Izložba vizualnog umjetnika Marijana Crtalića u galeriji Poola

„Izgubio sve sam bitke, al još vodim rat“

• Bojan Šumonja, predstavio je pulskoj publici autora Marijana Crtalića, vizualnog umjetnika iz Siska sa zagrebačkom adresom u petak 6. ožujka u galeriji Poola na otvorenju njegove samostalne izložbe. Crtalić od 2007. radi na projektu Nevidljivi Sisak koji se zasniva na umjetničkom i aktivističkom djelovanju u cilju kulturne revitalizacije grada Siska, a od 2014. organizira Festival Željezara u Sisku.

„Svi koji prate vizualnu scenu u Hrvatskoj sigurno su već čuli tko je Marijan Crtalić i šta on radi. Naime on je završio slikarstvo ratne 1992. i onda se je okrenuo novim medijima koji mu omogućavaju da se izrazi na način na koji se u klasičnim medijima ne bi mogao izraziti. Marijana najčešće nazivaju umjetnikom aktivistom tj. umjetnikom koji se bavi kritikom društvene stvarnosti. U okviru projekta Nevidljivi Sisak i Festivala Željezara, s jedne strane progovara o hrvatskoj praksi privatizacije i pretvorbe radi čega je doživio razne neugodnosti i ušao u sukob s lokalnim sisačkim političkim krugovima. Ova izložba danas, ovaj ciklus radova progovara o njegovom intimnom proživljavanju te situacije i ustvari je njegova reakcija na omalovažavanja i negiranja od strane političkog establišmenta “, otvorio je izložbu Bojan Šumonja.

Sve je to rezultiralo autorovim recentnim pomicanjem fokusa s istraživanja određenih umjetničkih problema na istraživanje vlastitih duševnih stanja i ponašanja u situacijama umjetničkog djelovanja.

Naslov izložbe „Izgubio sve sam bitke, al još vodim rat“ nastao je kao parafraza nekadašnjeg velikog narodnjačkog hita Šemse Suljaković – „Izdali me prijatelji, izdao me brat (izgubila sve sam bitke al još vodim rat)“. Crtalić cjelokupno stanje u državi odnosno opću društveno-političku klimu i praksu vođenja države naziva „novokomponovanim“ hrvatstvom u kojem se, kolokvijalno rečeno; ne zna „ko pije, a ko plaća“… To je bila i tema njegovog performansa kojeg je izveo na otvorenju izložbe.

„Za uvod, ispričao sam priču o postojanju tvornice u kojoj su radnici imali prilike surađivati s umjetnicima, ali dio radnika nije bio zadovoljan jer su imali drugačiji san. Tad sam stao uspravno, zažmirio i stavio ruku na srce kao i današnji političari kad slušaju himnu. Krenula je glazba od Šemse Suljaković odnosno njen, već navedeni, veliki nekadašnji hit. Htio sam pokazati da je dio radničke klase sanjao novu državu, ali je, kad se to ostvarilo, na kraju prevladao taj – „novokomponovani“ hrvatski, a zapravo balkanski duh koji je, nesvjesno, postao sastavni dio službene kulture“, rekao nam je Crtalić na otvorenju.

Njegov ciklus radova obuhvaća tri video uratka koji problematiziraju njegov odnos prema stanju u društvu danas, govori nam o statusu umjetnika i o propasti Željezare u Sisku koja za njega predstavlja „znanstveno – fantastični trip“, jer pokazuje kako je civilizacija koja je tu bila prije 30 – 40 godina puno naprednija nego ova koju danas imamo u Hrvatskoj.

„Uprava Željezare je bila odlučila animirati svoje radnike, zapravo je u cijeloj Jugoslaviji bio taj samoupravno-socijalistički stav prema radnicima kao subjektima a ne objektima proizvodnje. U Željezaru su se dovodili umjetnici, kipari, slikari, fotografi, pisci, glumci koji su u suradnji s radnicima stvarali radove. Ono što su umjetnici zamislili, radnici bi izradili zajedno s njima“.

Njegov video prikazuje željezne skulpture koje se vrte, a koje su nastale u Željezari Sisak.

