TKO JE SMJESTIO ASSANGEU? – UN-ova skupina procijenila da je Assange u nezakonitom pritvoru
“Istinita informacija čini dobro.” (Julian Assange)
Prema zaključku UN-ove radne skupine za arbitrarni pritvor, objavljenom prije desetak dana, osnivač Wikileaksa Julian Assange je u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu nezakonito pritvoren, te bi trebao biti oslobođen i obeštećen. Odmah potom, Ured švedskog državnog tužitelja objavio je da taj zaključak za Švedsku nije obvezujući i nema formalnog utjecaja na aktualnu istragu o navodnim seksualnim prijestupima koja se u toj zemlji vodi protiv Assangea. Stoga i dalje ostaje na snazi međunarodna tjeralica kojom Švedska traži njegovo izručenje, iako nikakva optužnica još nije pokrenuta jer još nije ispitan, a to je prema švedskim zakonima nužan preduvjet.
Podsjetimo, novinar, kompjuterski stručnjak i aktivist kojeg neki nazivaju i „hakerskim Robin Hoodom“, Assange je osnivač WikiLeaksa, web stranice koja objavljuje povjerljive dokumente, a značajniji publicitet u svim svjetskim medijima dobila je u travnju 2010. godine kada su na njoj objavljene snimke koje prikazuju američke vojnike u Iraku, kako iz helikoptera kao da se radi o video-igrici obijesno pucaju i ubijaju 18 civila, među kojima su bila i dva novinara Reutersa. Godine 2009. Assagne je osvojio nagradu Amnesty Internationala “UK Media Award”, a američki magazin Times i francuski Le Monde su mu 2010. dodijelili titulu „Osobe godine“. Nešto kasnije iste godine zadržan je u pritvoru u Velikoj Britaniji, nakon što je Švedska za njim izdala međunarodnu tjeralicu zbog tvrdnji dvije žene da ih je seksualno zlostavio u vrijeme njegova posjeta Stockholmu, gdje je došao održati predavanje o WikiLeaksu. On do danas ponavlja kako su oba susreta bila potpuno konsensualna, da navedene žene nisu imale namjeru tužiti ga nego samo navesti da obavi testiranje na spolne bolesti budući je promiskuitetan, te da su te optužbe dio prljave političke igre, smještene mu kako bi ga se onemogućilo u njegovu radu.
Nakon što je 2011. Vrhovni sud Velike Britanije odobrilo Assangeovo izručenje Švedskoj, a 2012. odbio njegovu žalbu na tu odluku, 16.kolovoza 2012. mu je Ekvador odobrio politički azil, zahvaljujući blagonaklonosti ekvadorskog predsjednika Rafaela Correa, koji od ranije dijeli Assangeove stavove o slobodi izražavanja i protoka informacija. Tako sada već tri i pol godine Julian Assagne živi u dragovoljnom pritvoru u prostorima ekvadoskog veleposlanstva u Londonu, koji su svakodnevno 24 sata pod nadzorom britanske policije.
Ministar vanjskih poslova Ekvadora višekratno je pozvao britansku vladu da poštuje suverenu odluku njegove zemlje o dodjeli političkog azila. No, ni nakon zaključaka UN-ove skupine, budući da oni za nju ne predstavljaju pravnu obvezu, Velika Britanija Assangeu ne dopušta siguran prolaz iz zemlje kako bi odletio u Ekvador, jer se obvezala da će ga izručiti Švedskoj.
Zašto se on odbija sam predati? Nakon prvog informativnog razgovora bilo mu je dozvoljeno napustiti Švedsku i švedsko ministarstvo vanjskih poslova tvrdi kako je jedini razlog zbog kojeg traže Assangeovo izručenje to što namjeravaju odgovarajuće istražiti spomenute optužbe protiv njega. Međutim, on s razlogom strahuje da će, stigne li u Švedsku, od tamo biti izručen SAD‑u i potom suđen zbog objavljivanja tajnih američkih vojnih i diplomatskih dokumenata, što bi mu moglo donijeti čak i doživotnu robiju. Naime, primjerice Chelsea (ranije Bradley) Manning, vojnik preko koga je Assange dobio mnoge povjerljive vojne materijale, zbog toga je u SAD‑u držana u samici, i „zaslužila“ kaznu od 35 godina u vojnom pritvoru na koju nema pravo žalbe, pa je apsurdno vjerovati da bi Assange kao glavni i odgovorni WikiLeaksa u Americi mogao proći blaže. Ne ulazeći u brojna nagađanja o namještenosti cijele seks afere, činjenica koju razni analitičari ističu jest da se u sličnim slučajevima Švedska prema SAD‑u ponašala poput poslušnog psića, izvršavajući sve što se od nje tražilo, te je stoga vrlo mala vjerojatnost da Assangea ne bi izručila SAD‑u. Zbog toga on ostaje u ekvadorskom veleposlanstvu i sudbina mu je do daljnjeg neizvjesna.
