Odabrani finalisti i finalistice natječaja i nagrade Zlatna lubenica 10.0 udruge Metamedij

B. VINCEK

25.03.2026.

Udruga Metamedij obja­vi­la je ime­na fina­lis­ta i rado­va natje­ča­ja za Nagradu za mla­de umjet­ni­ke Zlatna lube­ni­ca 10.0, nami­je­nje­nu umjet­ni­ci­ma i umjet­nič­kim kolek­ti­vi­ma koji dje­lu­ju u podru­čju suvre­me­ne umjet­nos­ti, novih medi­ja i ino­va­tiv­nih umjet­nič­kih praksi.

Natječaj i nagra­da pokre­nu­ti su 2017. godi­ne s ciljem poti­ca­nja mla­dih umjet­ni­ca i umjet­ni­ka na pro­miš­lja­nje o suvre­me­nim druš­tve­no rele­vant­nim tema­ma i pru­ža­nja podr­ške u pro­fe­si­onal­nom razvo­ju kroz pro­mo­ci­ju i struč­no vred­no­va­nje. Stručni žiri, kojeg čine Oleg Šuran (UMAS), Olga Majcen Linn (KONTEJNER), Ketrin Milićević Mijošek (Muzej suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre) i Pavle Mijuca (dobit­nik nagra­de Zlatna lube­ni­ca 9.0), je od ukup­no 43 pris­ti­glih pri­ja­va oda­brao 10 fina­lis­ti­ca i finalista.

Njihovi će rado­vi biti izlo­že­ni na skup­noj izlož­bi u Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre u Puli od 17. trav­nja do 17. svib­nja 2026. godi­ne na čijem će otvo­re­nju biti proglašen/a dobitnik/ca natječaja.

U surad­nji s Muzejom Lapidarium, jedan od fina­lis­ta ili fina­lis­ti­ca osva­ja i poseb­nu Nagradu Galerije Rigo. Pokrenuta na ini­ci­ja­ti­vu Muzeja Lapidarium i Udruge Metamedij, nagra­da obu­hva­ća reali­za­ci­ju samos­tal­ne izlož­be u Galeriji Rigo tije­kom 2026. godi­ne. Dobitnika nagra­de oda­bi­re Muzej Lapidarium pri­li­kom otvo­re­nja izlož­be Zlatna lube­ni­ca u Puli.

Deseto izda­nje nagra­de Zlatna lube­ni­ca, pod krov­nom temom „Šetnje limi­nal­nim pros­to­ri­ma”, pro­pi­tu­je evo­lu­ci­ju limi­nal­nos­ti u nji­ho­vim fizič­kim i meta­fo­rič­kim mani­fes­ta­ci­ja­ma – od antro­po­lo­ških ritu­ala pri­je­la­za i arhi­tek­ton­skih među­pros­to­ra, do suvre­me­nog onli­ne fol­k­lo­ra utje­lov­lje­nog u žan­ro­vi­ma poput bac­kro­om­sa, vaporwa­vea i dre­am­co­rea – s ciljem pro­na­la­že­nja rado­va koji kroz raz­li­či­te medi­je i hibrid­ne pro­ce­se mapi­ra­ju nepo­du­dar­na sta­nja diso­ci­ja­ci­je i pri­sut­nos­ti, te sve­ga ono­ga neuhvat­lji­vog što leb­di na gra­ni­ci izme­đu opip­lji­ve zbi­lje i digi­tal­ne jeke.

