EPK Rijeka 2020: Festival queer i feminističke kulture Smoqua 

Treći po redu međunarodni festival queer i feminističke kulture Smoqua, održan je krajem proteklog tjedna u Rijeci. Polazište ovogodišnjeg festivala bile su norme, normalnost i normativnost te je upravo njihovo propitkivanje, dekonstrukcija i ponovno sastavljanje tema koja povezuje inače poprilično šarolik program ovogodišnje Smoque. Od opširnog programa predavanja, performansa i radionica u narednom ćemo tekstu izdvojiti samo neke.

Festival je organizirala Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“, u suradnji s udrugom PaRiter, inicijativom Građanke svom gradu i Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci te u okviru programa Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture čini dio programskog pravca Kuhinja.

Uoči samog otvorenja festivala u izlog trgovine ženske konfekcije Futura nova, inače rezerviran za plastičnu lutku savršenih proporcija odjevenu u odjeću za fine gospođe poprilične platežne moći, ušetala je žena u cvjetnom kompletu. Uz osmijeh, crveni ruž i stav kakav dolikuje pravoj dami staklu izloga je približila papirić na kojemu je tiskanim slovima kratko i jasno pisalo: „Pravo na orgazam nakon 60”. Prizor koji je zbunio slučajne prolaznike zapravo je bio performans Vlaste Delimar, pionirke performansa na ovim prostorima poznate po tome što još od svojih početaka 1970-ih godina inzistira na razotkrivanju i rušenju tabua vezanih uz žensko tijelo. Delimar vlastito tijelo koristi kao glavni medij na kojem bazira svoje stvaralaštvo izlažući ga, kao i u svojim najpoznatijim performansima, ulici i nasumičnim prolaznicima. Budući da je i sama žena u tzv. trećoj životnoj dobi ovim radom inzistira na rušenju stereotipa vezanih za seksualnost žena svoje generacije glasno izgovarajući ono što većina prešućuje. Njezina prisutnost u izlogu ubrzo je pobudila znatiželju i interakciju Riječanki i Riječana, od kojih su je mnogi promatrali, neki fotografirali, a jedna je turistkinja otišla i korak dalje pa je ušetala u izlog kako bi s umjetnicom popričala. Nakon završetka performansa uslijedilo je službeno otvorenje festivala.

– Norme gledamo kao nešto što ima duboke korijene, teško promjenjivo, gotovo zacementirano. Prema njima onda određujemo što je to normalno i kakvi su naši standardi prema kojima živimo. No, norme su vrlo relativne, one se mijenjaju – ono što je vrijedilo nekad više ne vrijedi, nešto što je norma u nekim kulturama nije u drugima. Želja nam je o ovom fenomenu progovoriti kroz Smoquu, zakotrljati kotačiće u glavama i srcima posjetitelja/ica kako bi propitali norme koje nas vuku nazad u smislu razvoja, koje nas dijele na više i manje vrijedne, koje stvaraju granice među ljudima… i onda potaknuti da se okrenemo normama koje nas ujedinjuju i donose više poštivanja, podrške i solidarnosti, rekla je voditeljica festivala, Antonija Stojanović Almesberger.

Uslijedila je panel rasprava pod nazivom Norma, normalnost, normativnost u “nuklearnoj” obitelji u kojoj su sudjelovale aktivistice Rita Béres-Deák iz Mađarske i Urszula Kuczynska iz Poljske te psihologinja dr. sc. Jasminka Juretić. Dvije su aktivistice govorile o povijesnoj pozadini emancipacije žena u svojim zemljama koja se u mnogočemu može usporediti s Hrvatskom. Nakon vala feminizma koji je donio socijalizam, danas svjedoče retradicionalizaciji društva. Panika o demografskom opadanju (pretežito bijele srednje klase) tu je samo jedan od argumenata koji vladajući političari Mađarske i Poljske koriste kako bi žene vratili u tradicionalne rodne uloge kućanice i majke. Iako je svima jasno da ograničavanje prava na pobačaj u praksi ne rezultira većim brojem rođenih restrikcije su u tom području sve veće, a pristup informacijama sve teži.

– Često zaboravljamo kako do prava u povijesti žene nisu došle olako i kako je to nešto za što se treba boriti, kazala je Kuczynska, jedna od organizatorica „crnog petka” prosvjeda na kojem je tisuće Poljakinja izašlo na ulice kako bi se usprotivile postroženju zakona o pobačaju.

