­skim postupcima?

- Da, dok su bili Corona i potre­si u Zagrebu bio sam mje­se­ci­ma zatvo­ren pa sam radio neke šaman­ske inter­ven­ci­je, neku svo­ju mje­ša­vi­nu istar­skih s indi­jan­skim i indij­skim šaman­skim tradicijama(a i mi u Istri ima­mo šti­ge i štri­gu­ne, uro­ke i sl…). Povezao sam te tzv. folk rado­ve i s ele­men­ti­ma supre­ma­tiz­ma, bacao sam neke svo­je arte­fak­te s mos­ta u Savu, neke sam stva­ri radio i na Manduševcu, pa sam onda zem­lji oko Save nado­dao i cigle od raz­ru­še­nih kuća koje sam dovu­kao iz gra­da… Tako, sva­šta sam radio, samo da ne sto­jim doma – lju­di su izla­zi­li s psi­ma, mač­ka­ma, kro­ko­di­li­ma jer su samo tako, s ispri­kom da mora­ju pro­še­ta­ti lju­bim­ce, mogli izla­zi­ti. Većini sam bio tek frik na uli­ci, ali mno­gi su mi pri­la­zi­li, bilo je zanim­lji­vo gle­da­ti raz­ne reak­ci­je. Bio je to neki moj način lije­če­nja. Osobnog i kolektivnog.

Općenito, osim što je rad­niš­tvo prva aso­ci­ja­ci­ja na tvoj umjet­nič­ki rad, puno si se poigra­vao i sa šaman­skim ele­men­ti­ma, ali oni nisu bili tek ukras­ni doda­tak, nego naj­češ­će i način da se uka­že na neki pro­blem ili da se nešto „pomak­ne“, izli­je­či, kao u slu­ča­ju spo­me­nu­tih zagre­bač­ki „hap­pe­nin­ga“. Sjećam se, npr. i šaman­skog per­for­man­sa kojeg ste ti i Branko Gulin napra­vi­li u špi­lji Šandalja – navod­no su u njoj pro­na­đe­ni osta­ci naj­sta­ri­jeg pra­čo­vje­ka u Europi? Na žalost, ubr­zo nakon tog per­for­man­sa kojim ste želje­li uka­za­ti na važ­nost tih nala­za devas­ti­rao ih je obliž­nji kame­no­lom… Možeš li nas pod­sje­ti­ti na još koju slič­nu intervenciju?

- Imao sam nekih hip­pi­jev­skih /“arte pove­ra“ inter­ven­ci­ja uz Lungo mare, nešto po boška­ma i liva­da­ma Istre kao LandArt, kad sam brao špa­ro­ge ili glji­ve, da se malo odmo­rim ili sam samo pro­vje­tra­vao gla­vu i riva noge naprid, pa jed­nu akci­ju u Mađarskoj/Tatabanya u sklo­pu rezi­den­ci­je u radi­ona­ma rud­ni­ka… Neke 80-te sam se igrao i na temu „pro­lje­će je sti­glo…“, tako da sam na tadaš­nji SUP/miliciju/MUP (današ­nji Arena hos­pi­ta­lity zgra­du ) i na Komitet (današ­nja Bijela zgra­da Županije) poli­je­pio bije­le cvje­to­ve i kre­dom ispi­sao „sti­glo je pro­li­će“ i to je izdr­ža­lo par dana… I tako, sva­šta, ki bi se sve­ga domislija…

Vratimo se u Zagreb – kako smo već rek­li, tamo si –opet nekim svo­jim šaman­skim ritu­alom – spa­lio dio rada koje si na umjet­nič­koj sce­ni odra­dio u Zagrebu i oko­li­ci… Dakle, nisi još spa­lio kom­ple­tan svoj opus.

- Ne, nije sve spa­lje­no. U Zagrebu sam u Pogonu Jedinstvo imao zagre­bač­ke „Krijesove“, palje­vi­nu samo zagre­bač­kog dije­la svo­jih radova.

Što je sve otiš­lo u tu vatru, nave­di bar rado­ve koji su ti naj­vi­še pri­ras­li srcu, žališ li poseb­no za neki­ma od njih? 