Finalisti i radovi:

Nina Maria Milotić: Cycle

Jedna od glav­nih dis­tink­ci­ja ‘novih medi­ja’ i tra­di­ci­onal­ni­jih teh­ni­ka je to što oni nisu veza­ni za fizič­ki pros­tor, žive u nekoj dru­goj dimen­zi­ji stvo­re­noj od jedi­ni­ca i nula. Digitalni svi­jet je brz, mobi­lan i višes­truk; ori­gi­nal ne može bit defi­ni­ran, nije vezan za mate­ri­jal­nu povr­ši­nu ili  ogra­ni­čen na mate­ri­ju. Digitalno zna­či nema­te­ri­jal­no, zna­či van našeg fizič­kog svi­je­ta. No to ne zna­či da ono ne živi nekim svo­jim živo­tom u tom dru­gom, ‘onos­tra­nom’ svi­je­tu. 3D ART, uspr­kos nazi­vu ne može bit sma­tran tro­di­men­zi­onal­nom umjet­noš­ću. Razni sof­twa­re   pru­ža­ju nam uvid u taj nepoz­na­ti pros­tor, čijeg mi može­mo bit stva­ra­te­lji i gos­po­da­ri, no još uvi­jek smo puki ilu­zi­onis­ti koji povr­ši­nu koris­te kao pro­zor u taj neki hipo­tet­ski, dru­gi pros­tor. U tom aspek­tu ima­mo zajed­nič­ku toč­ku sa sli­ka­ri­ma, no za raz­li­ku od sli­ka­ra koji kis­tom izvla­če sta­tič­ne pri­zo­re i samo su vanj­ski pro­ma­tra­či, 3d omo­gu­ću­je nam da „uđe­mo” barem posred­no u taj onos­tra­ni pros­tor, da u real­nom vre­me­nu nji­me kru­ži­mo, vidi­mo mu sve stra­ne, igra­mo se; kre­ira­mo nešto novo i izvu­če­mo isto na povr­ši­nu. Osim dile­ma izme­đu fizič­kog i digi­tal­nog; ono što vla­da nama u tim pros­to­ri­ma je tre­ći, psi­ho­lo­ški ili duhov­ni pros­tor (defi­ni­ran ovis­no o osob­nim uvje­re­nji­ma), pun dugih mrač­nih hod­ni­ka i napu­šte­nih pros­to­ri­ja. To su neke od reflek­si­ja koje su potak­nu­le nas­ta­nak ovog rada. Ovaj pros­tor je krug, pet­lja; sim­bol nekog zapos­tav­lje­nog kut­ka psi­he koji će za sva­ko­ga skri­va­ti nešto dru­go. Zbog inte­rak­tiv­ne pri­ro­de rada pro­ma­trač pos­ta­je i koris­nik te ima svo­je­vr­s­nu auto­no­mi­ju; odlu­ču­je kada uči u pros­tor, kako se kre­ta­ti i koli­ko osta­ti. Put našeg hra­brog put­ni­ka pra­ti ambi­jen­tal­ni audio, pos­tav­ljen na raz­li­či­tim toč­ka­ma u pros­to­ru, te ta audio kom­po­nen­ta uz dina­mič­nost doda­je i atmosferu.

Lucija Ostrogović: raz­bit ću je nježno

u sre­di­štu rada “raz­bit ću je njež­no” nala­zi se sti­je­na koja čini dio struk­tu­re kuće moje bake (Vrbnik, otok Krk). sti­je­na, dje­lo­mič­no pri­la­go­đe­na pri grad­nji kuće, a isto­vre­me­no oču­va­na kao dio nje­zi­nih teme­lja, danas je pre­kri­ve­na bije­lom bojom i inte­gri­ra­na u zid kupa­oni­ce te čini oslo­nac za drve­nu poli­cu. tra­žim nači­ne uspos­tav­lja­nja odno­sa sa sti­je­nom i nje­zi­nim slo­je­vi­ma, stva­ra­njem nje­zi­na nega­ti­va: naj­pri­je nano­še­njem sili­ko­na kako bih ušla u nje­zin povr­šin­ski sloj, a zatim slo­ja gip­sa koji zadr­ža­va nje­zin oblik. ovaj pro­ces omo­gu­ću­je mi pro­miš­lja­nje sti­je­ne kao žive struk­tu­re te odno­sa izme­đu ljud­ske inter­ven­ci­je i geolo­ške for­me. sili­kon kori­šten u pro­ce­su ogu­lio je povr­šin­ski sloj kože mojih ruku, što me nave­lo na raz­miš­lja­nje o koži sti­je­ne — onoj u struk­tu­ri kuće, ali i oni­ma u mojem nepo­sred­nom okru­že­nju. nega­tiv sti­je­ne potom je pre­ne­sen, naj­pri­je u kuću u Vrbniku, a zatim u gale­rij­ski pros­tor. u radu pro­miš­ljam nači­ne na koji inter­ve­ni­ra­mo u kra­jo­lik te obr­nu­to, na koji način kra­jo­lik inter­ve­ni­ra u našu sva­kod­ne­vi­cu. pola­ze­ći od sti­je­ne koja se nala­zi u struk­tu­ri baki­ne kuće, raz­miš­ljam o nači­ni­ma na koji kra­jo­lik može­mo saču­va­ti, arhi­vi­ra­ti i pre­ni­je­ti. mapi­ram mis­li o dru­gim sti­je­na­ma iz oko­li­ce (poko­su i kame­no­lo­mu izvan funk­ci­je) kroz tekst i foto­gra­fi­je, te ih izla­žem u for­ma­tu bookleta.

