Bez margina: Sve je više djece s poteškoćama u razvoju, vršnjačko nasilje u porastu
Tekst i fotografija Paola ALBERTINI
Vršnjačko nasilje iz godine u godinu raste! Najizraženije je u pubertetu i post-pubertetu. Udruga Visoki jablani iz Rijeke već godinama analizira istraživanja koja svjedoče o porastu vršnjačkog nasilja.
Naime, već deset godina provode projekt „Baš smo cool tako jednaki, a tako različiti“ s partnerskim udrugama i osnovnim školama diljem Hrvatske i potpuno jasno uočavaju iz generacije u generaciju degradaciju sposobnosti djece da se fokusiraju, komuniciraju, logički zaključuju, zadrže pažnju na određenom sadržaju više od 15 minuta i poslušaju jedni druge.
„Sreli smo se s nekoliko slučajeva vršnjačkog nasilja i nekoliko slučajeva potpuno neadekvatne potpore djeci i od strane obrazovnog sustava i od strane roditelja. Imali smo i jedan slučaj cyberbullinga. O svakom pojedinačnom slučaju smo razgovarali naknadno bilo s pedagozima, bilo s ravnateljima i/ili nastavnicima. Imali smo tijekom radionica prekrasnih primjera podrške učenicima sa stvarnim poteškoćama; lagani autizam, hiperaktivnost, govorne poteškoće i slično, gdje su učenici pomagali svojim prijateljima tijekom radionica i pokazali izuzetnu empatiju. Kako smo mijenjali razrede, tako smo ponovno iz radionice u radionicu dobivali povratno informacije od učenika da su razgovarali jedni s drugima, da su objašnjavali braći, sestrama i roditeljima kod kuće što su naučili, što nam je odlična povratna informacija o tome koliko su utjecali na svoje obitelji i okolinu“, ispričala nam je Mihaela Jović Karešin, voditeljica projekta i predsjednica Udruge.
Nasilje među vršnjacima u porastu
Kroz dugogodišnji rad s djecom i roditeljima, analizu sustava potpore djeci, sustava odgoja i obrazovanja te kroz suradnju sa školama, Jović Karešin kaže kako su uočili da se kod djece koja su po bilo kojoj karakteristici „drugačija od prosjeka“, bilo da su nadarena djeca ili djeca s teškoćama (od težih oblika intelektualnih, psiholoških i tjelesnih poteškoća do lakših, poput mucanja), javlja problem netolerancije među općom populacijom djece i mladih; nazivanje pogrdnim imenima, ruganje i ismijavanje.
„Ovakvoj situaciji doprinosi nedovoljno promicanje različitosti, tolerancije, suživota, solidarnosti i uopće nedostatak iskustva s različitim jer je naše društvo prilagođeno samo prosječnom pojedincu i nije ostavljen manevarski prostor prilagodbe za ikoga malo drugačijeg. Djeca su frustrirana iskrivljenim društvenim vrijednostima. Neadekvatnim pristupom drugom i drugačijem i od strane samih obrazovnih djelatnika, što je uglavnom radi nedovoljnog znanja i osposobljenosti za pristup djeci s drugačijim obrazovnim potrebama i metodologijama rada te zbog podkapacitiranosti škola ne pružamo djeci mogućnost da se upoznaju s različitostima, da shvate i prihvate stvarni svijet u kojem žive, da spoznaju kako ih upravo ideal „savršenstva“ i materijalne vrijednosti koje im društvo i mediji nameću čine nesretnima te da je rješenje u prijateljstvu, ljubavi, solidarnosti, potpori, uzajamnom poštovanju i toleranciji“, kaže i dodaje kako se djeca od 7 do 14 godina, od 1. do 8. razreda osnovne škole, sreću s najvećim promjenama u životu i odrastanju, s brojnim pitanjima i poteškoćama na koja ne dobivaju odgovore“, kaže Jović Karešin.
„Zahvaljujući“ COVID mjerama, u periodu od 2020. do 2023. godine situacija se drastično pogoršala: „Istraživanje vršnjačkog nasilja iz 2023., koje je proveo tim naših suradnica, stručnjakinja s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pokazalo je da je 28 posto učenika osnovnih škola doživjelo da ih je netko od vršnjaka jako udario, dok je 6.5 posto osnovnoškolaca reklo da ih je netko jako istukao. Ispitane su perspektive o vršnjačkom nasilju samih učenika, njihovih roditelja, ali i odgojno-obrazovnih djelatnika“.
Među ispitanicima bilo je 2075 učenika iz 15 zagrebačkih osnovnih škola. Oko 41 posto osnovnoškolaca odgovorilo je da su doživjeli da ih netko vrijeđa. Gotovo polovica, 46.8 posto osnovnoškolaca reklo je da ih netko ogovara, a 46.7 posto da im netko govori ružne riječi skoro svakodnevno.