Aktivistice se slažu oko povezanosti borbe za ženska prava i drugih političkih manjina poput LGBTQI osoba, smatrajući ih dvjema stranama istog novčića. Juretić je o normalnosti progovorila sa znanstvene strane i naglasila kako je još 70-ih godina prošlog stoljeća homoseksualnost medicinski klasificirana kao normalna.

– Sve javne rasprave koje su uslijedile koriste moralnost ili nekakvu religijsku dogmu kao mjerilo ponašanja izlaze iz sfere znanosti i prelaze u filozofiju, kazala je psihologinja. U nastavku istaknuvši kako danas imamo niz odstupanja od klasične nuklearne obitelji.

– Argument koji se često čuje u javnosti kako će djeca homoseksualaca biti neprihvaćena od strane društva, vršnjaka i svoje sredine izvrnuta je teza jer je upravo na nama kao pripadnicima društva te na obrazovanju i vrijednosnom sustavu koji ponudimo mlađim generacijama da ne bude tako, zaključila je Juretić.

Dan je završio u prekrasnom perivoju Guvernerove palače nastupom kantautorice i virtuozne gitaristice Anne Calvi kojoj je predgrupa bila novo ime domaće indie scene Mary May. Šestotinjak domaćih i stranih gostiju različitih dobnih skupina uživalo je u toploj proljetnoj večeri koju je kiša srećom mimoišla i energičnom nastupu karizmatične rokerice. Calivi je po prvi puta gostovala u Rijeci promovirajući prije svega svoj posljednji album „Hunter“, a njezin je nastup bio dijelom koncertnog Ciklusa Furioza koji u grad dovodi renomirane i snažne ženske autorice čime se je savršeno uklopio u program ovogodišnje Smoque.

Drugi dan festivala započeo je predstavljanjem murala “Što Riječani/ke podrazumijevaju pod normalnim?” kojeg su umjetnice Tanja Blašković, Nika Krajnović i Luisa Ritoša napravile na temelju podataka dobivenih ispitivanjem stavova javnosti o pojmu normalnosti provedenom od strane Udruge PaRiter.

– Dok su tekle pripreme za Smoquu sa suradnicama iz Udruge LORI smo došle na ideju kako bi bilo dobro da i nakon festivala u gradu ostane njegov trag. Budući da je ove je godine tema Smoque normativnost i normalnost provele smo istraživanje kojim smo htjele među svojim sugrađankama i sugrađanima propitati te pojmove i dobiti uvid u to što o njima misle u različitim područjima od ponašanja u javnom prostoru, obitelji, zajednici pa do ljudskih prava, feminizma, seksualnosti…, kazala je članica Udruge PaRiter Tihana Naglić objašnjavajući kako im cilj nije bio dobiti sustavne podatke koji će nešto strogo definirati već početnu točku za izradu murala.

Kutije s pitanjima poput: „Je li normalno biti feministkinja i zašto?” tako su postavile na različite lokacije u gradu i nakon par tjedana dobile rezultate. Najzanimljiviji odgovori poput onog „Nitko na ovom svijetu nije normalan” svoje su mjesto sada dobili u javnom prostoru, a sve s ciljem da osnaže neke buduće prolaznike i potaknu ih na razmišljanje.

Popodne je bilo rezervirano za performans Boryane Rosse pod nazivom „Dekonstrukcija performansa Valie Export Tap and Touch Cinema“. Poznata bugarska umjetnica s američkom adresom ponudila je suvremenu queer verziju klasičnog performansa iz 1968. godine u kojem umjetnica poziva publiku da joj dotakne grudi, skrivene u unutrašnjosti kutije koja prekriva gornji dio njezinog tijela. Nekoliko ljudi iz publike sramežljivo je gurnulo ruke u autoričinu kutiju kako bi opipali ono što se nalazi unutra. Nakon završetka performansa Rossa je raširila zastore kutije te je postalo jasno kako su svi koji su rukama htjeli dotaknuti grudi dotaknuli samo njihovo odsustvo – ožiljak.

Rossa svoj dosadašnji rad sažima riječima: tehnologija, tijelo i rodni identiteti. Inspirirana duplom mastektomijom koju je obavila radi prevencije karcinoma ona, umjesto uobičajene rekonstrukcije dojki ili prikrivanja toga da nedostaju, prikazuje svoje tijelo kao drugačije i istodobno lijepo. Pritom često ismijavajući standarde vezane uz to kako bi trebalo izgledati ljudsko tijelo (na primjer u nizu radova u kojima prikriva svoje nepostojeće grudi voćem i povrćem).