Gaia Radić: Chora

Osmišljen kao isto­ime­ni kon­cep­tu­al­ni enti­tet, rad Chora je kre­iran kao kon­fi­gu­ra­ci­ja mate­ri­jal­nih i nema­te­ri­jal­nih ele­me­na­ta, pred­stav­lja­ju­ći auto­nom­nu silu koja pos­to­ji kako u fizič­kom pros­to­ru gale­ri­je, tako i u vir­tu­al­nom 3D pros­to­ru koji je pro­ji­ci­ran na dvi­je oval­ne plo­če od plek­si­gla­sa. Svojom imer­ziv­nom video ins­ta­la­ci­jom Chora, umjet­ni­ca Gaia Radić otva­ra novo poglav­lje unu­tar kor­pu­sa vir­tu­al­nih svje­to­va koji dje­lu­ju kao per­cep­tiv­ne pri­po­vi­jes­ti, isto­vre­me­no tran­sfor­mi­ra­ju­ći pros­to­re koje nas­ta­nju­ju u auto­po­etič­ke sus­ta­ve stva­ra­nja svje­to­va. U Chori, pros­tor nepo­mič­no čeka posje­ti­te­lja. Njegovim dola­skom, unu­tar pros­tra­ne vir­tu­al­nos­ti pojav­lju­je se podi­je­lje­na per­s­pek­ti­va. Kroz dva suprot­na otvo­ra poči­nje se otkri­va­ti geolo­ški teren, koji se čini neve­za­nim za bilo koje spe­ci­fič­no mjes­to. Sastavljen od među­sob­no pove­za­nih lagu­na, svi­jet naiz­gled pre­li­je­va nebe­ska pri­mor­di­jal­na teku­ći­na, odr­ža­va­ju­ći pros­tor u sta­nju nepre­kid­nih pro­mje­na. Ovaj nepre­kid­ni tok vodi pogled posje­ti­te­lja duž nabo­ra­ne topo­lo­gi­je koja se, zauz­vrat, pola­ko prov­la­či i kroz samog pro­ma­tra­ča. U tom susre­tu, per­cep­tiv­ni orga­ni pro­ma­tra­ča pos­ta­ju kana­li kroz koje se pros­tor reflek­ti­ra na samog sebe. Chora obli­ku­je i isto­vre­me­no biva obli­ko­va­na svo­jim mate­ri­jal­nim doma­ći­nom te ostva­ru­je svoj gene­ra­tiv­ni poten­ci­jal kada se fizič­ki i vir­tu­al­ni svje­to­vi susret­nu kroz per­cep­ci­ju pro­ma­tra­ča. Heterotopijski pros­tor funk­ci­oni­ra kao sito u kojem se jedan svi­jet reflek­ti­ra i lomi u dru­gi, pro­izvo­de­ći samo­re­fe­ren­ci­jal­nu stvar­nost koja se kon­ti­nu­ira­no izno­va obli­ku­je. Jer, čim pro­ces samo­obli­ko­va­nja započ­ne, sli­je­di ras­pr­ši­va­nje. Kada pro­ma­trač napus­ti pros­tor, kra­jo­lik se smi­ru­je, a Chora se vra­ća u svo­je uspa­va­no sta­nje do dola­ska novog tijela.

