Otvorena izložba LARE RITOŠA ROBERTS „TRAGOVIMA FANTOMSKIH KORAKA: 1. DIO / POČECI“ u Muzeju suvremene umjetnosti Istre

15.12.2020.

Muzej suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre pred­stav­lja samos­tal­nu izlož­bu, prvi dio pro­jek­ta Lare Ritoša Roberts pod nazi­vom „Tragovima fan­tom­skih kora­ka“ od 15. pro­sin­ca 2020. do 17. siječ­nja 2021. godi­ne. Kroz taj pro­jekt umjet­ni­ca istra­žu­je, pro­pi­tu­je, tema­ti­zi­ra i pred­stav­lja ispre­ple­te­ne odno­se povi­jes­ti i kul­tu­re tije­la, ali i osob­ne i kolek­tiv­ne memo­ri­je uspos­tav­lja­ju­ći kako sama kaže dija­log sa ruše­vi­na­ma komu­nis­tič­kog nas­lje­đa Europe koja je pos­ta­la srž nje­ne inter­dis­ci­pli­nar­ne umjet­nič­ke prak­se duge goto­vo dva desetljeća.

„Posljednja surad­nja sa umjet­ni­com zabi­lje­že­na je 2018. godi­ne u pro­gra­mu Noći Muzeja koji se poka­zao kao jedan od naših naj­us­pješ­ni­jih i naj­di­na­mič­ni­jih izda­nja ove mani­fes­ta­ci­je koju je tada posje­ti­lo goto­vo 2.000 posje­ti­te­lja i čija je cen­tral­na tema bila posve­će­na izlož­bi nazi­va „Tijelom i umom / o per­for­man­su u Istri“ kada je ujed­no Larin per­for­mans „Yugo Yoga“ izve­den u tri ter­mi­na uz sudje­lo­va­nje Gordane Trajković i Tine Širec Džodan te mno­go­broj­ne publike.

„Ovog puta riječ je o prvom samos­tal­nom pred­stav­lja­nju umjet­ni­ce u pros­to­ri­ma Muzeja, a pro­jekt koji je nas­tao za ovu pri­go­du kon­ci­pi­ran je etap­no – kroz dva blo­ka / dva for­ma­ta od kojih će se slje­de­ći odr­ža­ti u ruj­nu 2021. godi­ne budu­ći da se odre­đe­ni aspek­ti pri­pre­me i reali­za­ci­je nisu mogli izves­ti zbog nepo­volj­ne epi­de­mi­olo­ške situ­aci­je i činje­ni­ce da nismo htje­li odus­ta­ti od live surad­nje sa zajed­ni­com. Neovisno o tome i u ovoj prvoj fazi taj će aspekt pro­jek­ta biti pri­su­tan, a izve­den na dru­ga­či­ji način, pri­mje­re­no vre­me­nu i  uvje­ti­ma u koji­ma se nalazimo.

