Adriano Bernobić
[lang_hr]Mladi jazz bubnjar Adriano Bernobić magistrirao je na Akademiji u Grazu, a dio školovanja proveo je u Parizu. Iako je na početku mislio ostati u inozemstvu, Adriano je danas na relaciji Istra-Zagreb gdje uspješno gradi karijeru. Ovogodišnji je dobitnik nagrade Status za najboljeg bubnjara u Hrvatskoj, u kategoriji jazza.
Odrastao si u Roču, podno Ćićarije, gdje postoji duga tradicija limene glazbe i gunjca. Kad te počela zanimati glazba?
- U cijeloj Istri prisutna je tradicija limene glazbe, a na području Roča postoji i limena glazba, i mješoviti pjevački zbor, muška i ženska klapa i gunjci. S obzirom da Roč s okolicom ima samo 200 stanovnika, praktički svi se bave muzikom na amaterski način. Upravo to je njegova posebnost. Ljudi se nalaze jednom tjedno kako bi zajedno muzicirali sve u svrhu druženja. Na feštama se uvijek svira i uvijek je dobra atmosfera. To me oduvijek fasciniralo. Drugdje toga nema. U Puli, primjerice, kad je fešta Puhačkog orkestra, u kojem sviram, ne svira se. U Roču nema šanse da bi tako nešto prošlo bez glazbe.
Tata mi svira trubu u limenoj glazbi, barba trombon, a mama je pjevala u zboru i sve to u sklopu KUD‑a „Istarski željezničar“, današnjeg KUD‑a „Renato Pernić“. U jednom trenutku oslobodila se harmonika i postavilo se pitanje tko će ju svirati. Pitali su me i pristao sam. Kako su svi u selu nešto svirali, odlučio sam i sam i tako je krenulo. Tada sam imao 9 godina. Dvije godine kasnije netko je odustao od malog bubnja iliti doboša i od trube, a kad netko odustane traže novog svirača kako bi se popunilo mjesto. Truba mi je uvijek izgledala teška za svirati pa sam odabrao doboš, a paralelno sam i dalje svirao harmoniku pod vodstvom profesora glazbene kulture Branka Pernića iz OŠ Šijana. Već sam onda znao dosta dobro čitati note i na prijedlog prof. Pernića, upisao sam srednju glazbenu školu, smjer udaraljke.
Studirao si u Grazu i Parizu, zimi si u Zagrebu… Što najviše pamtiš iz tih gradova? Što ti najviše nedostaje kad nisi u Istri?
- Kad sam došao u Graz iznenadilo me to jedinstvo koje se stvori između muzičara s Balkana. U to vrijeme bilo nas je nekolicina iz Hrvatske, dosta Slovenaca, Srba i nekoliko Bosanaca. Nitko od nas nije znao jezik, ali srećom predavanja su bila uglavnom na engleskom jeziku jer su predavači bili najčešće iz SAD‑a. No, međusobno smo si pomagali. Također, pamtit ću i sam grad koji je veličine negdje kao Rijeka, a ima odličnu jazz scenu. Nema previše mjesta gdje se može svirati, ali zato ima strahovito puno dobrih muzičara, a i Akademija je, po meni, jedna od boljih u Europi.
Pariz mi je, s druge strane, bio poput nekog sna. Za njega se kaže da je europski New York. S obzirom da sam u Grazu proveo četiri godina, trebala mi je neka promjena. Pariz me ugodno iznenadio. Ima jako puno jazz koncerata i jam sessiona. Imao sam priliku gledati uživo skoro sve svoje idole, koji su još živi, a s nekima sam čak imao i privatne satove i priliku družiti se. Za Francuze često govore da su ovakvi i onakvi, ali moje iskustvo je pokazalo da su super ljudi.
Što se Istre tiče, kad nisam ovdje, najviše mi nedostaje obitelj i prijatelji, more, tišina. Zagreb je isto dosta turbulentan grad, kao i Pariz, a i Graz dok je u Puli opuštajuća atmosfera.
Na Umjetničkoj akademiji u Grazu magistrirao za jazz bubnjara, a zahvaljujući programu razmjene studenata „Erasmus“ neko vrijeme si proveo u Parizu. Kakvo je tvoje iskustvo školovanja u inozemstvu?