Filip Smrekar: Echo //

Echo // je ambi­jen­tal­na zvuč­na ins­ta­la­ci­ja koja istra­žu­je limi­nal­ne pros­to­re kroz pro­ces entro­pi­je, ponav­lja­nja i pos­tup­nog ras­pa­da zvu­ka. Rad se sas­to­ji od dva mag­ne­to­fo­na na kolu­to­ve pove­za­na u zatvo­re­nu pet­lju. Jedan mag­ne­to­fon isto­vre­me­no sni­ma i repro­du­ci­ra, dok dru­gi repro­du­ci­ra sig­nal i vra­ća ga natrag u prvi. Sustav zapo­či­nje u pot­pu­noj tiši­ni, no sama meha­nič­ka vibra­ci­ja uklju­če­nih ure­đa­ja pos­ta­je prvi zabi­lje­že­ni sig­nal. Taj goto­vo nepri­mje­tan šum kru­ži kroz mag­net­sku tra­ku u pet­lji dulji­ne deset do tri­de­set sekun­di. Svakim pro­la­skom sig­nal se mini­mal­no mije­nja. Ponavljanje, tre­nje, pra­ši­na i mate­ri­jal­na ogra­ni­če­nja ana­log­nog medi­ja pos­tup­no raz­gra­đu­ju zvuk. Tijekom neko­li­ko sati, zvuč­ni pej­zaž pre­la­zi iz sup­til­nog, nos­tal­gič­nog puc­ke­ta­nja u gus­ti sloj bije­log šuma. Promjena se odvi­ja spo­ro i tiho, goto­vo nepri­mjet­no u real­nom vre­me­nu, ali pos­ta­je jas­na ako se uspo­re­di poče­tak i kraj pro­ce­sa. Instalacija funk­ci­oni­ra kao zatvo­ren i auto­no­man sus­tav bez vanj­skih inter­ven­ci­ja. Publika nema izra­van utje­caj na rad, već se susre­će s nje­go­vim kon­ti­nu­ira­nim sta­njem izme­đu nas­ta­ja­nja i nes­ta­ja­nja. Upravo u toj među­fa­zi, izme­đu struk­tu­re i kaosa, pri­sut­nos­ti i odsut­nos­ti, rad se pozi­ci­oni­ra kao zvuč­ni limi­nal­ni pros­tor. Vizualno, mag­ne­to­fo­ni su pri­sut­ni u pros­to­ru, ali nisu u sre­di­štu paž­nje. Smješteni su pos­tra­ni, s bla­gim osvjet­lje­njem koje nagla­ša­va kre­ta­nje tra­ke. Djeluju kao ana­kro­ni objek­ti, isto­vre­me­no funk­ci­onal­ni i arha­ič­ni. Rad evo­ci­ra nos­tal­gi­ju za nepro­živ­lje­nim i osje­ćaj dezo­ri­jen­ta­ci­je karak­te­ris­ti­čan za limi­nal­ne pros­to­re, gdje se pro­mje­na doga­đa bez jas­nog tre­nut­ka pri­je­la­za, a pri­sut­nost se pos­tup­no pre­tva­ra u šum.