- Aha, od prvih sa „Salona mla­dih“ 80-te do zad­njih 2024.. Meni su svi rado­vi jed­na­ko dra­gi i ne pre­fe­ri­ram neki poseb­no , pa to su dije­lo­vi mene, nisu rađe­ni zbog tren­da ili po nekoj narudžbi…i NE, ne žalim, za nijed­nim… To je moja intim­na svjes­na odlu­ka, bez zadrške.

Ta je „Paljevina“ bila tek prvi čin jed­nog slo­že­ni­jeg projekta?

- Da, zamiš­lje­no je da to bude ala rock tur­ne­ja, a potom i film, u četi­ri dije­la. Naime, deč­ki iz Zagreba zamis­li­li su da će sve to sni­ma­ti i od toga napra­vi­ti film, nji­ma je to fan­cy. Tako će slje­de­ći dio biti u Puli , jedan dio namje­ra­vam napra­vi­ti i u Beogradu (samo što su mi fren­do­vi iz Srbije pre­po­ru­či­li da za sada ne dola­zim, jer je kli­ma oko pro­s­vje­da pre­vi­še „uža­re­na“ i mogli bi svi mi ima­ti neugod­nos­ti), a loka­ci­ju čet­vr­tog kri­je­sa još nisam odlučio.

Kad spo­mi­nješ Srbiju, vidje­la sam na tvom FB‑u pro­fi­lu da si u Beogradu imao i per­for­mans sli­čan onom na jed­noj dav­noj Grisiji, kad si nosio križ i ležao na nje­mu pred crk­vom sv. Eufemije, što je tada iza­zva­lo bur­ne reak­ci­je, pa i poli­cij­sku inter­ven­ci­ju. U Beogradu si tako­đer nosio križ, ogr­nut u Srpsku zas­ta­vu… Da li je to bilo pri­je stu­dent­skih pro­s­vje­da? Jesi li i tamo imao kak­vih grub­ljih situacija?

- Puno pri­je „pum­pa­nja“ je to bilo, ima tome sad i nekih četi­ri godi­na, tada sam bio odje­ven u srp­ski dres i na noga­ma sam imao opan­ke… pro­šao sam uli­com od Kališa po pje­šač­koj zoni do „konja“ ili­ti Trga repu­bli­ke i bilo je zabav­no slu­ša­ti zaje­bant­ske komen­ta­re usput­nog izne­na­đe­nog audi­to­ri­ja i sve pod dis­kret­nom zašti­tom spe­ci­ja­la­ca… jedi­no pri raz­mon­ti­ra­va­nju kri­ža kojeg sam nosio neka nari­ka­ča poče­la je urlat da se križ ne razva­lju­je i vje­ro­jat­no je ona pri­ja­vi­la hit­no poli­cij­skoj pos­ta­ji Stari grad, pa su doš­li iz Gradskog suda na uvi­đaj… orga­ni­za­to­ri su im poka­za­li pot­vr­de i odo­bre­nje za doga­đa­nje pa smo se uz kafu rastali…

Kao i šama­ni, vatrom su se – s raz­li­či­tim svr­ha­ma – slu­ži­li i mno­gi dru­gi per­for­me­ri, (npr. poz­na­ta je pri­ča da je Marina Abramović sko­ro pogi­nu­la u, na podu zapa­lje­noj, veli­koj peto­kra­ci u čije je sre­di­šte legla i ubr­zo izgu­bi­la svi­jest, a legen­da kaže da ju je izvu­kao Tom Gotovac). Da li te je neki od njih ins­pi­ri­rao i na ovo tvo­je paljenje?