Treći i posljednji dan festivala obilježilo je prikazivanje dokumentarnog filma „Sidney i prijatelji“ u Art kinu, te razgovor s njegovim autorom Tristanom Aitchisonom. Taj dirljivi dokumentarac koji je sniman u periodu duljem od tri godine govori o mladom Sidneyu koji je kao interspolna osoba rođen u ruralnom predjelu Kenije. Nakon što ga je vlastita obitelj pokušala ubiti Sidney bježi u Nairobi gdje preživljava živeći u najsiromašnijim četvrtima. Suočen s neprihvaćanjem od strane društva, nemogućnosti da pronađe posao pa čak i odbijanju zdravstvenog sustava da liječi „takve poput njega” u Nairobiju Sidney uspijeva pronaći grupu transrodnih prijatelja. Ljude koji poput njega pripadaju samim marginama Kenijskoga društva i uz čiju pomoć počinje polako prihvaćati samoga sebe.

– Film je sniman bez preprodukcije i budžeta, a i sama ideja za njega nastala je spontano. U Keniji sam posjetio sestru, a slučajan susret sa Guillit, aktivistom koji se bavi pravima transrodnih osoba, uveo me je u svijet u koji je rijetkima dozvoljen ulaz, pojasnio je Aitchison koji je u početku planirao napraviti samo seriju intervjua sa Sidneyem i nekoliko drugih transrodnih osoba. Stvar je postepeno prerasla u dokumentarac koji je do danas preveden na 11 stranih jezika te je dobio deset međunarodnih nagrada.

Na pitanje vezano uz semantiku interseksualnosti i njezina poimanja u Keniji u odnosu na Europu budući da prema našoj medicinskoj klasifikaciji interspolni ljudi imaju neke karakteristike oba spola (poput npr. y kromosoma i ženskih genitalija), dok u filmu ostaje nejasno je li to zaista slučaj sa Sidneyem, redatelj je odgovorio kako za njega film nije bio o mehanici bivanja trans ili interseksualnom osobom.

– Zapadnjak sam. Nisam trans, ni interseksualac, ni Afrikanac. Koje ja pravo imam da naše definicije lijepim na nešto s čime nemam nikakvog iskustva? Kada sam montirao film bio sam svjestan kako neke pojmove nismo definirali. Ali ako se Sidney identificira kao interseksualna osoba onda to i jest. Ako se Maria identificira kao transseksualka ne mora meni davati objašnjenja o tome. U intervjuima nema objašnjenja jer ih ja nisam eksplicitno pitao već sam dopustio da se služe nazivima koje smatraju odgovarajućima, pojasnio je Aitchison.

Nakon što je dobro upoznao Kenijsku svakodnevicu, redatelj nema pozitivno mišljenje o budućnosti članova njezine  LGBTQI zajednice.

– Sve se u konačnici svede na klasnu podjelu. Na one koji imaju i one koji nemaju novca. Kako što vidite u filmu Guillit i Maria su preko pronalaženja ljubavnih partnera uspjele otići iz Kenije, ali Sidney i Ben zaista nemaju gdje otići. Za njih se život neće puno promijeniti. I dalje će se boriti da pronađu posao, da pronađu prihvaćanje. I dalje će se od dana do dana bojati da će se morati preseliti, da će biti pretučeni ili svučeni do gola u javnosti… Jer iako to u filmu spominjemo samo jednom ili dvaput to je zapravo rutinska situacija. Za one koji žive u siromaštvu kao što je slučaj s velikom većinom Kenijaca život se neće promijeniti, kazao je Aitchison kojem nadu daje to što je Sidney počeo pronalaziti sreću u onim najnormalnijim malim stvarima. Stvarima kojima svi mi u konačnici težimo kao što su prijateljstvo, ljubav ili obitelj.

– Na Sidneyevom licu tri godine poslije možete vidjeti promjenu. Činjenica da je pronašao nekoga koga voli, osjećaj ponosa što ima dijete… odnijeli su njegov sram i dali mu samopouzdanje. To je za mene nevjerojatno pozitivno i dirljivo, zaključio je redatelj.

A da i ovogodišnja Smoqua završi u pozitivnom tonu svojim nastupom u klubu Crkva pobrinule su se dvije Dj-ice Nina Hudej i Nina Kodrič (aka NinaBelle) koje čine Warrego Valles projekt te Drag king Eclipse koji su rasplesanu publiku zabavljali do ranih jutarnjih sati.

Tekst i fotografije Andrea JELOVČIĆ

One Response to “EPK Rijeka 2020: Festival queer i feminističke kulture Smoqua ”

Leave a Reply


7 + = 14

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2019 | Impressum