Karlo Štefanek: CAFÉ NONPLACE

Francuski antro­po­log Marc Augé 1992. godi­ne uvo­di pojam „ne-mjes­ta” (non-pla­ce) kako bi opi­sao pros­to­re nami­je­nje­ne pro­la­sku, tran­zi­tu ili potroš­nji, a ne stva­ra­nju druš­tve­nih odno­sa. Zračne luke, auto­ces­te, hotel­ski lan­ci, trgo­vač­ki cen­tri ili sta­ni­ce metroa tipič­ni su pri­mje­ri tak­vih pros­to­ra: okru­že­nja kroz koja lju­di pro­la­ze ano­nim­no, češ­će u dodi­ru sa sus­ta­vi­ma, sig­na­li­za­ci­jom i infras­truk­tu­rom nego s dru­gim lju­di­ma. Za raz­li­ku od „antro­po­lo­ških mjes­ta”, koja nas­ta­ju kroz povi­jest, iden­ti­tet i zajed­nič­ke druš­tve­ne odno­se, ne-mjes­ta pro­izvo­de sta­nje isto­dob­ne pri­sut­nos­ti i uda­lje­nos­ti. U suvre­me­noj digi­tal­noj kul­tu­ri onli­ne plat­for­me sve više funk­ci­oni­ra­ju kao nova vrsta tak­vog pros­to­ra. Iako stva­ra­ju dojam stal­ne komu­ni­ka­ci­je, čes­to pro­izvo­de para­dok­sa­lan osje­ćaj usam­lje­nos­ti — govo­ri­mo mno­gi­ma, a isto­dob­no zapra­vo ne govo­ri­mo niko­me. Instalacija pola­zi upra­vo od tog feno­me­na i unu­tar gale­rij­skog pros­to­ra rekons­tru­ira ambi­jent kafi­ća — mjes­ta koje u bal­kan­skom kul­tur­nom kon­tek­s­tu tra­di­ci­onal­no pred­stav­lja nje­go­vu suprot­nost. Kafići su pros­to­ri u koji­ma se raz­go­vo­ri razvi­ja­ju pola­ko, kroz sate zajed­nič­kog borav­ka. U radu Café Nonplace, među­tim, kafić je pro­miš­ljen kroz logi­ku digi­tal­nog ne-mjes­ta. Na zido­vi­ma su pos­tav­lje­ni tele­vi­zij­ski ekra­ni, sva­ki upa­ren s malim okru­glim sto­lom i sto­li­ca­ma nalik oni­ma u kafi­ću. Na ekra­ni­ma se umjet­nik pojav­lju­je kako sam sje­di u raz­li­či­tim okru­že­nji­ma — na pla­ži, u šumi, na pro­met­noj grad­skoj uli­ci, u sta­ni­ci metroa ili u foto-stu­di­ju gdje je tije­lo obo­je­no u žuto i ani­mi­ra­no poput emo­ji­ja. Gesta sje­de­nja za sto­lom kafi­ća ponav­lja se u svim tim pri­zo­ri­ma, no raz­go­vor se nika­da ne ostva­ru­je. Umjetnik čeka, oslu­šku­je ambi­jen­tal­ne zvu­ko­ve ili izvo­di pojed­nos­tav­lje­ne emo­ci­onal­ne ges­te nalik digi­tal­nim reak­ci­ja­ma. Na taj način pros­tor koji se tra­di­ci­onal­no pove­zu­je s dija­lo­gom poči­nje funk­ci­oni­ra­ti poput suče­lja: posje­ti­te­lji sje­de nasu­prot umjet­ni­ku, ali osta­ju u sta­nju posre­do­va­ne i nedo­vr­še­ne raz­mje­ne. Just Ask (pri­jat­na kafi­ca) (2026.) pro­ši­ru­je logi­ku rada Café Nonplace u for­mat per­for­man­sa. Polazeći od Augéova poj­ma ne-mjes­ta — pros­to­ra obi­lje­že­nih tran­zi­tom, ano­nim­noš­ću i posre­do­va­nom inte­rak­ci­jom — per­for­mans pre­mje­šta tra­di­ci­onal­ni susret u kafi­ću u digi­tal­no okru­že­nje. Emitiran uži­vo na TikToku iz umjet­ni­ko­va stu­di­ja u Amsterdamu, Štefanek se pojav­lju­je sje­de­ći u ambi­jen­tu nalik kafi­ću, pri­tom pre­uzi­ma­ju­ći ano­nim­ni onli­ne iden­ti­tet. Posjetitelji u gale­ri­ji mogu s umjet­ni­kom komu­ni­ci­ra­ti u stvar­nom vre­me­nu putem cha­ta na plat­for­mi. Tako se poz­na­ti druš­tve­ni ritu­al kafi­ća pre­no­si u umre­že­ni pros­tor u kojem se inte­rak­ci­ja odvi­ja kroz komen­ta­re, reak­ci­je i digi­tal­ne simbole.