- Aj vero pak ne! Jednostavno mi je dopiz­di­lo žica­ti ate­lje (mno­gi pros­to­ri još sto­je praz­ni ili pro­pa­da­ju, ali mi ih nisu htje­li dati, dok su ih neki dru­gi dobi­va­li po defol­tu…) i onda rado­ve skla­di­šti­ti po sta­nu, u kan­ti­ni poli pokoj­ne mame, kod frendova(koji i sami nema­ju dovolj­no pros­to­ra). S dru­ge stra­ne, neke ins­ti­tu­ci­je su htje­le ništo otku­pit pa se zakom­pli­ci­ra­lo ( iako su svo­jim podob­ni­ma ipak otkup­lji­va­li )…a i kad sam kod nekih apli­ci­rao za retros­pek­ti­vu 50. godiš­nji­ce na umjet­nič­koj sce­ni odje­ban sam uz piz­dun­ske odgo­vo­re ili čak bez ikak­vog odgo­vo­ra… Tako sam poma­lo došao do potre­be za detoxom i da očis­tim svu „kra­mu“, ne zapa­či­van njo­me oko­li­ni… nekom na radost, a nekom na žalost…

Ovo nije bio tvoj prvi per­for­mans s vatrom, sje­ćam se npr. jed­ne veče­ri u pros­to­ru u Laginjinoj uli­ci koji je bio dodi­je­ljen HDLU‑u Istre, tzv Water Galery, ali nikad u toj funk­ci­ji nije zaži­vio. Ti i neko­li­ci­na dru­gih umjetnika/bubnjara s punk sce­ne, tamo ste zapa­li­li vatre u praz­nim bare­li­ma za naf­tu, poput ame­rič­kih beskuć­ni­ka, a per­for­mans se sas­to­jao od zajed­nič­ke bub­njar­ske impro­vi­za­ci­je po tim bare­li­ma. Jedna šalji­va inter­ven­ci­ja bila je i jed­ne godi­ne kad si (s Encom Morovićem) na fažan­skoj rivi pok­lad­nu tra­di­ci­ju spa­lji­va­nja Pusta/Fašnika izo­kre­nuo tako što si ti bio živi Pust, a umjes­to da te se spa­li, publi­ka te gađa­la jaji­ma i potom s mola baci­la u vodu… Uglavnom „pališ“, bilo vatrom ili pro­vo­ka­tiv­nim istu­pi­ma. Kako to da si u Zagrebu dobio dozvo­lu za vatru, una­toč zabra­ni palje­nja na otvorenom?

- „Progledali“ su mi kroz oko/prste (fini pošte­ni lju­di i uvi­đav­ni)… jer je to u Pogonu Jedinstvo. Policija je rek­la: Ok, ako vatro­gas­ci kažu da može, ide. Pa su doš­li pom­pi­eri, palio sam pod nji­ho­vom kon­tro­lom i dobro smo se zabavili.

Prije no što si ih bacio u vatru, okup­lje­ni su ima­li pri­li­ku i otku­pi­ti neke radove?

- Taj dan se moglo doći, otku­pi­ti po odre­đe­nim cije­na­ma, nešto sam pok­lo­nio nekim pri­ja­te­lji­ma i osta­lo je otiš­lo. Oni to ne mogu nig­dje izla­ga­ti bez mog cer­ti­fi­ka­ta i pot­pi­sa, dok sam ja živ. Točno imam spi­sak što je kod koga i tako će to osta­ti i sad je mir i tiši­na. Znaš kako je – svi bi htje­li da im to pok­la­njam ili doni­ram… U vri­je­me kad sam i namje­ra­vao nešto doni­ra­ti nije bilo zain­te­re­si­ra­nih i sada toga više nema, „nema dža­be ni kod sta­re babe“, sada ispod tri nule ne idem, sada pro­da­jem te svo­je 54 godi­ne na sceni…

Učiš od Ivana Pernara?

- Ma ne, sad radim iz total­nog arta, otka­ko sam u pen­zi­ji više me ništa ne uzne­mi­ru­je. Tko se još želi guzi­ti na sce­ni – nek izvo­li. Trenutno spre­mam spe­ci­jal­nu izlož­bu, anto­lo­gij­ske koma­de u Križevcima. Tamo radim za njih, za Grad Križevci, jer su fren­do­vi i zain­te­re­si­ra­ni su da to napra­ve. Zato će dobit nešto dru­ga­či­je što net­ko nije – eks­klu­zi­vu poseb­nih rado­va. Kustosi su me tamo pred­lo­ži­li, vidje­li su što radim i pozva­li me. Rekao sam OK, dobi­va­te spe­ci­jal­ne anto­lo­gij­ske ele­men­te. Jedan dio je bio izlo­žen u Naučnoj (Svreučilišnoj bibli­ote­ci), a jedan dio će biti mix poseb­nih iz osta­log opu­sa i onih tzv provokativnijih.