- Kao prvo, otišao sam studirati vani jer kod nas nema jazz akademije. Što se samog školovanja tiče, moram reći da nas država, a ni Županija, nije previše podupirala. Neke je, neke nije. Mene primjerice nije. U Grazu je bilo natječaja za stipendije, ali nisu se mogli prijavljivati strani državljani. Znači ne mogu konkurirati za stipendiju koji dodjeljuje njihova država, a moja država mi ne da sredstva jer se školujem vani. Povrh toga, tijekom cijelog školovanja u Hrvatskoj nisam imao nikakvih studentskih prava, poput popusta za autobus, ulaza u muzeje itd. U Francuskoj sam dobio njihovu stipendiju, koja nije bila pretjerano visoka, ali opet duplo veća od one hrvatske. Tamo sam imao sva studentska prava. Mislim da je mladima koji ovdje žive lakše studirati. Otišao sam prvo u Graz i nisam znao njemački, potom u Pariz i nisam znao francuski tako da je bilo teško snalaziti, ali opet to ti kasnije puno pomogne u životu jer se lakše snađeš kad ti nije sve nadohvat ruke.
Kako si se odlučio za jazz?
- Jer je tu novac (smijeh). Nije. Kad sam bio u 2. razredu srednje škole, počeo sam svirati u Puhačkom orkestru Grada Pule u sklopu kojeg je djelovao Big bend, a vodio ga je Davor Lorković. To je bio jedini Big bend u Istri u kojem si mogao čuti tu vrstu muziciranja. Članovi Puhačkog orkestra su uglavnom bili ujedno i članovi Big benda, a među njime je bio i Branko Šterpin koji sada svira u Big bendu HRT‑a. Tamo sam svirao udaraljke, a bubnjeve je svirao moj profesor iz Glazbene škole Vedran Vojnić. Jednom on nije mogao doći na probu pa sam slučajno sjeo na bubnjeve i svi su ostali začuđeni kako sviram. Branko je tada već svirao jazz pa je predložio da napravimo probu. Pitao sam ga što ćemo svirati i odgovorio mi je da ćemo improvizirati što mi je, u to vrijeme, bilo čudno. Ništa mi nije bilo jasno, a tada nije ni spomenuo riječ jazz. Napravili smo jednu probu i odlučili da bi mogli nastaviti svirati. Branko je već odlazio na satove jazza i znao je nešto o svemu tome. Idol mu je bio trubač Dizzy Gillespie, koje je praktički osmislio „Bebop“ i imao je sve njegove CD‑e, koji su bili još iz ‘40-ih, ‘50-ih godina. Nakon što sam ih poslušao, rekao sam „To je to! Time se želim baviti!“. U to vrijeme naš prijatelj, bubnjar Marko Quarantotto već je studirao u Grazu, pa nas je upoznao sa svime kad bi dolazio kući za vrijeme praznika. On nam je „otkrio“ da se jazz može studirati (smijeh).
Ovogodišnji si dobitnik nagrade Status za najboljeg bubnjara u Hrvatskoj, u kategoriji jazza. O kakvoj je nagradi riječ i tko ju dodjeljuje? Koliko ti ona znači?
- Nagradu dodjeljuje Hrvatska glazbene unija. Svake godine dodjeljuje se nagrada za instrumentaliste u kategoriji pop (bubnjevi, bas gitara, puhački instrumenti, klavijature i električna gitara) i jazz (bubnjevi, kontrabas, gitara, klavir, saksofon i truba). Ima još i kategorija narodne glazbe, ali tu se svi ubrajaju, odnosno nema podjele po instrumentima. Postoji komisija u čijem su sastavu muzičari koji su 3 ili više puta osvojili nagradu u svojoj kategoriji. Ove godine sam ja osvojio nagradu kao najbolji bubnjar u jazz kategoriji i normalno, bio sam sretan. Lijepo je znati da te tvoje kolege muzičari cijene i da prate tvoj rad. No, smatram da se ne bi smjelo sve svesti samo na dodjeljivanje nagrade te da se ljudi bave glazbom radi nagrada. U srednjim školama klasične glazbe, tu kod nas, se to dosta forsira. Sve se vrti oko tih nagrada, a malo se priča o samoj muzici. Ima dosta klinaca koji ne idu po natjecanjima i zbog toga su nezapaženi, a možda su zapravo talentiraniji i više zagriženi za muziku od onih koje profesori stalno šalju na razna natjecanja.