Koliko javnost doista zna o ovom intrigantnom i kontroverznom čovjeku? Assange o svom osobnom životu ne voli pričati, ali našavši se u spomenutim problemima tijekom prosinca 2010. je prodao izdavačka prava za svoj životopis za više od milijun britanskih funti. Tada je za The Sunday Times izjavio da je prisiljen ući u ovaj posao zbog financijskih poteškoća u kojima se zatekao: “Ne želim napisati ovu knjigu, ali moram. Potrošio sam preko 200.000 funti na pravnike, a moram se braniti i omogućiti WikiLeaksu neometan rad.” Uslijed raznih nesuglasica o kojima Assange i izdavač Canongate navode međusobno različite verzije, Julian je namjeravao odustati od projekta, ali kako mu je traženi novac već bio isplaćen nacrt ovog djela pod naslovom “Julian Assange – Neautorizirana Autobiografija”. objavljen je bez njegova pristanka, tijekom studenoga 2011., a knjigu je potpisao novinar Andrew O’Hagan. Godinu kasnije Assange objavljuje knjigu razgovora s internetskim aktivistima “Cypherpunks: Sloboda i budućnost interneta” na temu odnosa društva i kompjuterske sigurnosti, u kojoj upozorava kako se internet pretvara u oruđe policijske države i posredstvom njega neopazno srljamo u neki oblik totalitarizma.
Frustriran medijskom hajkom na njega nakon izbijanja sex afere, a posebno nakon objavljivanja spomenute biografije, te filma “The fifth estate” (koji ga prikazuje u vrlo negativnom svjetlu, sugerirajući kako njegova opsjednutost WikiLeaksom ima više veze s traumama iz djetinjstva nego sa stvarnom željom da poboljša svijet), Assange je 2014. uputio podnesak Britanskoj agenciji Leveson koja istražuje novinarske standarde, navevši da je izložen “širokoj netočnoj i negativnoj medijskoj pozornosti”.
O kakvom je „traumatičnom djetinjstvu“ riječ? Julian je rođen je 1971. u Townsvilleu, u australskoj državi Queensland. Možda ne toliko traumatično kao njegova sadašnja situacija, ali djetinjstvo mu je svakako bilo neobično. Biološkog oca upoznao je tek s 25 godina, a rano djetinjstvo proveo je stalno se seleći s majkom i očuhom, koji su vodili putujuće kazalište. Zbog toga je promijenio 30-ak škola, a da bi mu olakšala učenje od kuće majka Christine mu je za 16. rođendan poklonila kompjuter s modemom i tako nesvjesno usmjerila njegov životni put. Očuh, Brett Assange, ga je kasnije opisao kao „britkog dječaka koji se uvijek borio za potlačene.“
U svoj 17.godini, kada je već debelo zagazio u privlačan mu novi svijet kompjuterskog hakiranja, pobjegao je od majke koja je u to vrijeme bila u turbulentnom odnosu s problematičnim trećim partnerom. S 18 godina dobio je sina, ali s dječakovom majkom se ubrzo razišao i od malena svog Daniela uzdržava kao samohrani otac.
Razvoj interneta dao je Assangeu priliku da iskoristi svoju inteligenciju i talent za matematiku, mada ga je i to vodilo u nevolje – 1995. je zajedno s prijateljem optužen za desetke hakerskih aktivnosti. Bio je kažnjen novčanom kaznom, izbjegavši zatvor pod uvjetom da djelo ne ponovi, a sudac je prijestupe pripisao njegovoj „intelektualnoj radoznalosti“. Zatim je proveo tri godine s profesoricom Suelette Dreyfus koja je istraživala tu novu, subverzivnu, stranu interneta. Zajedno su napisali „Pozemlje: priče o hakiranju, ludilu i opsesiji na elektronskoj granici“, knjigu koja je postala bestseler u krugovima informatičara. Prof. Dreyfus opisala je Assangea kao “vrlo vještog istraživača”, koji je bio “jako zainteresiran za koncepte etike i pravde, onoga što bi i što ne bi trebali činiti vlastodršci”.
