Razgovor s voditeljem Dramskog i plesnog studija INK‑a
Luka Mihovilović: „I danas zatreperim kad se podigne taj veliki zeleni zastor“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva Luke Mihovilovića i INK-a
Luka Mihovilović već dugi niz godina djeluje u Istarsko narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula i osim što je bio umjetnički voditelj INK‑a, radio je i kao glumac, redatelj, a posljednje tri godine radi kao voditelj Dramskog i plesnog studija. Uz sve to, on je i plesač, pjevač te vrlo strastven u svemu što radi. Tema za razgovor s njim nije nedostajalo, a u početku smo htjeli doznati kako je počela njegova priča s kazalištem i glumom.
- U posljednje vrijeme baš često razmišljam o tome. Kako je to počelo i da još uvijek traje? Jer iako mislim o sebi da sam svestran i da me mnoge stvari zanimaju i van kazališta, čudim se da mi je ono uzbuđenje od kad sam prvi put kročio na pozornicu i dalje motivacija za sve što radim danas ili u čemu sudjelujem.
Mislim da svi umjetnici malo drugačije prolaze kroz svoje djetinjstvo. I da ga nekako dublje proživljavaju. Sve nam je pojačano. I emocije, i mašta, i sanjarenje, i strahovi, i osjetljivost, i sumnja u znatiželju koja nas tjera da stalno kopamo dublje. Danas s ovom pameti znam da bez toga nema kreativnog procesa.
Kao dijete sam rezao kutije od bojlera da bi mi to bilo kazalište, spajao krpice da budu zavjesa jer mi je otvaranje zastora bio najvažniji trenutak. Trenutak kada se pristaje na igru. Moji roditelji su tada bili publika svake večeri, i to po nekoliko puta. U šali kažem da je moguće da zato danas rjeđe dolaze u kazalište, ali tada smo zajedno sudjelovali u tim malim svečanostima.
A onda me mama odvela na prvu predstavu u kazalište. Ne u Pionirski dom, nego baš u „zeleno kazalište“. Pionirski dom mi je uvijek, kao i danas, predstavljao veliku frustraciju. Sve je nekako tamo bilo napravljeno od štapa i konopa, a ovdje je bilo veliko i bogato. Prva predstava koju sam u životu pogledao bila je „Snjeguljica i sedam patuljaka” Studija Zaro. Sjećam se velike knjige na pozornici kao scenografije i krokodila koji je izlazio iz WC školjke. Preduhovito. Bilo je nešto neopisivo dostojanstveno u tom čekanju da se podigne taj veliki zeleni zastor od kojeg i danas zatreperim kad se podiže. Taj luster Dženet Tumpić koji je toliko drugačiji od svega što možeš vidjeti kao dijete i koji ti zauvijek ostaje u pamćenju.
Nakon toga su uslijedili „Šest pingvinčića“ i „Snježna kraljica“, a onda sam kazalište nazvao sam. Javila se teta Klara Cerin, rekla mi gdje i kada da dođem i ostalo je povijest.
Kako to da si studirao u Novom Sadu?
- Sve se zapravo dogodilo slučajno, ali tada sam shvatio da ti slučajnosti u životu često donesu najviše. Godinu dana prije toga nisam upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i tu godinu odlučio sam uzeti pauzu kako bih shvatio je to stvarno ono što želim.
Tu godinu sam proveo u Zagrebu. Namjerno sam se odmaknuo od Pule, od svega poznatog. Tinejdžerske godine su mi bile dosta zahtjevne i trebalo mi je vrijeme za ispuhivanje i distancu. Zagreb mi je poslužio kao prostor u kojem sam se mogao malo odvojiti, presložiti stvari i u miru razmisliti što zapravo želim.
U tom miru sam napravio popis materijala za akademiju i plan gdje i kada ću pokušati. Novi Sad je bio prvi po redu održavanja prijemnih ispita.
Prijateljica iz djetinjstva, Lućija Travičić i ja smo otišli, a potom shvatili u čiju bismo klasu mogli upasti i učinili sve da se i to dogodi. Nije dugo trebalo i mi smo se zaljubili u ljude i u grad i dobili priliku tamo ostati. A da bi stvar bila još bolja, upali smo u najbolju moguću klasu, kod profesora Borisa Isakovića i Jasne Đuričić.
Tijekom cijelog studija bio sam okružen profesorima koji su bili stručnjaci u svojim poljima i još važnije predivni ljudi koji su bili svjesni da ćemo nakon završetka studija postati kolege i činili su sve da postignemo svoj maksimum. Uzimao sam privatne sate iz klasičnog baleta kod sada pokojne profesorice Dijane Kozarski, primabalerine Srpskog narodnog pozorišta koja mi je pored tutora bila i neka vrsta zamjenske majke tamo.