„Ovo su skulpture koje su nastale suradnjom radnika i umjetnika. U Željezari su se održavale likovne kolonije od 71. do 90-te u kojima je sudjelovalo preko  600 umjetnika koji su tu stvarali, bez ikakvih političkih uplitanja, baveći se modernizmom i tadašnjim suvremenim načinima umjetničkog izražavanja. Na taj su način omogućili radnicima da proizvodni proces shvate kao kreativni čin jer im je suradnja s umjetnicima produhovila svakodnevni rad. Snimio sam mali broj skulptura koji je i danas oko Željezare Sisak jer ostale su uništene ili pokradene“, kaže autor.

On pokazuje skulpture kao animaciju, to su predmeti koji su lišeni svoje funkcije nečega što prikazuje i znači određenu ljepotu zato jer ljudi niti ne znaju da su to skulpture, misle da su dijelovi proizvodnih strojeva.

„Skulpture se vrte jer na taj način one dobivaju energiju stroja, u vrtnji dobivaju svoju strojnu dinamiku, postaju nešto što je živo i nastalo je u tom procesu proizvodnje. One su u korelaciji s mojom glavom koja se vrti na video projekciji nasuprot ove“.

Drugi video prikazuje njegovu glavu koja se vrti, tijelo mu je nepomično a glava se vrti na neprirodan način, kao u filmu Egzorcist. „Ovdje sam htio pokazati sebe kao dispozicioniranog iz lokalne stvarnosti, vrtim se kao i te skulpture, ali umjesto da negdje krenem, stojim na mjestu. U Hrvatskoj možeš uspjeti na razini da te prepoznaju, ali ne i da očekuješ komercijalni uspjeh, od suvremenih avangardnih umjetnika nije se nitko obogatio u Hrvatskoj“, nadovezuje se Crtalić.

Njegov treći video zapravo predstavlja zvučnu sliku i zaokružuje sva tri video uratka u jednu cjelinu. Autor tu prikazuje nekadašnju proizvodnju bešavnih cijevi u željezari, a zvukovi strojeva u kombinaciji s vrtnjom na druga dva videa predočuju nam tu neku tvorničku monotonost i stres.

„Ova snimka nastala je prije 11 godina kada je željezara bila u rukama inozemnih vlasnika koji su par godina nakon što sam ja to snimio sve ove strojeve izvezli u inozemstvo jer im je uistinu bilo jeftinije proizvodnju prebaciti, konkretno, u Ameriku, nego ostati u Hrvatskoj. Željezara je nekad bila mjesto proizvodnje i kreativnosti, tamo su bili prvi kompjuteri početkom 70-tih, dolazili su stručnjaci iz cijelog svijeta, tadašnji željezarski informatičari imali su ideju napraviti veliki informatički centar, još početkom 80-tih. Od kad je došla Hrvatska država sve je to propalo, i sad nema, praktički, više ničega“.

Festival Željezara, koji Crtalić organizira od 2014. godine jest njegov pokušaj da oživi kreativno-umjetnički pogon koji je Željezara, između ostalog, nekad predstavljala za grad Sisak i kulturu općenito. Htio je približiti sisačkom stanovništvu tu ideju sinergije radnika i umjetnika kako je to željezara radila.

„Festival je nastao iz potrebe da se spoji stanovništvo Siska sa suvremenom umjetnošću i kulturom. Na festival sam pozivao vrhunske umjetnike, aktiviste i znanstvenike koji se bave društvenim temama i aktivizmom, umjetnike koji obrađuju socijalne i radničke priče. Željezara je za njih postala novi poligon jer je idealna za sve vrste umjetnosti, većina se je opredijelila za lokalnu temu, došli su, istražili i napravili svoja nova umjetnička djela. Do sad sam uspješno odolijevao svim pokušajima svođenja sadržaja festivala na tržišnu mainstream priču. Ove godine izostala su sredstva od Ministarstva kulture za festival pa razmišljam kako ću, i hoću li uopće, realizirati novi festival“, zaključuje Crtalić.

Tekst, fotografije i video Ana FORNAŽAR

Leave a Reply


9 + = 10

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2020 | Impressum