Kada se govori o elektroničkom, tzv. cyber nasilju, djeca se najčešće suočavaju s ružnim govorenjem preko interneta ili poruka, širenjem tračeva te isključivanjem i ignoriranjem na društvenim mrežama i u chat aplikacijama. Da se o njima ružno govori preko interneta doživjelo je gotovo 52 posto osnovnoškolaca, dok je njih 29 posto priznalo da su to učinili nekom drugom.
„Djeca i mladi se sve teže nose s brojnim izazovima u današnjem društvu. Vidimo velike promjene. Mentalno zdravlje mladih je ugroženo, puno je gore nego prije pandemije. Istraživanja pokazuju da imamo velik broj povećanja anksioznih smetnji kod djece i mladih, iz čega proizlaze osjećaj nesigurnosti, nelagode, tjeskobe, strah. Također, povećanje smetnji iz depresivnog kruga se vidi jer djeci i mladima nedostaje životne radosti. Mladi su pod sve većim stresom. Vidimo sve veće razine samoozljeđivanja i konzumacije cigareta, alkohola i psihoaktivnih tvari, a posebno su rizični 15-godišnjaci, naročito djevojčice. Vidimo i sve veći broj suicidalnih ideja i namjera. Alarmantan je podatak da je u Psihijatrijskoj klinici za djecu i mladež grada Zagreba zabilježeno povećanje hospitalizacija za 30 posto, dok je pokušaj suicida kod mladih porastao 280 posto. To su izrazito stravične brojke. Sustav zdravstva ne može odgovoriti na potrebe koje imamo u društvu“, upozorava.
Sve veći broj djece s poteškoćama u razvoju
Istovremeno, Hrvatska se posljednjih godina suočava i s velikim porastom djece s teškoćama u razvoju u redovnom obrazovnom sustavu, djelomično zbog generalno većeg broja djece s teškoćama u razvoju, a djelomično zbog njihove pojačane integracije u redovan obrazovni sustav. Pratili su i analize nasilja na osnovi invaliditeta koje pokazuju da su u većini evidentiranih slučajeva počinitelji maloljetnici.
„Zabrinjava što su najčešći razlozi sramežljivost i zdravstveno stanje. Djeca maltretiraju vršnjake da bi se osjećala moćno, da bi privukla pažnju ili bila popularna. Puno vremena provode pred ekranima. Dostupni su im agresivni sadržaji, neselekcionirane scene, potrošački marketing, nasilne igrice i postaju sve tolerantnija na nasilje. Lica s naslovnica doživljavaju kao heroje“, navodi Jović Karešin.
Kako kaže, djeca upijaju stereotip fizičke ljepote i nedostižnog „savršenstva“ kojem sve više teže, ne shvaćajući da to nije realna slika društva u kojem žive: „Roditelji, zbog brzine života i rada, nemaju ni vremena ni znanja pružiti im adekvatnu potporu u razumijevanju svijeta i života, a često su i sami odgovorni za narušeno mentalno stanje djeteta zbog svojih očekivanja i pritiska koji vrše nad djetetom. Nastavnici ne uspijevaju odgovoriti na sve izazove. Smislenih vannastavnih sadržaja je malo. Djeca se pokušavaju uklopiti u apsurdnost društva dokazivanjem kroz materijalno, posjedovanje, pokušavajući dostići krivi društveni ideal, i tu dolazi do frustracije i agresije“.
S druge strane, u ovoj su dobi djeca najotvorenija za nova saznanja i učenje. Kako kaže Jović Karešin, višestruko je dokazano kroz primjere dobre prakse da inkluzija djece s teškoćama blagotvorno djeluje i na njih, ali i na njihove vršnjake bez teškoća upravo jer im čine život kvalitetnijim i sretnijim. Za izgradnju kvalitetne i sretne ličnosti, izuzetno je bitno da dijete bude kvalitetno educirano o različitostima te da razvija kvalitetne odnose s „drugačijima od sebe“, razumijevajući da smo svi u svojoj biti isti, s istim dominantnim željama i potrebama. Izuzetno je velika važnost obrazovnog sustava koji ne smije zanemariti svoju odgojnu dimenziju.
„Ova tematika u osnovnim školama nije adekvatno obuhvaćena čak ni građanskim odgojem. Potrebu za ovakvom edukacijom prepoznale su i same škole, zato projekt i uspijevamo kontinuirano provoditi iz godine u godinu i vidimo pomake, iako bismo svakako voljeli da su brži i učinkovitiji“, zaključuje.