Novi Sad je tada bilo otvoreno i slobodno mjesto puno raznih prilika za napredovanje i suradnje i prijateljstva. Koliko god danas tamo bila potpuno drugačija situacija, to je grad koji i dalje svijetli u mraku koji ga okružuje, a prijateljstva nikad nisu bila jača.
Tamo si i radio. Koliko je ovdje drugačija, ili pak slična, kazališna scena tamošnjoj?
- Imao sam sreću da sam već na akademiji dobio angažman u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu i to prvo u baletnom ansamblu. Nakon toga sam pozvan u stalni angažman u Narodno kazalište u Subotici kao glumac, a iz njega sam otišao u Bitef teatar u Beogradu gdje sam radio kao glumac, ali i kao plesač u Bitef Dance Company .
Baš ta otvorenost prema različitosti izraza i suradnja sa redateljima i koreografima, glumcima i plesačima, me navela da kazalište ne gledam samo kroz jedan način izvedbe, nego da je sve moguće postići i da uvijek treba gledati van očitog. A o disciplini da ne govorim. Plesni svijet je tu učinio svoje. Sva sreća.
Što se same situacije „tu i tamo” tiče, ne znam što bih rekao. Nekada bih kao iz topa rekao da su mi srpski glumci najjači. Danas ipak uzimam određenu rezervu, jer mi se čini da je sve manje iskrenog odnosa prema poslu, pa tako sve manje kvalitetnih „proizvoda”. Ima jako puno glumaca, a mnogi to postaju iz pogrešnih razloga. Ipak, oni snažni, predani umjetnici koji promišljaju i konstantno preispituju stvari i dalje su mi idoli s kojima mogu konstruktivno komunicirati – i s ove, i s one strane granice.
Osim što si glumac, ti si i plesač, pjevač, pedagog pa i režiser. Koliko je to sve isprepleteno i je li izazovno “prešaltati” se iz jedne uloge u drugu?
- Da nije tako ne bih mogao ovo raditi. Ne gledam na kazalište nikad iz jedne perspektive. Imao sam puno prilika u životu da ga mogu sagledati iz različitih strana da bih se zadovoljio samo jednim. S druge strane, nepojmljiva mi je činjenica da čekam da mi netko ponudi ulogu kako bih mogao stvarati. Proces stvaranja mi se na dnevnoj bazi zbiva i zaiskri mi mnogo motiva koje se može zapaliti. To je način kako mogu prihvaćati sve što mi dođe i ako me dovoljno zaintrigira razmišljati kako da to usmjerim i razvijam dalje. To može biti temperatura povjetarca koja me podsjeti na nešto i stvori mi atmosferu koju prepoznajem ili pomisao na nešto što mi zadaje neugodu pa krenem razmišljati zbog čega je to tako i zašto osjećam baš to.
Žao mi je što nisam sve vještine koje imam doveo do puno zavidnijeg nivoa. Recimo, žao mi je što rijetko pjevam i plešem. To me baš čini sretnim, a nekako je uvijek u trećem planu, ali svakako se uvijek dogodi trenutak kad sjednem za klavir i za dušu pustim glas kakav god on bio.
Nije mi preteško se prebacivati, Sve ima svoje vrijeme i prostor u kojem se treba dogoditi. Ponekad bude teško kad radite paralelno neke projekte jer svaki od njih zahtjeva koncentraciju pa to bude malo zahtjevno, ali tad se moraju raditi kompromisi i prioriteti.
Jednom prilikom si izjavio da je svaki umjetnik ranjiv. Ti se ogolio na sceni u predstavi (NE)prilagođen, a i svoje „dramce“ potičeš na introspekciju i “otvaranje” na sceni. Koliko u tom smislu rad u kazalištu može biti “ljekovit”?
- Nisam siguran da je bez ranjivosti moguće išta istinski dati i primiti – ni u životu ni u umjetnosti. To je pogon. Ranjivost je otvorenost prema osvješćivanju dobrog i lošeg oko nas. Baš kako se kaže: ukoliko dozvoliš da te nešto poreže, moći ćeš nešto osjetiti; ukoliko si potpuno zatvoren, ništa se od toga ne može dogoditi. S druge strane, omogućuje ti da osjetiš puls svijeta oko sebe, da vidiš ono na što su mnogi otupjeli i da postaneš kanal kroz koji se to ponovno osvještava.
