Danijel Šivinjski
[lang_hr]Mladi umjetnik Danijel Šivinjski iz Novigrada se prije tri godine preselio u Novi Sad. Bavi se fotografijom, eksperimentalnom i konceptualnom umjetnošću, a kroz svoje radove, između ostalog, želi progovoriti o društvenim temama koje se često zaobilaze. Danijel nam je ispričao o životu u Vojvodini, tamošnjoj kulturnoj sceni i svojim projektima.[/lang_hr]
[lang_hr]
Nakon tri godine života u Vojvodini, kakvi su tvoji utisci, u usporedbi s rodnom Istrom? Koje bi prednosti, a koje nedostatke izdvojio?[/lang_hr]
[lang_hr] – Rodna Istra je rodna Istra, ali je opet lijepo na neko vrijeme i otići, putovati, iskusiti život u drugačijim okruženjima naročito ako time možemo još dublje upoznati sebe. To je nekako i bijeg od komfora i navika, put u donekle ili potpuno nepoznato kao poučna avantura za zdraviji rast i buđenje šire svijesti o svijetu u kojem živimo. Tako sam se iz neprekidne znatiželje i potrage za novim iskustvom odlučio preseliti iz istarskog Novigrada u Novi Sad gdje živim i stvaram od listopada 2010. godine.[/lang_hr]
[lang_hr]Selidba nije predstavljala nikakav mentalni šok niti mi je trebalo dugo vremena da se priviknem. Ubrzo sam naučio i ćirilicu kako bih razumio sve poruke oko sebe. Konkretno govoreći o Novom Sadu, primijetio sam da su tu ljudi malko usporeniji, a nerijetko i pasivniji nego u Istri, naravno čast izuzecima. To je nekako bilo suprotno od onoga na što sam navikao kroz, recimo, rad s mladima iz Istre. Tome u prilog idu i česta „standardizirana“ kašnjenja npr. početaka događaja, sastanaka i sl. – u prosjeku od 30 minuta do sat vremena – što posljedično ponekad ulazi i u moja planiranja vremena. Moram priznati da sam u Istri primijetio puno više radoholičara nego u Novom Sadu. Prednost je što je Novi Sad naspram Novigrada puno veći grad s više mogućnosti za upoznavanje različitih ljudi, a naročito onih iz kreativne sfere. Bilo kako bilo, trebamo vješto balansirati između prilagođavanja na nova okruženja i očuvanja svojih vrijednosti i životnog stila uz otvorenost za zdrave promjene.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kulturna scena: Istra vs. Vojvodina?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Iako brzo naviknut na novo životno okruženje, tek druge godine boravka u Novom Sadu suočio sam se s ozbiljnim problemima koji se manifestiraju u gradu, na meni važnoj, ali poprilično siromašnoj kulturnoj i aktivističkoj sceni. Kultura se ovdje interpretira previše površno, a kulturne politike gotovo da i nema. Trenutno stanje moguće je doslovno interpretirati kao „masakr“ kulture koja ostaje bez neophodnih financijskih sredstava kada su u pitanju institucionalni budžeti. Bojim se da su i Vojvodina i Istra sve više fokusirane na festivalsku formu kulture koja zabrinjavajuće prerasta u puki konzumerizam i u tzv. „kruha i igara“ što za mene nije kultura. Suprotno tome volio bih vidjeti više građana koji su aktivno uključeni u kolektivnu gradnju kulture. Kada se u kulturi govori o tradicionalnosti i suvremenosti, smatram da njihove međusobne veze nisu dovoljno prohodne i da na tom polju treba još puno raditi. I za kraj, moram priznati da je situacija u Istri makar malo bolja i da sam ovdje obično lakše ostvarivao suradnje s kulturnim institucijama nego u Srbiji.
[/lang_hr]
[lang_hr]
Autor si umjetničkog eksperimenta za slijepe i slabovidne osobe DISCOVER Project u sklopu kojeg si s povezom na očima hodao gradom i fotografirao. Kakav je bio osjećaj? Koji je cilj eksperimenta?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Kretanje gradom uz nošenje poveza na kraće periode od nekoliko sati prva je faza mog umjetničkog eksperimenta fokusiranog na kreativnu inkluziju slijepih i slabovidnih osoba. Za sada je pored mene uvijek jedan asistent za čiju se ruku držim pri kretanju, a želja mi je da naučim i kako se koristi bijeli štap kako bih bio potpuno nezavisan u ovim zanimljivim životnim iskušenjima. Sve je krenulo iz želje da se kao fotograf pokušam ubaciti u ulogu slijepih osoba kako bih upoznao njihov stil života uz naravno sve izazove s kojima se susreću. Uskratiti si jedno osjetilo, u ovom slučaju vid, i koncentrirati se na kretanje i fotografiranje uz korištenje preostalih osjetila zaista je uzbudljiv osjećaj. Tako već duže vrijeme izazivam fenomen stvaranja vizualne umjetnosti bez opažanja svjetlosti. Iako teorija kaže da smo bez vida uskraćeni za oko 90% svih informacija koje nas okružuju, uz pomoć drugih osjetila polako uvježbavam i sve vještiju unutrašnju vizualizaciju okruženja.