Koliko je „zahvalno“ baviti se jazzom u Hrvatskoj? Da li si razmišljao o ostanku u inozemstvu?
- Kad sam išao studirati u inozemstvo, primarni cilj mi je bio tamo i ostati. Međutim, pojavile su se vize i silna papirologija i ako nemaš stalan posao, ne možeš dobiti vizu. U Parizu se pogotovo može živjeti od jazza, ali ne možeš srediti papire ako nemaš vizu, a vizu ne možeš dobiti ako nemaš stalan posao. Tamo je toliko muzičara da je teško zaposliti se. Meni nije bi cilj otići vani da bih malo svirao, a ostatak vremena radio kao konobar. Želio sam se baviti isključivo muzikom. Nakon diplome, vratio sam se u Pulu, po zimi bi bio u Zagrebu i nekako mi je krenulo. Ljudi su me počeli zvati, krenuli su koncerti, od kojih bih izdvojio onaj s Kristian Terzić Bandom u Austinu (Texas) i Tamarom Obrovac u Ulmu (Njemačka). Zatim su niknuli neki novi projekti, a bilo je tu i nekoliko suradnji s Jazz Orkestrom HRT‑a. Zadnjih 3 – 4 mjeseca imam puno posla. Iako svi govore da je teško živjeti od jazza u Hrvatskoj, meni uspijeva i super mi je. Treba samo vježbati i pokušavati biti čim bolji.
Kako gledaš na jazz scenu u Istri i na postojeće jazz festivale? Misliš li da je biti ljubiteljem jazz glazbe pitanje pomodarstva?
- U zadnje vrijeme jazz se počeo elitizirati i ako slušaš jazz dio si neke elite. Po meni je to totalno iskrivljeno. Kad sam se počeo baviti jazzom, nije bilo uopće tih festivala, osim onog u Grožnjanu – „Jazz is back“. Kad sam bio 2. ili 3. godina Akademije u Grazu, dogodio se taj neki „jazz boom“.
Jazz festival se ne može nazvati jazz scenom. Jazz scena je kad ima jazz muzičara. Scenu stvaraju muzičari, a ne festivali. Festivali su super stvar i podržavam ih. Ono što nedostaje Istri i Hrvatskoj nisu jazz festivali jer ih ima sve više, već klupska scena. Dakle, fale jazz klubovi gdje se može svirati. Iz jazz festivala neće proizaći neka jazz scena, već će ona iznjedriti iz klubova gdje ljudi mogu doći poslušati tu vrstu glazbe. U Puli, na primjer, postoji Fiorin jazz caffe u kojem smo znali svirati svaki petak i uvijek bi bilo krcato. Vladala je nevjerojatna atmosfera. I što se dogodilo? Neka gospođa se pobunila i više ne smijemo svirati. Fiorin je bio mjesto, u centru grada, gdje se jednom tjedno održavaju jazz koncerti što je sigurno obogaćivalo grad i njegovu kulturu. Smatram da bi Grad i Županija trebali poduzeti nešto po tom pitanju. Ne možeš u centru grada zabraniti jedinu jazz uživo koju imaš zato što je gospođa kupila stan i njoj smeta muzika. Jako sam ljut zbog toga.
Kakvi su ti planovi za sezonu u tijeku? Gdje ćeš sve nastupati?
- Sviram po jazz festivalima, uglavnom. Sviram i s ruskim saksofonistem Olegom Kireyeveom, koji živi ovdje u Puli. S njim ću nastupiti na jazz festivalu u Balama i Veloj luci. U Balama ću svirati i s jednim novim projektom: B’s FUNstellation. Riječ je o jednom zanimljivom projektu, čiji je lider Zvonimir Bajević, trubač iz Jazz Orkestra HRT‑a. Svirat ću i s Big bendom Grada Pule na pulskom Forumu; potom u Zadru u sklopu projekta „Sinatra“; sa Zvjezdan Ružić Triom na Krku, s riječkim saksofonistem Denisom Razumovićem u Poreču, itd. Ima toga. [/lang_hr]
[lang_hr]
Tekst: Lorna Zimolo[/lang_hr]
[lang_hr]Foto: privatna arhiva Adriano Bernobić[/lang_hr]