Uslijedio je studij fizike i matematike na Univerzitetu u Melbournu, gdje je postao istaknuti član društva matematičara, poznat po darovitosti za izmišljanje složenih kodova. Nije diplomirao, obrazlažući kasnije svoje odustajanje moralnim razlozima, jer se protivio tome da studenti rade na razvijanju vojnih kompjuterskih programa. WikiLeaks je, zajedno s grupom istomišljenika iz cijelog svijeta,pokrenuo 2006. godine, stvorivši tajni web-poštanski pretinac za sve „žviždače“ koji žele anonimno dostaviti neke povjerljive informacije.
“Da bismo očuvali sigurnost svojih izvora, morali smo širiti imovinu, sve šifrirati i premještati telekomunikacije i ljude po cijelom svijetu kako bi aktivirali zaštitne zakone u različitim nacionalnim zakonodavstvima”, rekao je za BBC 2011. godine. “Postali smo u tome dobri, nikada nismo izgubili slučaj, kao ni izvore, ali ne možemo očekivati da svi pristanu na izvanredne napore kojima se mi podvrgavamo dok radimo.”
Kao i u djetinjstvu, ponovno je usvojio nomadski način života, vodeći WikiLeaks iz privremenih lokacija koje su se stalno mijenjale. Mogao je dugo bez hrane, usredotočen na posao, uz vrlo malo sna, priča Raffi Khatchadourian, novinar časopisa New Yorker koji je proveo nekoliko tjedana putujući s njim: “On stvara takvu atmosferu oko sebe, ljudi koji su mu bliski trude se skrbiti o njemu i pomagati mu da nastavi raditi. Rekao bih da to vjerojatno ima veze s njegovom karizmom.”
Daniel Schmitt, suosnivač Wikileaksa, opisuje Assangea kao “jednog od rijetkih ljudi kojima je zaista stalo do pozitivne reforme svijeta, toliko da su spremni učiniti nešto radikalno, a riskiraju i pogriješiti, samo zato jer rade nešto u što vjeruju.” Na prve veće nevolje Assange je naišao nakon objavljivanja snimke ubijanja civila u Iraku iz američkog helikoptera. On je promovirao i branio taj video, kao i objavljivanje velikog broja povjerljivih vojnih dokumenata o ratovanju u Afganistanu i Iraku, u srpnju i listopadu 2010. godine, izjavljujući kako je dobro „izvući makinacije moćnika na svjetlo.“, a to je –razumljivo – razbjesnilo američki establišment koji ga od tada ima na zubu i čini sve kako bi stranicu ugasio, a njega „priveo pravdi“.
Aktivisti Wikileaksa su i nakon tih problema nastavili s objavljivanjem novih spornih dokumenata (uključujući pet milijuna povjerljivih e‑mailova obavještajne tvrtke Stratfor i gomilu američke vojne i diplomatske korespondencije), istovremeno se grčevito boreći za opstanak te stranice, budući im je 2010. godine nekolicina američkih financijskih institucija počela blokirati donacije. U tom razdoblju u pomoć su priskočile i mnoge poznate osobe. Američki filmaš Michael Moore donirao je 20.000 dolara i izjavio: „Učinit ću što god mogu kako bi se WikiLeaks održao i nastavio sa svojim poslom razotkrivanja zločina počinjenih u tajnosti, u naše ime i s našim poreznim novcima. U rat s Irakom uvedeni smo na osnovu laži i sada brojimo na stotine tisuća mrtvih. Samo zamislite kako bi bilo da su ljudi koji su 2002. planirali taj rat imali WikiLeaks s kojim se moraju suočiti – možda ga u tom slučaju ne bi bili mogli pokrenuti.“
Slično se, donirajući 20.000 funti, izrazio i britanski redatelj Ken Loach: „Smatram da je posao koji Assange obavlja rad za javno dobro. Držim da imamo pravo biti upoznati s poslovima onih koji nama upravljaju.“