(Ne)Prilagođen je nastao iz tog impulsa, iz potrebe da neko svoje bolno iskustvo iznesem pred publiku koja ga može iskoristiti kao alat da si pomogne. Jako mi je bila važna suradnja s Geom Gojak, koja mi je prijateljica od malena. Sve o čemu smo htjeli progovoriti u predstavi bilo joj je poznato, a tijekom rada postalo je i zajedničko jer smo dijelove njezina iskustva implementirali u priču kako bi bila još šira.
U trenutku same izvedbe nikada ne razmišljam o tim iskustvima, ali sam vrlo fokusiran na to zašto su baš ti dijelovi odabrani i na način izvedbe kako bi poruka bila prenesena. Dijeljenje ranjivosti pred drugima postaje snaga. Postaje temelj empatije, a bez empatije nema ni civiliziranog društva.
Upravo to je ono što mladima danas najviše nedostaje, i to ne zato što oni to ne žele, nego zato što im mi to ne pokazujemo dovoljno jasno. Mi stariji prečesto se ponašamo kao da imamo pravo tumačiti njihovu stvarnost, iako je zapravo ne razumijemo. Olako tvrdimo da smo prošli isto, a nismo. Svijet u kojem oni odrastaju bitno je drugačiji i zahtjevniji, a mi se često držimo vlastitih iskustava kao univerzalne mjere.
Meni je važno da, kada uđem na sat ili probu, najprije vidim kako su. Da znaju da im je Dramski i plesni studio, pa i samo kazalište, mjesto koje su odabrali. Prostor u kojem mogu odrastati i osjećati se kao kod kuće.
Moguće je da se i sam svjesno odmičem od svega onoga što sam ja proživio u kazalištu i od pedagogije koju ne podržavam. Često, kad dođem do trenutka koji me podsjeti na neko moje iskustvo iz djetinjstva ili mladosti, svjesno se povučem i tražim potpuno drugačiji pristup.
U tom smislu, kazalište je apsolutno ljekovito. Daje snagu da se progovori, zauzme za sebe i nalaze kreativna rješenja, a s druge strane da se čuje i djeluje razumno i civilizirano.
Kad radimo predstave, bilo da su autorske ili nastaju prema postojećem tekstu, važno mi je da se osjećaju uključeno u proces, da budu njegov dio, a ne samo izvođači zadanih uloga.
Nekoliko proba prije premijere (H)Our Soundscapea pitao sam ih što žele postići tom predstavom. Rekli su mi da, sada kad odlaze iz Pule na studij, žele ostaviti trag. Da su o nekim stvarima progovorili javno i da su barem malo razdrmali stvari.
I u tom trenutku shvaćam da su me u toj hrabrosti već nadrasli. Jasnoća i odlučnost koju ja u njihovim godinama nisam imao. To je predivan osjećaj jer gledajući njih kako rastu, neprestano napreduješ.
Kakvi su dojmovi rada s djecom i mladima? Naime, potičeš ih na rad, istraživanje pa čak i aktivizam, obrađujući bitne teme.
- Pa bude dosta zanimljivo jer nikad ne znaš to će te dočekati kad uđeš na sat. Situacije u školi, ljubavi, prijateljstvima, obitelji… svašta saznaš prije nego uopće počneš predavati. I to je super jer je svaki put drugačije. Meni je važno biti dobro pripremljen, ali ako nas kreativnost negdje ponese, uvijek joj se prepustim i tražim kako to spojiti s onim što obrađujemo. Kao glumcu i redatelju, improvizacija mi je tijekom procesa jednako važna kao i to da se sve na kraju strukturira u konkretnu cjelinu.
Iz tih improvizacija rađaju se ideje koje se dugo kuhaju, a onda se pojavi grupa koja ih zdušno prigrli i uvijek se dogodi nešto posebno.
Predstave poput „Razrednog neprijatelja“, „(H)Our Soundscapea“ i „Drage Jelene Sergejevne“ nastale su s namjerom da publiku zaustave nakon završetka. Da nitko ne izađe kao da se ništa nije dogodilo. Publika je maloprije svjedočila igri likova, fikciji koju bez problema prihvaća kao realnost, a o tim istim likovima, samo pod drugim imenima, čita članke u novinama koje zatim tretira kao da su fikcija.
Kazalište u sat vremena može napraviti čudo ako mladi progovaraju mladima o stvarima koje ih se izravno tiču. Recimo „(H)Our Soundscape“ je vrisak mladosti koja pokušava nešto reći, dok je istovremeno nadglasana političkim floskulama tipa: „Pa nek više mladi progovore…”, „Vratimo mlade Puli”, „Pula grad djece…”
Apsurd je bio još veći jer je predstava postala iznimno gledana upravo u trenutku izborne kampanje, kada su se ti isti problemi počeli koristiti kao tema koju treba „riješiti”. Odjednom su mladi postali pitanje na koje treba dati odgovor. Dok su oni na sceni govorili vrlo konkretno, vrlo osobno i bez zadrške, izvana su dolazile rečenice koje su zvučale obećavajuće, ali su ustvari bile pune zraka.