Na tra­gu Joseph Beuysa, živiš svo­ju umjet­nost 24 sata, kao tzv. „soci­jal­na skul­p­tu­ra“. Beuysov ter­min, u zna­če­nju da svat­ko ima poten­ci­jal biti umjet­ni­kom i da je sam život umjet­nič­ko dje­lo kojim svat­ko od nas poma­že stva­ra­ti i mije­nja­ti druš­tvo kroz svo­je dje­lo­va­nje. Ostavio si trag pri­je sve­ga kao soci­jal­na skul­p­tu­ra rad­ni­ka, onak­vog kakav više i ne pos­to­ji, jer je – rekao bi Rundek – „rad­nič­ka kla­sa otiš­la u raj“…

- Da, nema više „Proleteri svih zema­lja, uje­di­ni­te se!“ Koji pro­le­te­ri, gdje? Nema više većih kolek­ti­va poput bro­do­gra­di­li­šta koji bi bili baza za neku rad­nič­ku soli­dar­nost i orga­ni­zi­ra­nu pobu­nu, a veći­na tvor­ni­ca je iona­ko pre­ba­če­na u Kinu i siro­maš­ne zem­lje jer kapi­tal ide tamo gdje mu je cije­na rada jef­ti­ni­ja. Da ne pri­ča­mo o AI‑u i robo­ti­za­ci­ji koji ubr­za­no pre­uzi­ma­ju veći­nu ljud­skih pos­lo­va… Beuys je o soci­jal­noj skul­p­tu­ri govo­rio s aka­dem­ske razi­ne, dok sam ja to pri­la­go­dio jer sam radio u radionici/proizvodnji u tzv. rad­nič­koj bazi i pove­za­no sa onom mak­si­mom “kul­tu­ra rad­ni­ci­ma“ – radio sam kola­že i skul­p­tu­re, bio sam u KUD‑u Uljanik, ali kom­bi­ni­rao sam sve s ele­men­ti­ma iz te tzv. „pro­izvod­nje“, koje danas bar u Hrvata sko­ro da više nema… Znali su mi neki maj­sto­ri iz Uljanika reći: „Napravi to tako, jer ti je to bolje“, jer neki su to razu­mje­li. Za mene su naj­ve­ći umjet­ni­ci maj­sto­ri zana­ta, arti­gi­ani. Mnogi od njih mi danas, nakon što sam u pen­zi­ji, zna­ju pri­ći i reći: „Znaš, ono ti je bilo dobro“ ili: „Jebote, ča te nismo oni put poslušali!“

Da, npr. puno pri­je no što su Uljanikovci izaš­li na uli­ce Pule, ti si pred glav­nom por­tom palio svi­je­će u tihoj moli­tvi za spas škvera…

- Mah, da, ali kri­vi su si sami, posva­đa­li su se, podi­je­li­li na tri sin­di­ka­ta, znam puno toga jer sam bio u tome, ljud­ska kativerija…

Sad nosiš crve­ni trliš?

- To mi je trliš koji sam dobio kad sam jed­no vri­je­me u fušu radio za neku fir­mu. Ti deč­ki s koji­ma sam radio ima­li su te crve­ne trli­še pa su ga dali i meni. Iskoristio sam ga za tri pro­jek­ta, ali mije­njam – bio sam i u bije­lom i zele­no­me… Međutim, ni jedan umjet­nik na hrvat­skoj sce­ni nije radio u nepo­sred­noj pro­izvod­nji, to ne pos­to­ji. Bili su neki na bro­do­vi­ma, u kan­ce­la­ri­ja­ma, ali ne i direk­t­no u proizvodnji.