„Izložbu čine digi­ta­li­zi­ra­ni i izno­va inter­pre­ti­ra­ni frag­men­ti iz auto­ri­či­ne osob­ne arhi­ve (foto­gra­fi­je, novin­ski član­ci), uvid u nje­ne rani­je rado­ve, ali i kolaž audio – vizu­al­ne arhiv­ske gra­đe iz Hrvatskog držav­nog arhi­va u Zagrebu (Zbirka krat­ko­me­traž­nih filmova/ HR-HDA-1387), Povijesnog i pomor­skog muze­ja Istre (Zbirka grad­skog živo­ta / lokal­ne šta­fe­te mla­dos­ti) te Pulske film­ske tvor­ni­ce. Valja istak­nu­ti i dva rada koja su pro­du­ci­ra­na za ovu pri­go­du – „Koraci“ i „Obruč“ (2020.), a koji­ma umjet­ni­ca rekons­tru­ira izvor­ne slet­ske kore­ogra­fi­je iz 1947. godi­ne. Obje video ins­ta­la­ci­je snim­lje­ne su u pros­to­ri­ma lon­don­skog Tate Moderna, a može­mo ih sagle­da­ti u kate­go­ri­ji eks­pe­ri­men­tal­nog digi­tal­nog videa, odnos­no doku­men­tar­no – ples­nog hibri­da. Uz audio – vizu­al­ne rado­ve zna­čaj­nu ulo­gu u cje­lo­kup­nom pro­jek­tu zauzi­ma­ju i zvuč­ne ins­ta­la­ci­je – rekons­truk­ci­ja „Pjesme prvom peto­go­diš­njem pla­nu“ (kom­po­zi­tor Mihovil Logar, 1948. / rekons­tru­ira­la i izve­la Tatjana Merkl, 2020.) te „Prekrasni div­ni dani…“ rad iz 2007. (tekst i glas: Lara Ritoša Roberts, zvuk ure­dio: Iztok Mravlje…). Iako se sva­ki od rado­va zas­tup­lje­nih u pos­ta­vu može sagle­da­ti zaseb­no, zajed­no čine zanim­lji­vu, slo­je­vi­tu i pove­za­nu pri­ču koja je isto­vre­me­no i osob­na i kolek­tiv­na, a u kojoj su posje­ti­te­lji pozva­ni da aktiv­no sudje­lu­ju jer upra­vo nji­ho­vim sudje­lo­va­njem ona pos­ta­je cje­lo­vi­ta i dobi­va svoj puni smi­sao…“, piše Ketrin Milićević Mijošek u kata­lo­gu izložbe.

“Mislim da je povi­jest besko­na­čan izvor, boga­ti rud­nik iz koje­ga može­mo crpi­ti bez­broj­ne pri­če, zna­če­nja i isti­ne… Ukopane u našim tije­li­ma, nala­ze se sve gene­ra­ci­je pri­je nas… svi ti lju­di, sva ta vre­me­na, sve te sud­bi­ne… Svatko od nas je dišu­ća – živu­ća – utje­lov­lje­na – jedins­tve­na – povi­jest. Dio našeg iden­ti­te­ta sva­ka­ko je obli­ko­van druš­tve­nim kon­tek­s­tom u kojem smo odras­ta­li. Antropolog Marcel Mauss upo­treb­lja­va ter­min “teh­ni­ke tije­la” kad opi­su­je nači­ne na koje poči­nje­mo uči­ti kako se koris­ti­ti vlas­ti­tim tije­li­ma. Činimo to obič­no imi­ta­ci­jom onih koji se bri­nu o nama i obu­ča­va­ju nas, a to su maj­ke, obi­telj, odga­ja­te­lji… Kako poči­nje­mo uči­ti koris­ti­ti se svo­jim tije­lom, tako ti goto­vo auto­mat­ski nauče­ni kodo­vi pos­ta­ju dio naše­ga tje­les­nog voka­bu­la­ra. Naša je “tje­les­nost” sto­ga svo­je­vr­s­na mon­ta­ža uvje­to­va­na mno­gim druš­tve­nim i psi­ho­lo­škim ele­men­ti­ma koje upi­ja­mo ne samo od obi­te­lji i bliž­njih nego i od druš­tva koje­mu pri­pa­da­mo. “Kultura tijela”ili “utje­lov­lje­na kul­tu­ra” (pre­ma dr. Susan Brownell) je pojam koji obu­hva­ća sve što lju­di rade sa svo­jim tije­li­ma, ali i ele­men­te šire kul­tu­re koji obli­ku­ju taj “rad”. U to su uklju­če­ne ges­te, drža­nje, mani­re, ruti­ne u higi­je­ni, fit­nes, este­ti­ka, moda i deko­ra­ci­ja tije­la. U to se tako­đer ubra­ja­ju meto­de koji­ma se te prak­se uli­je­va­ju u tije­lo te nači­ni na koje se tije­lo jav­no pred­stav­lja, ali i život­ni “stil” izra­žen tak­vim predstavljanjem.