Kada budem dostigao potpunu samostalnost provest ću nekoliko dana s posebno dizajniranim povezom kojim ću postepeno preći iz normalnih svjetlosnih uvjeta u „mrak“ i obrnuto. U nastavku projekta ću to iskustvo povezati s prethodnim fotografskim vještinama i podijeliti ih s djecom koja slabije ili u potpunosti ne vide kroz prilagođene radionice. Pored radionica, zajedno s timom suradnika radim i na produkciji zvučnog filma o cjelokupnom iskustvu eksperimenta koji će naposljetku biti predstavljen u mraku uz taktilnu izložbu mojih radova i radova mališana. Cilj svega je da na jedan kreativan način pomognemo ljudima oštećenog vida, ali i da širu javnost educiramo i pokušamo makar na kratko ubaciti u njihovu ulogu ne bi li svi zajedno osjetili drugačije životno iskustvo.
U bliskoj budućnosti veći dio projekta realizirat će se upravo u Istri gdje već sada tražim suradnike – zainteresirani se mogu javiti na moj e‑mail danijel@sivinjski.com ili pratiti aktivnosti na http://discoverproject.org.[/lang_hr]
[lang_hr]
Kaži nam nešto više o tvojoj novoj umjetničkoj inicijativi vulkåi?[/lang_hr]
[lang_hr]
– U umjetnosti mi je nerijetko bilo zanimljivije stvarati timski. Upoznavši mladu umjetnicu iz Novog Sada, Agneš Đere dobio sam priliku da još jednom okusim takvo stvaranje, u paru. Zajedno smo započeli istraživati različite oblike vizualnih i performativnih izražaja. Surađivali smo povremeno i ranije, ali nas je konstantni nalet ideja potaknuo da intenzivnije nastavimo kao umjetnički par – vulkåi. Oboje smo aktivni na polju eksperimentalnih pravaca umjetnosti, a naša umjetnička ekspresija trenutno predstavlja preplitanje video projekcije i scenskog performansa. Riječ je o multimedijalnom izvođenju u paru pri čemu se koriste različite vrste kreativnih vještina i medija: performans, film, pokretna vizualizacija, audio-video elementi i svjetlosni efekti. Upravo boravimo u Istri gdje razvijamo naš novi umjetnički koncept radnog naziva „Beg“ o kojem će se uskoro moći saznati više.[/lang_hr]
[lang_hr]
Baviš se fotografijom, eksperimentalnom i konceptualnom umjetnošću. Koja je tematika tvojih radova?
- Kada je u pitanju dokumentarna fotografija, koju najviše radim, teme su obično društveni i ekološki problemi. Posebna motivacija i inspiracija su upravo one priče koje masovni mediji pokušavaju zataškati ili izobličiti. Nedavno sam samoinicijativno odlučio kroz fotografiju istražiti priču o najvećem otvorenom rudniku u Europi kojeg nazivaju „ubojicom klime broj jedan“. Rudnik se nalazi u zapadnoj Njemačkoj u blizini Kölna, a pored njega, u šumi boravi, meni posebno zanimljiva, grupa aktivista koja se direktnim akcijama bori protiv njegovih štetnih utjecaja. Život u šumi pored ovih veoma inspirativnih aktivista otvorenog uma i potpuno nova fotografska iskušenja su nešto što mi je uvelike promijenilo stil života, ali i način na koji danas radim. Dokumentarno sam pratio i boravio s izbjeglicama na ulicama Düsseldorfa, nakon čega sam bio i na velikom prosvjedu protiv njihove brutalne i nehumane avionske deportacije iz Njemačke u Srbiju ili Kosovo.
Iskustva stečena u aktivizmu i stvaranju izvan granica Balkana odlučio sam pretočiti u zajednička djelovanja unutar novosadskog kreativnog prostora Re:Spejs gdje danas živim i radim. Jedna od konceptualnih aktivnosti je i razvoj vizualnih performansa gdje za tzv. VJing koristim video projektor koji me uz eksperimentiranja s grafoskopom sve više privlači.[/lang_hr]
[lang_hr]
Daljnji planovi? Razmišljaš li o povratku u Novigrad?[/lang_hr]
[lang_hr]
– Vodim se mišlju da, kad je život u pitanju, ne treba previše planirati, ali je važno s vremenom razvijati sve jasniji smisao i viziju kuda idemo. Tako da ću sigurno nastaviti još intenzivnije istraživati vizualnu umjetnost, stvarati, disati sve dublje i baviti se svojim unutrašnjim glasovima i glasovima iz prirode.
Novigrad uvijek iznova budi lijepe uspomene. Ne želim još znati gdje ću provesti ostatak života, ali ću se zasigurno uvijek vraćati u najdraži Novigrad barem nakratko.
[/lang_hr]
[lang_hr]Piše: Lorna Zimolo[/lang_hr]
[lang_hr]Foto: Jst Mnml[/lang_hr]








