Razgovor s mađarskim piscem Szabolcsom Benedekom
Ovog ljeta u knjižnici i književnom svratištu ZVONA i NARI u Ližnjanu boravio je afirmirani mađarski pisac mlađe generacije, Szabolcs Benedek (rođen 1973.). Riječ je o plodnom stvaratelju koji je podjednako uspješan u pisanju proze, radio-drama i publicistike. Objavio je cijeli niz knjiga među kojima se ističu „Krvava trilogija“ povijesni horor roman te publicistički naslovi poput „Apokrifa o Beatlesima“ i „Velike soc-nogometne revolucije“. Dobitnik je državne mađarske nagrade za književnost, József Attila.
Szabolcs, čime se baviš u Ližnjanu?
Tražim nadahnuće za svoje pisanje. Oduvijek mi se sviđala Hrvatska, naročito Istra: krajolik, ljudi, povijest, priroda i, naravno, more. Prošle sam godine boravio u rezidenciji Kamov u Rijeci i vikende koristio da otkrivam Istru. Ovdje sam doista inspiriran: sjedim tako na terasi ispred kuće u kojoj boravim, čujem ptice, oko mene zuje kukci, miriše cvijeće, sunce je prekrasno, i odjednom osjećam kako putujem natrag u vremenu, u vrt svojih djeda i bake. Kao dijete, mnoge sam vikende provodio u njihovom selu, osobito bih tamo uživao preko ljeta, i pisao priče. Već onda su to bile avanturistične i priče s povijesnim temama, interes za koje mi ne jenjava ni danas. Ovaj je vrt ovdje za mene učinio ono što je madlena učinila za Prousta; iz mene je iscurila priča o vrtu mog djetinjstva. A onda su došle još dvije. Šaljem ih književnim časopisima u Mađarsku.
Prošle godine dok si u studenom boravio u Rijeci ondje si i započeo pisati roman o tom gradu, zar ne?
Prije dolaska u grad, o njemu nisam mnogo znao, tek da se radi o dinamičnoj multikulturalnoj sredini koja je prošla zanimljiv povijesni put dio kojeg je bila i Mađarska. Rijeka me oduševila pa sam početo pisati roman čija se radnja događa u starom gradu Fiume prije sto godina, tik pred početak Prvog svjetskog rata. Grad živi mirnim urbanim životom karakterističnim za period između 1868. i 1914. u Austro-Ugarskoj Monarhiji (u mađarskoj historiografiji to se razdoblje naziva „sretnim vremenom mira“). To, naravno, znači da ispod površine sve ključa od socijalnih i nacionalnih tenzija. Radnja romana pod nazivom „Riječki morski pas“ vrti se oko pojavljivanja mnoštva morskih pasa u Kvarnerskom zaljevu. To je, tek povod za pripovijedanje priče koja u sebi sadrži portret grada i njegovih stanovnika, a glavna poruka odnosi se na potrebu solidarnosti među ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu i klasnu pripadnost. Roman je dovršen i bit će objavljen u Mađarskoj početkom sljedeće godine.
U Puli si posjetio grob mađarskog kralja Salamuna. Upravo su mađarski turisti bili ti koji su prije nekoliko godina raširili vijest da se u pulskoj Katedrali krije tako zanimljiv spomenik.
Salamun je glavni lik u romanu „Nemirna krv“ Tibora Fehéra. To je djelo bilo jako popularno u mom djetinjstvu i upravo su ljudi moje generacije, zaljubljenici u Féherovu prozu, bili ti koji su otkrili Salamunov grob. Možda bi neka ulica u Puli mogla nositi ime Tibora Fehéra…
U svom pisanju uspješno kombiniraš povijesne činjenice, mitologiju i narativnu fikciju. Vrlo si plodan pisac i u sferi fikcije i i u sferi publicistike, a okušao si se i u pisanju drama. Koji su osnovni motivi, teme, preokupacije koje razvijaš u svom pisanju bez obzira na žanr?
Povijest me oduvijek privlačila. Kad sam bio mali, htio sam postati povjesničar. No, ubrzo sam shvatio da je mnogo zanimljivije pisati povijesne romane, nego znanstvene knjige. A razvijao sam i interes za okultno, te za žanr kriminalističke proze. U osnovi, želim stalno učiti i otkrivati nove ideje. Kamo god idem, uvijek sa sobom nosim malu bilježnicu u koju zapisujem sve što čujem i vidim. Tako da kada neki književni časopis zatraži da im nešto pošaljem, dovoljno je da otvorim tu bilježnicu i sve je tu. Teme i ideje nas okružuju, one su nam nadohvat ruke, treba samo otvoriti oči i uši i zapisati ih.