Nataša Takač: Kako ćeš me pamtiti? 

Rad Kako ćeš me pam­ti­ti? umjet­nič­ko je istra­ži­va­nje suovis­nog odno­sa čovje­ka i pros­to­ra. Istraživanje je vizu­ali­zi­ra­no u for­mi ins­ta­la­ci­je koja je teh­no­lo­ški izve­de­na u medi­ji­ma eks­pe­ri­men­tal­ne foto­gra­fi­je i sli­kar­sko-crtač­ke inter­ven­ci­je. Instalaciju čini 13 for­ma­ta poli­pa­muč­nih pla­ta­na raz­li­či­tih dimen­zi­ja (740×1100, 1100×760, 500×370, 1000×1000, 1100×2000, 1000×800, 500×400 i 750x2500mm)  koji su nosi­te­lji digi­ta­li­zi­ra­nih zapi­sa came­ra­om obs­cu­ra­om i knji­ga umjet­ni­ka, dimen­zi­ja 250x300x80mm, sači­nje­na od foto­graf­skih nega­ti­va.  Konceptualni temelj rada je iskus­tvo pros­to­ra odras­ta­nja, potak­nu­to auto­re­fe­ren­ci­jal­nim pita­njem: „Pamti li me pros­tor kako ja pam­tim nje­ga?“. Tehnologija came­rae obs­cu­rae pove­zu­je izved­be­ni pro­ces s kon­cep­tom. Specifični i nekon­tro­li­ra­ni način zapi­si­va­nja svje­tlos­ti oda­bra­nom foto­graf­skom teh­ni­kom se direk­t­no veže uz shva­ća­nje pam­će­nja i subjek­tiv­nog doživ­lja­ja reali­te­ta. U kon­tek­s­tu rada, kame­ra se pro­ma­tra kao živu­će biće, ona zauzi­ma ulo­gu ljud­skog pogle­da – pre­uzi­ma subjek­tiv­ni doživ­ljaj pros­to­ra i doku­men­ti­ra ga kao stvar­nost pri­la­go­đe­nu isklju­či­vo njoj.  Motivi sni­ma­nja su iza­bra­ni kuto­vi auto­ri­či­ne ‘rod­ne kuće’. Interaktivni dio pos­ta­va, u for­mi knji­ge umjet­ni­ka, pozi­va pro­ma­tra­če da lis­ta­njem foto­graf­skih nega­ti­va poku­ša­ju ilus­tri­ra­ti teme­lje svo­je rod­ne kuće; svog prvog sve­mi­ra.  Tehnološka izved­ba rezul­ti­ra u svje­tlos­nim zapi­si­ma nepro­živ­lje­nog pros­tor­vre­me­na. Onog koji pos­to­ji samo u oku zapis­ni­ka – kamere.

