Retrospektiva Ivana Ladislava Galete
[lang_hr]“Nalazite se u čekaonici željezničkog kolodvora. Cigani žicaju pare, jeftine kurve koje ne bi ni štapom taknuo čekaju mušterije, i u jednom trenutku gasi se svijetlo i počinju projekcije. To je bio Galeta”, kazao je u uvodu sinoćnjeg programa Retrospektive Ivana Ladislava Galete održanog u Klubu Pulske filmske tvornice Mladen Lučić iz Muzeja suvremene umjetnosti Istre.
Lučić i nedavno preminuli Galeta poznavali su se dugi niz godina.[/lang_hr]
[lang_hr]
“Krenuli smo iz iste ishodišne točke – Studentskog centra u Zagrebu. Ja sam bio u galeriji, a Galeta i Hrvoje Turković u Multimedijalnom centru. Bila je to 1975./76. i videostvaralaštvo je bilo tek u povojima, ne samo u Hrvatskoj nego i vani. Galeta je shvatio da taj medij nema svoju publiku, da nije profiliran i da se o njemu mora početi voditi računa”, ispričao je Lučić.
Hrvoje Turković otišao je iz centra nakon otprilike godinu dana, dok je Galeta pokrenuo intenzivni i novi program za Zagreb i taj dio Evrope sastavljen ne samo od projekcija eksperimentalnih filmova i video radova, već i scenskog pokreta te alternativnog teatra. U njemu je pronašlo mjesto sve ono što je komuniciralo s kulturom, a nije imalo svoj medijski prostor. Dvorana je uvijek bila dupkom puna, čak i više od kina koji su u tom periodu bili izuzetno posjećeni.[/lang_hr]
[lang_hr]
“Multimedijalni centar je značio nešto u kulturnom životu Zagreba. Svi smo surađivali i nadovezivali se. Na taj se način iskristalizirala duhovna sfera koja je potaknula sva alternativna zbivanja onog vremena”, naglasio je Lučić prije no što se dotaknuo silazne putanje Multimedijalnog centra, a potom i Galetinog umjetničkog istraživanja u narednom periodu kada je bio slobodni umjetnik te naknadno profesor pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. [/lang_hr]
[lang_hr]
“Što se tiče filma, nije ga zanimala suština priče nego faktografija, naracija, struktura, forma kao dio eksperimenta i međuslika – ono što se ne vidi ili ne prepoznaje osim nakon dva, tri ili pet gledanja. Bio je fasciniran brojevima, logikom i sustavom razmišljanja egistencijalističkog poimanja. Isto tako, privlačila ga je kugla, krug, bicikla, vlakovi i priroda. Prije 20 godina otišao je iz grada na selo te je i u uzgajanju povrća pronašao logiku. Pitao se zbog čega čovjek bježi od prirode. Na toj je priči izgradio cijelu svoju umjetničku strategiju”, rekao je Lučić i pri tom objasnio da se Galetu pogrešno smatralo postkonceptualnim umjetnikom.[/lang_hr]
[lang_hr]
Galeta je bio sam za sebe i razmišljao je o stvarima o kojima drugi nisu, istaknuo je Lučić dodavši kako za njegov rad i djelatnost nije bilo zanimanja. Zbog toga je ta priča uvijek bila polu-underground.
Lučićev osvrt na život i rad ovog multimedijalnog umjetnika, pedagoga i eksperimentatora završio je kritičkim osvrtom na aferu potaknutu Galetinim prijevremenim i prisilnim umirovljenjem.
“U penziju je stjeran dva mjeseca prije no što je mogao steći zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Zbog toga je bila pokrenuta peticija, no ona nije urodila plodom. Ta ga je nepravda boljela i smatram da ga je ona na kraju koštala života”, zaključio je ogorčeno Lučić.[/lang_hr]
[lang_hr]
Uslijedila je projekcija Galetinih filmova i videoradova “TV Ping pong” (1975−1978), “Two Times In One Space” (1976−1984), “PiRaMidas 1972−1984” (1984), “Sfaira 1985 – 1895” (1971÷1984), “Water Pulu 1869 – 1896” (1973÷1987) i “Wal(l)zen” (1989), te diskusija potaknuta doživljajima viđenog. Gledatelje su posebno zaintrigirale njegova zanimljiva istraživanja percepcije, poigravanje sa strukturom i mističnost koja je imanentna gotovo svakom njegovom radu.
[/lang_hr]
Tekst: Ivana Nataša Turković
Foto: http://vizkultura.hr/u‑potrazi-za-drugacijim-iskustvom/, Pulska filmska tvornica