U knjizi „Velika soc-nogometna revolucija“ baviš se odnosom između politike i sporta. Kako ova knjiga koja istražuje mađarsku povijest svjedoči o njezinoj sadašnjosti?
1950-ih Mađarska je imala najbolju nacionalnu nogometnu momčad u svijetu. Puskás i njegovi suigrači porazili su Englesku usred Londona sa šest prema tri. Bio je to „ogled stoljeća“ kako su te 1953. pisale engleske novine. Ta je ekipa pobijedila svakoga tko je nešto značio u svijetu nogometa, a konačno ih je zaustavila Njemačka 1954. porazivši ih s tri prema dva u finalu Svjetskoga kupa (treba napomenuti da je Mađarska tu istu Njemačku samo nekoliko dana prije u klasifikacijskoj utakmici deklasirala s osam prema tri). Poraz u finalu postao je nacionalna tragedija i to je još i danas. Upoznao sam neke od igrača koji su tada igrali i oni i sada, šezdeset godina nakon svega, još uvijek neutješno žale. Nakon nogometnog poraza, Budimpeštu su puna tri dana potresali protesti, nije to bila revolucija, ali ljudi su izašli na ulice, marširali, vikali, razbijali izloge, zaustavljali tramvaje… policija je bila nemoćna. Moja knjiga govori upravo o strastima i emocijama koje izaziva nogomet i koje se pretaču u političku sferu. Do poraza 1954. mađarska nacionalna vrsta bila je uspješan simbol koristan komunističkom režimu pa su tako pobjede protiv Engleske i zemalja Zapada bile proglašavane trijumfom komunizma protiv trulog kapitalizma i njegovog imperijalizma. Nogomet nikada nije bio samo igra, zabava, samo sport. On je usko povezan uz pitanja identiteta, individualnog i nacionalnog, kao i uz plemenske ratove… i politika će mu uvijek biti na grbači. Na primjer, u posljednjih nekoliko godina mađarska je vlada izgradila nekoliko stadiona. Naša nacionalna vrsta dobro je igrala na proteklom Europskom nogometnom prvenstvu što je prvi put nakon 1986. da se naša nogometna momčad uspjela plasirati na neki veliki turnir. Postavlja se pitanje je li vlada bila u pravu što je ulagala u izgradnju stadiona umjesto u bolnice i škole. Ujedno, ako navijamo za nacionalnu reprezentaciju u takvim uvjetima političkog pritiska, znači li to da navijamo i za vladu?
Autor si „Krvave trilogije“ u kojoj glavnu ulogu imaju vampiri. Što te privlači tom žanru?
Kada sam počeo pisati trilogiju, nisam imao pojma da će ispasti upravo to – trilogija. A nisam ni znao da će to biti romani o vampirima. Privlači me razdoblje između kraja 19. i početka 20. stoljeća u Austro-Ugarskoj. Možda sam se zato i zaljubio u Rijeku: taj je grad očuvao tragove Monarhije, šečući Rijekom osjećao sam kao da je neki čarobnjak staru jezgru Budimpešte preselio na more… Dok sam bio mali, čitao sam puno priča o vampirima, naročito sam volio Draculu, Carmillu i druge. I, naravno, jako sam ih se bojao. Prije nekoliko godina pišući roman o svom omiljenom povijesnom razdoblju, razvijajući radnju, odjednom u tekstu pod mojim prstima iskrsne vampir. I nakon tog prvog susreta, više se nisam mogao zaustaviti. Prva knjiga trilogije odvija se u Budimpešti, druga uglavnom u Transilvaniji, treća je smještena ponovno u Mađarsku – dio radnje odvija se za vrijeme Prvog svjetskog rata, a drugi dio u srednjem vijeku za života pravog Drakule, Vlada Tepeša. Po završetku trilogije, zarekao sam se da nikada više neću pisati o vampirima. Ali ovdje u Istri saznao sam za štriguna iz Kringe…
Veliki si obožavatelj Beatlesa o kojima si prije četiri godine napisao i knjigu „Apokrif o Beatlesima“. Odakle ta ljubav (redovno posjećuješ njihove koncerte)? Kako povezuješ Beatlese s poviješću mađarske glazbe i kulture?