„Kao umjet­ni­ca, već sam dugo fas­ci­ni­ra­na povi­ješ­ću i kul­tu­rom tije­la svo­je­ga dje­tinj­stva… „fiskul­tu­rom“, sle­to­vi­ma, pioni­ri­ma, omla­din­ci­ma, Danima mla­dos­ti i šta­fe­ta­ma, rad­nim akci­ja­ma, udar­ni­ci­ma, mar­še­vi­ma na Učku i Putovima istar­skih par­ti­za­na, izvi­đač­kim natje­ca­nji­ma u sig­na­li­za­ci­ji i ori­jen­ta­ci­ji, logo­ro­va­nji­ma, kro­so­vi­ma u Šijanskoj šumi i utr­kom Uljanika, vjež­ba­ma “Ništa nas ne smi­je izne­na­di­ti” (NNNI)… svim rados­nim tre­nu­ci­ma naše zajed­nič­ke pri­če, no nemi­nov­no i sje­nom koju baca režim pod kojim smo odras­ta­li. Paradoksalno, kako sta­rim i kako tije­lo moje­ga dje­tinj­stva odla­zi sve dalje pre­ma zabo­ra­vu, to mi se tije­lo čini sve pri­sut­ni­je i sve ga više želim razu­mje­ti i doži­vje­ti. Stoga umjet­nič­kim istra­ži­va­njem otvo­re­nog tipa, čiji je poče­tak pred vama, želim ući dub­lje u pri­ču toga tije­la koje rados­no ple­še na sle­to­vi­ma i zapi­ta­ti se zašto nam se (kako je J. Derrida pri­mi­je­tio) duho­vi umr­lih pone­kad čine živ­ljim, snaž­ni­jim, pri­sut­ni­jim od živih?

„Sletove kao tje­les­nu prak­su auto­mat­ski pove­zu­je­mo s Danom mla­dos­ti i Titovim rođen­da­nom, no oni ne poči­nju, a i ne zavr­ša­va­ju u socijalističkim/komunističkim druš­tvi­ma. Masovna tje­lo­vjež­ba i ples kao žanr zapra­vo vuku kori­je­ne iz naci­ona­lis­tič­kih pokre­ta Europe 19. sto­lje­ća. Inspirirani ide­ali­ma i ide­olo­gi­jom Francuske revo­lu­ci­je 1789., mno­gi su pod­či­nje­ni naro­di u Europi poče­li sanja­ti o osa­mos­ta­lje­nju od tadaš­njih monar­hi­ja i impe­ri­ja, o slo­bo­di, jed­na­kos­ti, pra­vi­ma… U kul­ti­vi­ra­nju tije­la (poput antič­kih pre­da­ka) vidje­li su poten­ci­jal za kul­ti­vi­ra­nje duha, mora­la i nara­vi – naci­je. Nastanku i popu­la­ri­za­ci­ji “fizič­ke kul­tu­re” u Europi 19. sto­lje­ća pri­do­no­si sve pri­sut­ni­je indus­trij­sko doba, u kojem je tre­ba­lo moći zara­di­ti i koje je tre­ba­lo moći pre­ži­vje­ti, što je (sma­tra­li su) teže ako je čovjek sla­bi­je tje­les­ne konstitucije.

„Godine 1811. nas­ta­je Njemački gim­nas­tič­ki pokret uz Friedricha Ludwiga Jahna. Nešto kas­ni­je, 1844., u Engleskoj se osni­va­ju klu­bo­vi Young Men’s Christian Association. Miroslav Tyrs osni­va 1862. Česke soko­le koji ubr­zo pos­ta­ju i Sveslavenski soko­li. Bitno je spo­me­nu­ti i veoma utje­caj­nu šved­sku gim­nas­ti­ku P. H. Linga, koju je pokre­nuo još 1804., te suvre­me­ni Olimpijski pokret koji nas­ta­je na kra­ju sto­lje­ća, 1894. godi­ne. Ono što je svi­ma spo­me­nu­ti­ma zajed­nič­ko (koli­ko god se raz­li­ko­va­li) jest to da su jav­no izvo­di­li skup­ne i masov­ne tje­lo­vjež­be, što su Sokoli zva­li sletovima.