Pokojna kipa­ri­ca Lučka Koščak mi je pri­ča­la da se vani nit­ko iz manje imuć­nih kru­go­va ne bavi umjet­noš­ću, da je spe­ci­fi­kum biv­še Juge bio da se svat­ko mogao upi­sa­ti na umjet­nič­ke škole…

- O da, to je još jedan mit – i tada su to bila dje­ca voj­nih lica ili nekih dru­gih gla­ve­ši­na. Isto je i danas u Hrvatskoj – ne možeš oti­ći na Akademiju ako nisi sin ili kćer od nekog poz­na­tog.. Direktno su mi to pri­ča­li lju­di iz komi­si­ja: Nismo mogli pri­mi­ti tog i tog, jer smo mora­li pri­mi­ti ovo­ga… A ako nisi zavr­šio Akademiju i danas te pod­cje­nju­ju. Jedan deč­ko koji ide za bra­va­ra, meha­ni­ča­ra, elek­tri­ča­ra, a nada­ren je i za umjet­nost – može on pro­ba­ti, ali neće ops­ta­ti. Isto je i s migran­ti­ma, sigur­no i među nji­ma ima talen­ti­ra­nih za umjet­nost, ali ih nit­ko ne šlji­vi. Međutim, neči­ji sino­vi i kće­ri dobit će podr­šku i pogu­ran­ce od raz­nih amba­sa­do­ra, pro­čel­ni­ka i sl. Jedni dru­gi­ma čuva­ju guzi­cu, bran­ša bran­ši­ne bran­še… Pa pogle­daj našu sce­nu – puno laži­ra­nja, mito­va, legen­di i tako dalje… Tako i ovo moje – doku­men­ti­ra­no i digi­ta­li­zi­ra­no. Ne mogu fal­si­fi­ci­ra­ti, mogu sva­ko­me doka­za­ti da sam to i to napra­vio pri­je dru­gih, i to iz tzv. baze, ili­ti rad­nič­ke pla­vo­ovrat­nič­ke klase.

Znači ipak imaš nešto saču­va­no, arhi­vi­ra­no, digi­ta­li­zi­ra­no? – Nemaš sam rad, ali imaš doku­men­ta­ci­ju o njemu?

- Da, ali i to će oti­ći, kao što sam sinu rekao da i moje tije­lo spa­li, pa nek me ras­pr­ši na Velebitu ili tu po moru, sve­jed­no, nek to napra­vi pa će biti mir i tiši­na.… Tako da niko­me ne sme­tam, ne želim nikak­vu smet­nju radi­ti, dos­ta sam radio smet­nji na sce­ni, a to će osta­ti u memo­ri­ji. Samo im želim da se u svo­jim zad­njim dani­ma sje­te svi­nja­ri­ja koje su mi radi­li. Nisam poli­tič­ki korek­tan, onaj tko je meni dao šamar­či­nu, ako mogu – vra­tit ću mu na isti ili jači način. Ako me laže, doka­zat ću mu to. Kažem- radi se taj film i on će se pro­da­va­ti. Neću se gura­ti, ako me nema – nema me. Ono što je neg­dje zapi­sa­no, u nekim knji­ga­ma, novin­skim član­ci­ma, na inter­ne­tu i sl. – to će osta­ti, a sve osta­lo će izgorjeti.

Dodajmo još da si pri­je Zagrebačkog kri­je­sa, tako­đer u Pogonu Jedinstvo, radio i izlož­bu o „tre­ćoj dobi“, o odno­su pre­ma opće­ni­to sta­rim lju­di­ma, a izlož­ba si dao iro­ni­čan nas­lov „Oni koji odlaze“?