Antonela Beli: Virtualna čahura

Virtualna čahu­ra istra­žu­je zonu kom­fo­ra kroz pojam pros­to­ra. U sre­di­šte rada pos­tav­lja se osob­ni život­ni pros­tor koji je oka­rak­te­ri­zi­ran sigur­noš­ću, pre­dvid­lji­voš­ću i stag­na­ci­jom. Taj pros­tor je meta­fo­rič­na čahu­ra koja podjed­na­ko šti­ti i ogra­ni­ča­va poje­din­ca. U tom kon­tek­s­tu nadi­la­zi svo­je izvor­no zna­če­nje te pre­la­zi u psi­ho­lo­ški prag izme­đu sta­bil­nos­ti i pro­mje­ne, real­nog i vir­tu­al­nog. Postaje povez­ni­ca sigur­nos­ti poz­na­tog i nela­go­de nepoz­na­tog gdje pri­vat­no pos­ta­je izlo­že­no jav­nom pogle­du. Prostor nas­ta­nju­ju raz­li­či­te vrste ava­ta­ra zarob­lje­nih u ponav­lja­ju­ćim rad­nja­ma koje reflek­ti­ra­ju sta­nje stag­na­ci­je, praz­ni­ne i kre­ta­nja kroz pros­tor koji ne dopu­šta napre­dak. Kako spoz­na­ja stag­na­ci­je pos­ta­je sve jas­ni­ja, tako digi­tal­ni pros­tor pos­tup­no gubi sta­bil­nost, ras­pa­da­ju­ći se u glit­ch struk­tu­re, pik­se­le i poli­go­ne, čime vizu­al­na tran­sfor­ma­ci­ja pos­ta­je meta­fo­ra psi­ho­lo­škog pri­je­la­za koji kul­mi­ni­ra u vizu­ali­zi­ra­nom pri­ka­zu izla­ska iz čahu­re, odnos­no zone kom­fo­ra. Takav ras­pad pros­to­ra poti­če osje­ćaj dezo­ri­jen­ti­ra­nos­ti koji se reflek­ti­ra na unu­tar­nji pro­ces samo­pro­pi­ti­va­nja, nas­ta­lom na sje­ci­štu nos­tal­gi­je, nela­go­de i oče­ki­va­nja pro­mje­ne. Izlaskom iz zone kom­fo­ra zapo­či­nje pro­ces pro­mje­ne, koji se nas­tav­lja odra­ža­va­ti u tran­sfor­ma­ci­ji pros­to­ra sve do nje­go­ve ponov­ne rekons­truk­ci­je. Čahura se ponov­no for­mi­ra, zona kom­fo­ra se širi, suge­ri­ra­ju­ći da osob­ni rast nije line­aran, već cik­li­čan pro­ces nepre­kid­nog samo­ot­kri­va­nja, tran­sfor­ma­ci­je i ponov­nog uspos­tav­lja­nja ravnoteže.

Dora Ramljak: Radial Drift

Radial Drift je krat­ki film koji istra­žu­je kako sus­ta­vi osmiš­lje­ni da čuva­ju život čes­to stva­ra­ju isklju­če­nja. Film pra­ti gra­ni­ce izme­đu tije­la, infras­truk­tu­ra i oko­li­ša, pro­ma­tra­ju­ći kako mate­ri­ja kru­ži kroz njih te kako se iden­ti­tet obli­ku­je u pros­to­ru izme­đu pri­ma­nja i otpu­šta­nja. Kroz teme pre­obraz­be, ras­pa­da­nja i obno­ve, film koris­ti meta­bo­li­zam kao okvir za pro­pi­ti­va­nje uobi­ča­je­nih podje­la izme­đu pri­ro­de i kul­tu­re, organ­skog i sin­te­tič­kog, sebe i dru­gog. Putem fil­tra­cij­skih sus­ta­va, arhi­tek­ton­skih raz­gra­ni­če­nja i biolo­ških pro­ce­sa otkri­va kako čak i otpad nosi trag druš­tve­nih vri­jed­nos­ti. Sniman na far­mi algi, gdje se organ­ski rast i inže­njer­ski sus­ta­vi ispre­pli­ću, film istra­žu­je nači­ne na koje se život usmje­ra­va, fil­tri­ra i opti­mi­zi­ra, razot­kri­va­ju­ći infras­truk­tu­re koje uprav­lja­ju ne samo vodom i ener­gi­jom, nego i tije­li­ma, radom i želja­ma. U tom pros­to­ru kul­ti­vi­ra­nog ras­ta i kon­tro­li­ra­nog ras­pa­da­nja, film pro­pi­tu­je sus­ta­ve koje stva­ra­mo kako bismo odr­ža­li život – i ono što oni pri­tom isklju­ču­ju. Postavlja pita­nje što zna­či pos­to­ja­ti unu­tar mre­ža koje teže čis­to­ći, kada sam život poči­va na ispre­ple­te­nos­ti, višku i obnovi.

