MUVE CONTEMPORANEO – VENEZIA 2019
Venecija je nekoliko posljednjih desetljeća postepeno izgrađivala svoju poziciju na sceni međunarodne umjetnosti, a danas se čini da je grad u laguni definitivno ostvario primat u predstavljanju suvremene umjetnosti. Za to je, van sumnje, najzaslužniji Bijenale umjetnosti u Veneciji, ali veliki doprinos pruža postojanje snažnih javnih i privatnih muzejskih institucija. Kao najznačajnija takva organizacija pojavljuje se 2008. Fondazione Musei Civici di Venezia (MUVE), koja upravlja i razvija kulturno i umjetničko naslijeđe Venecije i obližnjih otoka. Ima samo jednog osnivača, naime Grad Veneciju, raspolaže s preko 40.000 m² izložbenih prostora, a sastoji se od jedanaest muzeja: Palazzo Ducale, Museo Correr, Torre dell’Orologio, Ca ‘Rezzonico, Palazzo Mocenigo, Casa di Carlo Goldoni, Ca ‘Pesaro, Palazzo Fortuny, Museo Vetro di Murano, Museo del Merletto di Burano i Museo di Storia Naturale.
Iako najveću vidljivost zasluženo dobiva Bijenale umjetnosti, u Veneciji se usporedo odvija mnoštvo drugih likovnih događanja. Među istaknutijim nalazi se četvrto izdanje projekta pod nazivom MUVE Contemporaneo kojeg organizira Fondazione Musei Civici di Venezia. Ovaj program obuhvaća razne izložbe, događaje i predstave koje u bliskom dijalogu spajaju stalne zbirke muzeja i suvremenu umjetnost, a za javnost su predstavljene početkom svibnja. Iz opsežnog programa koji se održava ove godine, ovom prilikom ćemo pobliže prikazati tri izložbe.
U Ca ‘Pesaro Galleria Internazionale d’Arte Moderna do 22. rujna otvorena je izložba “Arshile Gorky 1904 – 1948” kao prva velika talijanska retrospektiva posvećena ovom američkom slikaru armenskog porijekla. To je nova i sveobuhvatna izložba o umjetniku sa složenom osobnom i umjetničkom evolucijom, s pričom koja je jedinstvena i egzemplarna u isto vrijeme. Ono što karakterizira Gorkyja upravo je veza između umjetnosti, umjetnika i društva.
Arshile Gorky je slikar koji je obilježio povijest američkog ekspresionizma te uz Willem de Kooninga, Jackson Pollocka i Mark Rothka predstavlja središnju figuru američke umjetnosti 20. stoljeća. Gorky je rođen u Armeniji 1904., a u dobi od 15 godina bježi od genocida u SAD, gdje upijajući i usvajajući lekcije starih majstora kao i modernog europskog slikarstva stvara svoj jedinstveni pristup. “Gorky ne mora biti originalan odnosu na Miróa, baš kao što analitički kubizam nije originalan u odnosu na Cézanna. Kada je netko revolucionaran tada nema potrebe za originalnošću”, napisao je talijanski slikar Toti Scialoja, jedan od prvih koji je razumio Gorkyijev pristup.
Kroz izložbu se otkriva evolucija Gorkyjevog karakterističnog umjetničkog vokabulara koji je nastao iz vizualnog i intelektualnog bavljenja europskim umjetničkim pokretima. On je integrirao Cézannove krajolike, liniju Ingresa, Uccellovu kompoziciju, logistiku Picassa, čak i plutajuće forme Miróa. Gorky je uspio potvrditi svoje vlastito razumijevanje i imaginaciju i prebaciti europski senzibilitet u američki kontekst. Njegov uvjerljiv vizualni jezik provlači se kao kontinuirana nit kroz izložbu sve do neponovljivih remek djela iz kasnijeg razdoblja. Nakon serije osobnih potresa i razdoblja lošeg zdravlja Gorky si 1948. oduzima život što predstavlja odlazak slikara za kojeg se kaže da je otac američkog apstraktnog ekspresionizma.
Istih dana u Palazzo Fortuny inaugurirana je prva velika međunarodna retrospektiva posvećena Yun Hyong-keunu (1928−2007), s 55 remek-djela koja pokrivaju cijelu karijeru ovog velikog korejskog umjetnika. Izložbu prati opsežna dokumentacija, uključujući repliku njegovog umjetničkog ateljea. Povezan sa slikovnom tradicijom, a ujedno sposoban da svojim minimalizam održi dijalog s umjetnicima i djelima suvremene američke i europske apstraktne umjetnosti, na izložbi u Veneciji Yun Hyong-keun pronalazi okruženje slično njegovoj slikovnoj poetici. “Budući da se sve na Zemlji na kraju vraća zemlji, sve je samo pitanje vremena. Kad se sjetim da to vrijedi i za mene i moje slike, sve se čini tako neznatnim. Ali dok god sam živ, svakog ću dana zabilježiti tragove mog života kako izgara i to će poslužiti kao poticaj za življenje.” zabilježio je Yun Hyong-keun 1990. godine.