Paula McCartneya gledao sam uživo na koncertima pet puta, Ringa Starra jednom. Prva knjiga nastala prije četiri godine govori o Beatlesima nakon što su se razdvojili. Druga, pod nazivom „Beatlesi – necenzurirano“ izlazi početkom sljedeće godine. U njoj namjeravam iznijeti necenzuriranu priču o bendu, dakle, sve o seksu, drogi i rock and rollu…Dok sam bio tinejđer moji su kolege slušali disco glazbu, Modern Talking, C. C. Catch i druge pjevače i bendove 80-ih i smijali mi se zbog moje opsesije Beatlesima. Od tada znam da sam jednostavno ovisan o Beatlesima, kod kuće imam ogromnu kolekciju njihove glazbe. Naravno, u mađarskoj glazbi bilo je puno njihovih sljedbenika, ali Beatlesi su danas toliko univerzalni da ih smatram jednim od ključnih točaka u razvoju ljudske kulture, baš poput Mozarta ili Beethovena. Njihov je put zanimljiv: krenuli su iz subkulture, ušli u popularnu kulturu, a sada su dio klasične. Upravo sam ovdje u Istri čuo za srpski bend Rubbel Soul Project koji je u jednom vrlo autentičnom dijalogu s Beatlesima. Pokušat ću saznati više o tome.
Uspješan si pisac radio drama (dobitnik si i druge nagrade mađarskog državnog radija za jednu od njih). Koje izazove savladavaš pišući ih?
Oduvijek sam volio pisati dijaloge i doista uživam u tome. A radio-drama nastaje kada, pojednostavljeno govoreći, izbrišeš glavni tekst i ostanu samo dijalozi. Slušatelj samo na osnovu rečenica koje glumci međusobno razmjenjuju, treba shvatiti i vizualizirati cijelu radnju. Mislim da je pisanje za radio-drame nešto jednostavnije od pisanja za kazalište jer ovdje nema scenskog pokreta o kojem treba voditi računa. Istovremeno, upravo je ova forma odlična vježba za kazališnu dramaturgiju, kao i za pisanje proze općenito.
Magistrirao si političke i ekonomske znanosti na Ekonomskom fakultetu u Budimpešti. Kako se kao pisac snalaziš kada je riječ o dnevnom preživljavanju? Kakva je politička, ekonomska i društvena pozicija pisca u mađarskom društvu danas?
Nažalost, kao ni većina pisaca bilo gdje u svijetu, ne mogu živjeti samo od svojeg pisanja. Imam redovan posao. Svakog radnog dana ustajem u pet sati i pišem otprilike sat i pol, tada se budi moja obitelj, moje kćerke odlaze u školu, supruga i ja na posao. Radim kao urednik u Državnom uredu za statistiku koji redovito objavljuje različite publikacije, naravno, ne književne, ipak, radim posao relativno blizak pisanju. Na poslu sam od 8 ujutro do 16.30 sati. Ima ona poznata epizoda iz života Johna Lennona u kojoj ga pomajka dok je još bio u srednjoj školi upozorava: „Nemam ništa protiv gitare, Johnny, ali nikada od nje nećeš moći živjeti“. Moji su mi roditelji rekli istu stvar za pisanje. Mnogo je razlika između Johna Lennona i mene. Jedna od njih je da ja ne mogu živjeti od onoga što volim raditi, svoga pisanja. Slično je i s drugim kolegama. Većina mađarskih pisaca piše za novine, kazalište, pišu scenarije za filmove i sapunice, prevode i bave se drugim raznim poslovima. Poznajem pisca koji radi kao stražar u muzeju, jedan je učitelj, a još jedan kolega je liječnik. Možda pisci koji pišu laganije i zabavne naslove mogu preživjeti od pisanja. Česta je to situacija kako u Mađarskoj, tako i u cijelom svijetu. Književnost i tzv. visoka kultura uvijek su trebale sponzore, bilo iz privatnih ili državnih izvora. No, nema jasno postavljenih granica. I Beatlesi su prodavali svoje albume u milijunima kopija, ali se za njih ne može reći da su tek jeftina zabava. Inače, Mađari jako vole književnost i puno kupuju knjige, mnogi kažu da je ovo zlatno doba mađarske književnosti. Književni festivali odlično su posjećeni, naročito onaj u travnju u Budimpešti te lipanjski Međunardni književni festival kada je za vrijeme tzv. „tjedna knjige“ po cijeloj zemlji knjige moguće kupiti na ulici, baš kao i susresti pisce koji sjede ispred postavljenih paviljona i druže se s prolaznicima. Kultura i književnost čine osnovu nacionalnog identiteta i stoga sam optimističan glede budućnosti kulture knjige u svojoj zemlji, ali i cijeloj Europskoj Uniji. Pokušavam činiti isto što i Beatlesi; pišem knjige koje nisu možda prodavane u milijunima kopija, ali jesu u tisućama, te ujedno imaju umjetničku vrijednost.
Razgovor vodili Natalija GRGORINIĆ i Ognjen RAĐEN