Oni su svoje rekli. Javno, jasno i bez straha. I zato je možda pravo pitanje je li problem u tome što mladi ne govore, ili u tome što ih se zapravo ne sluša, osim kad to nekome zatreba. Stoga je jako važno osvijestiti im snagu aktivizma, upravo zato što je nama nije imao tko osvijestiti.
Koliko skupina u INK‑u vodiš?
- Vodim sveukupno pet skupina. Imam skupinu 65+, skupinu studenata i odraslih, skupinu 1. i 2. razreda srednje škole, skupinu 3. i 4. razreda srednje škole i naprednu skupinu. Oko 90 polaznika u svih pet skupina.
Impresivna je gluma i angažman mladih „dramaca“. Koliki je njihov potencijal, je li riječ samo o talentu ili i upornom radu?
- Doista je. Kada dotaknu istinu u izvedbi, to je poseban trenutak. Ima nešto u talentu, u onome s čime su rođeni, u toj potrebi da prepoznaju i prepuštaju se podražajima. Ali s druge strane, oni prolaze kroz ozbiljan i zahtjevan rad na predstavi. Najviše se divim toj upornosti da stignu tamo gdje im njihov unutarnji glas govori da trebaju biti.
Ponekad im i moj glas pokaže smjer, on je možda malo glasniji od njihova, ali zbog povjerenja koje smo izgradili prepuštaju se i vrlo brzo izlaze iz svoje zone komfora. Bude teških trenutaka na probama, naravno da bude. Na meni je da ih ne pustim pred publiku dok nisu spremni nositi ono o čemu govore, pogotovo kada se radi o važnim i ozbiljnim temama.
Na meni je prije svega da ih zaštitim. A to mogu samo ako u tom trenutku daju svoj maksimum i pristanu biti ranjivi. Taj zatvoreni prostor proba zna biti dug i pun susreta s vlastitim nesigurnostima i oni na to svjesno pristaju. Ali kad stanu pred publiku i zaigraju, sve dobije smisao. Tada dolazi nagrada koju rijetki mogu razumjeti.
Za kraj mogu reći da sam više požrtvovnosti i pažnje u radu na ulogama vidio kod svojih polaznika nego kod mnogih kolega. I to je možda najbolji dokaz da nekome ovo s vremenom postane posao, a nekome zauvijek ostane igra.
Kakvi su ti trenutni planovi kad je o radu s „dramcima“ riječ? Na čemu radite?
- Trenutno smo u procesu oblikovanja završnih produkcija i prezentacija koje ćemo imati početkom lipnja. „Draga Jelena Sergejevna“ rasprodana je do kraja svibnja, čak postoji i lista čekanja, na što smo iznimno ponosni i sretni, iako publika i nije baš.
U ožujku pripremamo „Otvorena vrata Dramskog i plesnog studija INK“, održat će se i „Dani Augusta Boala“, reprizirat će se „Ružno pače“, a s Volonterskim centrom Istre radimo i predstavu o važnosti volontiranja za najmlađe. Nije nam dosadno. Nikad nije. S kolegicama Marijanom Peršić i Andreom Gotovinom stalno nešto smišljamo, što i kako dalje. Veselo nam je.
Što se konkretnih planova za sljedeću godinu tiče, mislim da će, barem što se mene tiče, uslijediti pauza. Vrijeme u kojem ću napraviti rekapitulaciju posljednjih desetak godina rada u Puli, pa ćemo vidjeti što i kako dalje.
Prošle godine dobio si nagradu za izniman pedagoški rad „Zvjezdana Ladika“. Je li ti to poticaj za dalje?
- Ta mi je nagrada najvažnija dosad jer je priznanje za kontinuirani rad, za nešto što traje i izvan termina proba. Za povjerenje, za iskren odnos, za vrijeme provedeno u radosti, tuzi, sjeti, nadi, u sjaju i probojnosti, u dolascima i odlascima. Pokušavam sada pretočiti u riječi sve što me činilo sretnim u posljednje tri godine otkako sam postao voditelj skupina u Dramskom studiju, ali to nije jednostavno. Puno je situacija koje se ne mogu, a možda ni ne trebaju opisivati, ali koje će zauvijek ostati kao prostor oko te nagrade jer ona simbolizira jedan predivan period mog života, s najboljom ekipom koju sam mogao dobiti.