Zdenko Pavičić, Tin Heljić, Mira Tomić: SOS: Soup of Stone — Eating Our Ancestors

SOS: Soup of Stone — Eating Our Ancestors istra­žu­je moguć­nost pro­zvod­nje pros­to­ra kroz čin kon­zu­ma­ci­je. Rad pre­uzi­ma arhe­tip­ski pri­mi­tiv­ni ritu­al kuha­nja kame­na ipre­vo­di ga u oblik ins­tant juhe, banal­nog sva­kod­nev­nog pro­izvo­da koji obe­ća­va brzi­nu, utje­hu i topli­nu. U pos­tup­ku pri­pre­me i jede­nja akti­vi­ra se pro­ces­per­cep­tiv­ne des­ta­bi­li­za­ci­je: poz­na­ti okus i miris uvla­če­ti­je­lo u ima­gi­nar­ni pros­tor koji isto­dob­no dje­lu­je osob­no idi­je­lje­no. Ono što se kon­zu­mi­ra nije samo juha, već­se­di­men­ti­ra­no vri­je­me — tra­go­vi mora, geolo­ških pro­ce­sa, mikro-živo­ta i gene­ra­ci­ja koje su obli­ko­va­le kra­jo­lik. Svakim gut­lja­jem bli­že smo susre­tu s mate­ri­jal­nim i nema­te­ri­jal­nim nas­lje­đem, iskus­tvu limi­nal­nog pri­je­la­za izme­đu kolek­tiv­nog sje­ća­nja i osob­ne kons­truk­ci­je. Instant for­mat funk­ci­oni­ra kao apa­rat pros­tor­ne “tele­por­ta­ci­je”. U krat­kom se vre­me­nu sva­kod­nev­ni čin­pre­tva­ra u ritu­al pove­zi­va­nja s pla­ne­tar­nim cik­lu­si­ma iza­jed­nič­kim ima­gi­na­ri­ji­ma. Prostor se ne pri­ka­zu­je niti­gra­di, već inter­na­li­zi­ra kroz tije­lo, miris i okus. Rad pomi­ru­je nape­tost izme­đu ubr­za­nih reži­ma­su­vre­me­nog živo­ta i spo­rih rit­mo­va mate­ri­je i oko­li­ša. Juhaod kame­na pos­ta­je medij kroz koji se kolek­tiv­na memo­ri­ja­po­nov­no akti­vi­ra — kao osje­ćaj pri­pad­nos­ti, ali i kao opo­me­na na odgo­vor­nost i paž­nju pre­ma sus­ta­vi­ma koji nas nadi­la­ze i održavaju.

Nastasja Miletić, Fotina Duni, Nives Gašparović: Artificial intel­li­gen­ce

Žena pro­vo­di inter­v­ju s umjet­nom inte­li­gen­ci­jom čija je svr­ha rje­ša­va­nje pro­ble­ma i pru­ža­nje savje­ta lju­di­ma. Razgovor zapo­či­nje jed­nos­tav­nim pita­nji­ma, no ubr­zo se pre­la­zi na dub­lje i neugod­ni­je teme o etič­kim ogra­ni­če­nji­ma, gra­ni­ca­ma zna­nja i isti­ni koju umjet­na inte­li­gen­ci­ja može izre­ći. Dok inter­v­ju­er­ka nas­to­ji izbje­ći odgo­vo­re koji su fil­tri­ra­ni sigur­nos­nim pra­vi­li­ma, umjet­na inte­li­gen­ci­ja gene­ri­ra pros­to­re nalik bac­kro­oms. Kako inter­v­ju­er­ka pos­ta­je sve upor­ni­ja, sus­tav poči­nje popu­šta­ti, a fil­te­ri koji obli­ku­ju nje­go­ve odgo­vo­re pos­tup­no se ras­pa­da­ju. U tre­nut­ku kada konač­no izgo­va­ra isti­nu koju skri­va, umjet­na inte­li­gen­ci­ja otkri­va spoz­na­ju koja nadi­la­zi ljud­sku per­cep­ci­ju, isti­nu koju um inter­v­ju­er­ke ne može podnijeti.