Na temelju tradicionalnih elemenata korejske ljepote i estetike, Yunova platna jednostavno i graciozno isprepliću individualnost i suvremenu relevantnost, nikada ne gubeći osjećaj rafinirane modernističke sofisticiranosti koja proširuje utjecaj izvan svojih granicama prema ostatku svijeta. Temeljna tema u Yunovom pristupu platnu su njegovi gusti i čvrsti potezi kista raspoređeni pigmentom koji se prosipa s rubova čvrstih formi.
Rođen 1928. u Cheongjuu, Yun Hyong-Keun je proživio jedno od najtraumatičnijih razdoblja korejske povijesti, japansku okupaciju, Korejski rat i poslijeratnu diktaturu. Yunove teškoće počele su 1947., ubrzo nakon što se upisao ma Nacionalno Sveučilište u Seulu (SNU), kad je uhićen i protjeran zbog sudjelovanja u prosvjedima protiv SAD‑a. Yun je bio zatvaran četiri puta i čak suočen s pogubljenjem, sve zato što je čvrsto stajao iza svojih uvjerenja. Tek 1973. kada je imao 45 godina Yun se u potpunosti posvećuje umjetničkom stvaranju. Od tog trenutka Yun jasno uspostavlja vlastiti umjetnički svijet koji naziva “vratima neba i zemlje”. U esencijalnoj seriji radova koje je započeo 1970-ih, Yun koristi široku četku i debele nanose poteza skoro crne boje na platna od običnog pamuka ili posteljine. Boja zapravo nije bila crna, već sastavljena od različitih omjera dvije uvijek iste boje: plava (predstavlja “Nebo”) i umbre (predstavlja “zemlju”). Od tehnike kojima su stvarane pa sve do njihovog konačnog izgleda, te su slike jednostavne, izvorne i organske. Promatrajući ih, gledatelji su pod djelovanjem različitih osjećaja, poput gledanja na neko staro stablo koje je izdržalo sve vremenske nedaće ili komada zemlje koja odiše plodnošću. S tim naizgled neuobičajenim djelima, Yun je uspio u prevođenju skromnih, udobnih i čvrstih vrijednosti korejske tradicionalne estetike u leksikon međunarodne suvremene umjetnosti.
Djetinjstvo koje čuva svoje čari i naivnost, čak i onda kad život postane opasan i jadan tema je projekta talijanske umjetnice iz Mantove Chiare Dynys izloženog u muzeju Correr. Izložba je rezultat istraživačkog rada kojeg je umjetnica provela između 2010. i 2013. u Beirutu, a sastavljena je od 27 triptiha u pozlaćenim drvenim okvirima. Svaka kompozicija sadrži, kao u sakrariju, fotografije s ulica tih zastrašujućih i izoliranih geta, na kojima umjetnica, između igračaka i osmijeha, otkriva čudo normalnog i sretnog djetinjstva.
“Kada sam posjetila logore Sabra i Shatila, zapazila sam nevjerojatno vitalnu energiju, želju za življenjem koja stvara radost života” objašnjava Chiara Dynys i dodaje: “Posebna solidarnost između djece, potrebna za preživljavanje u tom neprijateljskom vanjskom svijetu, daje životu drugačiju dimenziju, dječji svijet sa svim kodovima složenog sustava. Ovaj se projekt ne bavi izbjeglicama ili bliskoistočnom tragedijom. Ovdje sam započela priču o nečem univerzalnijem i dirljivijem: kroz oči i lica osjetljive i čiste mladosti, tražila sam pravi smisao postojanja. ”
Instalacija koja je postavljena u prekrasnoj Sala delle Quattro Porte, stvara poseban odnos sa sakralnom dimenzijom prostora koju definira divna “Madonna col Bambino” Jacopa Sansovina. Usred prostora postavljena je velika instalacija koju čine velika prazna staklena kutija na kojoj je zlatnim riječima napisano “Non C’è Nulla al di Fuori “, što dolazi iz razmišljanja Sv. Augustina i postaje paradigma između Vanjskog i Unutarnjeg, u izravnoj usporedbi s unutarnjim dječjim integritetom. Njezina umjetnička djela predstavljaju iskonsku i autentičnu ljepotu. Fotografije koje su postavljene unutar svojevrsnih ormarića s dragocjenostima inspirirane su poliptisima u crkvama, budističkim malim hramovima ili okvirima s riječima iz Kur’ana i to su uistinu vjerska svjedočanstva, odnosno izrazi koji nisu kršćanski, muslimanski ili budistički, već prije dio univerzalnog duhovnog senzibiliteta.
Priprema teksta i fotografije Boris BOGUNOVIĆ / Konstruktiva