Od izbijanja seks afere Assagne do danas vodi gorku pravno borbu za svoju slobodu, kako kretanja tako i izražavanja, dajući povremeno intervjue (nedavno je za to iskoristio i novu tehniku holografskih video prijenosa) ili pak izjave s balkona veleposlanstva, poput one najnovije, povodom UN-ova zaključka koji je ocijenio kao „svoju značajnu pobjedu“. Dok ga njegovi kritičari smatraju osobom koja samo traži publicitet i pri tom ugrožava živote objavljujući mnoge osjetljive informacije, oni koji su s njime radili opisuju ga kao intenzivnog, motiviranog i vrlo inteligentnog – s iznimnom spretnošću u razbijanju računalnih kodova, ali i velikim osjećajem za pravdu i zaštitu potlačenih i obespravljenih. “Polazište mora biti istina.“ istaknuo je jednom „Istina je jedini način na koji igdje možemo stići, jer bilo koje odlučivanje koje se temelji na lažima i neznanju ne može dovesti do dobrog ishoda. ”
Za svoje podržavatelje, Julian Assange je hrabar borac za istinu i oni ga na sve načine nastoje izbaviti iz ove iscrpljujuće situacije. Npr., na stranici Free Assagne Now prikupljaju donacije i potpisuje se peticija kojom se zahtijeva da mu se vrate sloboda kretanja i sva prava, uključujući i ljudsko pravo da uživa azil u zemlji koja mu je ga je spremna pružiti, te da SAD zaustavi tajnu istragu i suzdrži se od svakog pokušaja da Assagnea smjesti u zatvor. „Zatvaranje gosp. Assangea postavilo bi presedan koji bi govorio da se ljudi i novinari koji prenose istinu o zlouporabama moći trebaju bojati cenzure i kazni.“ – kaže se, uz ostalo, u toj peticiji. Na istoj stranici navedeno je i mišljenje slavnog prof. Noama Chomskog o Assagneu: „Onaj tko hrabro djeluje u obranu demokratskih prava zavrjeđuje aplauz, a ne histerične osude i kazne“.
U srpnju 2011. Assange je dobio godišnju nagradu za novinarstvo Martha Gellhorn, koja se dodjeljuje novinarima “čiji rad je utjecao da se shvati prava istina i objavi istina koja štetno utječe na propagandu ili “oficijalne vođe””. U obrazloženju piše:“WikiLeaks je lice nastalo kao fenomen hi-tech vremena, što i jest. Ali ima u tome još mnogo više, a to je cilj pravde kroz transparentnost u najstarijem i najboljem obliku novinarstva.”
U svom komentaru na UN-ov zaključak o Assagnu objavljen 5.veljače ove godine, novinar Guardiana napisao je: „Obično kažemo da nas informacije oslobađaju. No, tko ucrtava granice između onoga što se sigurno može smatrati slobodnom informacijom i onoga što mora biti istrgnuto iz birokratskih ralja? Jednostavna činjenica je da slobodno znači doista slobodno: Assange je pomogao uspostaviti to mjerilo. UN barem toliko pamti. Pamti imperative slobode koje smo mi, čini se, zaboravili.“
Zaključimo jednim citatom samog Assangea:
„Svaki put kad svjedočimo nepravdi a ne djelujemo, vježbamo naš karakter da bude pasivan u njenoj blizini, a time na kraju gubimo svaku sposobnost branjenja sebe i onih koje volimo. U modernoj ekonomiji čovjeku je nemoguće ograditi se od nepravde. Ako imamo mozak i hrabrost, tada smo blagoslovljeni i pozvani da te osobine ne odbacujemo, da ne glumimo Agape prema tuđim idejama s kojima se ne slažemo, ne osvajamo beznačajna natjecanja, ne poboljšavamo učinkovitost neo-korporativne države, ili uranjamo u neke osobne opskurnosti, već da dokazujemo snagu naših talenata suočavajući se s najjačim protivnicima ljubavi koje možemo pronaći.
Ako živimo samo jednom, neka to onda bude odvažna avantura koja se oslanja na sve naše moći. Neka se ona odvija u zajedništvu s nama sličnima, na čija srca i glave možemo biti ponosni. Neka naši unuci oduševljeno slušaju o početcima naših priča, ali neka završeci budu svuda uokolo pred njihovim zadivljenim očima. Cijeli mi je svemir, ili struktura koja opaža, dostojan takmac, ali koliko god se trudio ne mogu pobjeći zvuku patnje. Možda ću kao starac pronaći zadovoljstvo u udobnom lunjanju nekim laboratorijem i blagim razgovorima sa studentima u ljetne večeri, a patnju ću bezbrižno prihvatiti, ali sada to još ne mogu. Od ljudi u naponu snage očekuje se da, vjeruju li u nešto, imaju i obvezu da na temelju toga djeluju.”
Priredila D. KNAPIĆ
Više:
Profil Julian Assangea, BBC news
Sex, laži i Julian Assange, dokumentarac o pozadini sex afere