„I tota­li­tar­ni i tzv. demo­krat­ski reži­mi 20. sto­lje­ća nas­tav­lja­li su goto­vo bez iznim­ke s tom prak­som. Tako su i u SFRJ masov­ni sle­to­vi inte­gri­ra­ni u širi tje­lo­vjež­be­ni pokret po uzo­ru na Sovjetski Savez i time pos­ta­li dio teori­je i prak­se živo­ta novog (komu­nis­tič­kog) čovje­ka. Uspostavljanje dija­lo­ga s ruše­vi­na­ma komu­nis­tič­kog nas­li­je­đa Europe srž je moje inter­dis­ci­pli­nar­ne umjet­nič­ke prak­se već goto­vo dva­de­set godi­na. Interakcijom s audi­ovi­zu­al­nom arhi­vom Povijesnog i pomor­skog muze­ja Istre, Pulske film­ske tvor­ni­ce, Hrvatskog držav­nog ahi­va te osob­nim foto­gra­fi­ja­ma i sje­ća­nji­ma, cilj mi je u ovoj uvod­noj fazi izlož­be „Tragovima fan­tom­skih kora­ka“ uves­ti publi­ku u pri­ču jed­no­ga od naših povi­jes­nih tije­la i pos­ta­vi­ti pita­nje para­fra­zi­ra­nom reče­ni­com L. P. Hartleyja: Je li proš­lost zais­ta stra­na zem­lja u kojoj se stva­ri rade druk­či­je?”, piše umjet­ni­ca Lara Ritoša Roberts.

Lara Ritoša Roberts vizu­al­na je umjet­ni­ca odras­la u Puli, od 1994. s lon­don­skom adre­som. Diplomirala je mim i scen­ski pokret na Ecole De Mime Corporel Dramatique (1998.), kipar­stvo pri Camberwell College of Art (2004.) te magis­tri­ra­la umjet­nost na Central Saint Martins School of Art and Design (2007.). Članica je HDLU‑a Istre od 2004. te Royal Society of Sculptors od 2009. godi­ne. Lara 2007. godi­ne osni­va Performans Klub Fiskulturnik, pro­jekt ins­pi­ri­ran tje­les­nom i vizu­al­nom kul­tu­rom biv­ših komu­nis­tič­kih zema­lja Europe, nadah­nut ide­jom ‘Novog čovje­ka’ – Fiskulturnika. Lara čes­to sura­đu­je s raz­nim kre­ativ­ci­ma, per­for­me­ri­ma i zajed­ni­com u stva­ra­nju site spe­ci­fic per­for­man­sa, a kao pola­zi­šte za pro­jek­te upo­treb­lja­va arhiv­sku gra­đu: od umjet­nos­ti i dizaj­na iz tog raz­dob­lja pre­ko vjež­bi iz pri­ruč­ni­ka za fiskul­tu­ru, do vide­oma­te­ri­ja­la masov­nih vjež­bi fiskul­tur­ni­ka, Sokola i sle­to­va. Radovi Performans Kluba Fiskulturnik pred­stav­lje­ni su na fes­ti­va­li­ma i u ins­ti­tu­ci­ja­ma poput EPK-Rijeka 2020 (2020.), MSUI-MACI, Pula (2018.), Tate Modern, London (2017.), Festival Mesto Žensk, Ljubljana (2013.), Tate Britain, London (2010. i 2012.), National Theatre London (2012.), Muzej isto­ri­je Jugoslavije, Beograd (2011.), Motovunski film­ski fes­ti­val (2010.) itd. Lara se već više od pet­na­est godi­na bavi i edu­ka­ci­jom; tre­nut­no hono­rar­no pre­da­je na Rose Bruford Collegeu, Morley Collegeu i The Art Academy London.

Priredio B. V.