59. Pula – Ljubav pod stare dane

20.07.2012.

Lako je biti zaljub­ljen dok je čovjek mlad i zdrav te pun život­nih oče­ki­va­nja, ali što kad prev­la­da­ju sta­rost i bolest, a život­ni obzor pos­ta­je mrač­ni nebe­ski svod bez trač­ka svje­tlos­ti. Ovom teškom pro­ble­ma­ti­kom bavi se cije­nje­ni reda­telj Michael Haneke u svo­joj novoj dra­mi Ljubav (Amour), pro­lje­tos nagra­đe­noj Zlatnom pal­mom u Cannesu. Njegovi juna­ci su osta­rje­li pro­fe­so­ri glaz­be s dugač­kim brač­nim sta­žom, čiji se život iz teme­lja mije­nja nakon što supru­ga (Emmanuelle Riva) pre­ži­vi možda­ni udar. Njezin suprug (Jean-Louis Trintignant) poku­ša­va sve da joj podig­ne moral i vje­ru u opo­ra­vak, ali nje­zi­no sta­nje pos­tup­no pos­ta­je sve teže, a nji­hov odnos je na sve većoj kuš­nji. Haneke dois­ta rijet­ko gri­je­ši u obra­da­ma svo­jih zah­tjev­nih i život­no kru­ci­jal­nih tema pa je i ovom fil­mu goto­vo nemo­gu­će pro­na­ći nedos­ta­tak. Briljantno raz­ra­đu­je pro­gre­si­ju odno­sa među liko­vi­ma u iznim­no teškim okol­nos­ti­ma, s povre­me­nim sit­nim pro­va­la­ma nasi­lja kao odra­zi­ma bije­sa i nemo­ći, a supru­gov zavr­š­ni čin (neće­mo ga pre­pri­ča­va­ti zbog onih koji će tek gle­da­ti film) iznim­no je ambi­va­lent­ne pri­ro­de te se može pro­tu­ma­či­ti kao čin huma­nos­ti ili kuka­vi­člu­ka i sebič­nos­ti ili pak kom­bi­na­ci­ja svih tih pori­va. Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva bri­ljant­no su odi­gra­li svo­je ulo­ge, a naro­či­tu teži­nu nji­ho­vim glu­mač­kim inter­pre­ta­ci­ja­ma daje spoz­na­ja da su obo­je pre­va­li­li 80‑u pa su, u skla­du s biolo­škom nuž­noš­ću, i sami pri kra­ju svo­jih život­nih pute­va. Pritom valja pod­sje­ti­ti da ni reda­telj Haneke (rođen 1942.) nije u cvi­je­tu mla­dos­ti, ali nje­go­vo život­no iskus­tvo i mudrost osje­ća­ju se dos­lov­ce u sva­kom fra­meu fil­ma. Osim liko­vi­ma i nji­ho­vim odno­si­ma, iznim­na pozor­nost posve­će­na je i oko­li­šu u kojem pre­bi­va­ju, odnos­no inte­ri­je­ru pros­tra­nog raskoš­nog sta­na s izli­za­nim i otr­ca­nim dete­lji­ma. Tako se dos­lov­na biolo­ška pro­past ljud­skih jedin­ki meta­fo­rič­ki pove­zu­je s pro­paš­ću gra­đan­skog druš­tva i inte­lek­tu­al­nog sred­njeg slo­ja u tur­bu­lent­noj današ­nji­ci. Izlazeći iz pre­pu­nog Kina Valli mno­gi su komen­ti­ra­li da je film dobar, ali jako težak. S obzi­rom na veli­ke cilje­ve koje si je Haneke pos­ta­vio, dru­ga­či­ji nije ni mogao biti.

 

Elvis Lenić