- Nazvao sam to tako jer je sad in pro­mo­vi­ra­ti nove klin­ce. U Zagrebu se sad vrti pri­ča o novim mla­dim umjet­ni­ci­ma pod nas­lo­vom „Oni koji dola­ze“, pa je ta izlož­ba bila moj odgo­vor. Napravio sam to jer sta­re nit­ko ne jebe, tko se za njih bri­ne?!? Samo fen­si- šmen­si mla­di, mla­di, mla­di, a sta­rač­ka dob niko­ga ne zani­ma, osim u slu­ča­je­vi­ma neke kati­ve­ri­je ili dobi­ja­nja poena ili gre­ba­nja koris­ti pre­ko nji­ho­ve grba­če, busa­nja u poli­tič­ka prsa da ih se tobo­že uva­ža­va… Npr. u japan­skom fil­mu „Balada o Narayami“ imaš tu pri­ču, sta­ri japan­ski obi­čaj da sin rodi­te­lje koju ne može uzdr­ža­va­ti odve­de na pla­ni­nu i tamo ih osta­vi… Slično je bilo i kod Hrvata, Srba, Crnogoraca – čita­vo selo je zna­lo, sta­vi­li bi im poga­ču na gla­vu i batom bi ih ubi­li. Kombinirao sam pri­ču o tim obi­ča­ji­ma s nekim isječ­ci­ma iz novi­na, s bru­tal­nim pri­mje­ri­ma iz crne kro­ni­ke, npr. izlo­žio sam i nedav­nu vijest kako je sin ubio sta­re rodi­te­lje za koje se nije mogao bri­nu­ti. Takve vijes­ti poka­zu­ju da kod nas ni danas taj obi­čaj nije sasvim isko­ri­je­njen. U Pogonu Jedinstvo je radi sku­če­nos­ti samog pros­to­ra izlož­ba bila pri­la­go­đe­na veli­či­nom, ali nas­tav­ljam radi­ti na toj pri­či, širim je i ići će dalje ako bude zain­te­re­si­ra­nih. Svejedno, ako i ne bude – ja se zabav­ljam, a ostat će legen­da da je to bilo, da je net­ko i to pita­nje pokrenuo.

Ovo je bio prvi dio našeg inter­v­jua, u među­vre­me­nu si bio i u Sarajevu, dodaj nam još tu pri­ču, za kraj, što si tamo radio, kak­ve su bile reakcije?

- Organizatori su uspje­li reak­ti­vi­ra­ti izlož­bu iz 80-tih „Yu Dokumenta“ ‚sad pod nazi­vom „SubDokumenta“, i pozva­li su me jer sam sudje­lo­vao na „Dokumenti“ 87… i imam tamo rad „pos­to­li 1979 – 2025“ foto­gra­fi­ju mojih prvih rad­nič­kih pos­to­li iz Uljanika izla­ga­nih 1979., u Salonu-Pula, tekst koji gre uz njih i fizič­ke odba­če­ne pos­to­le današ­nje gene­ra­ci­je rad­ni­ka… oni se još ne sra­me rad­nič­ke proš­los­ti… Nakon Sarajeva bio sam i u Križevcima gdje sam im pos­lo­žio eks­klu­ziv­no doga­đa­nje i izlož­bu kao head­li­ner fes­ti­va­la SUFFest2025 u Gradskom muze­ju. Lijepo smo se pro­ve­li i stek­li nove obo­ža­va­te­lje, a u Puli sam u među­vre­me­nu u sklo­pu Noći kaza­li­šta odra­dio i Monodramolet/spokenword u Sveučilišnoj knjižnici.

Kada, gdje i što sve spre­maš spa­li­ti u Puli i mogu li se ti rado­vi otku­pi­ti pri­je nego uđu u vatru? 

- Objavit ću to na vri­je­me (ako budu medi­ji htje­li… ili će boj­ko­ti­ra­ti, jer nije poli­tič­ki a ni artis­tič­ki korek­t­no – jup­sa­la!) po sta­rin­ski pla­ka­ti­rat po gra­du… Jedna loka­ci­ja je u vrtu koju su mi osta­vi­li rodi­te­lji… dru­ga je tzv. film­ska (jer je to želja zagre­bač­ke eki­pe zbog nekog nji­ho­vog kadriranja/hira) ako dobi­je­mo dozvo­lu na Kanjonu… U Puli imam npr. anto­lo­gij­ske rad­nič­ke cipe­le i trli­še iz 80-ih – da li to još net­ko ima? Nema. Svi ti rado­vi u Puli odla­ze per aria – od trli­ša do rado­va koje sam radio u vri­je­me Uljanika i ono iz tzv. art miljea… yes, sve ča je osta­lo još se uvi­jek može otku­pi­ti, ali uz moju cije­nu – za razum­nu svo­tu eurića…