Volite svoj grad! – tribina na temu građanskog aktivizma u Pulskoj filmskoj tvornici
U nizu manifestacija povodom Dana Grada Pule, ali i uz 10. rođendan Kluba Pulske filmske tvornice u petak, 30. travnja je u prostorijama te udruge, kao i putem Zooma, održana filmska tribina pod naslovom „Pula: Građanin film“. Prikazano je sedam kratkih autorskih filmova o Puli, različitih estetika i pristupa, ali svima im je zajedničko što s pozicije aktivnog građanstva komentiraju grad.
Pored pojedinih autora i moderatora – voditelja PFT‑a, Marka Zdravkovića-Kunca – u tribini su sudjelovali montažerka i filmska pedagoginja Iva Gavrilović koja pri Kino klubu Zagreb vodi radionicu eseja o filmu, te sociolog dr. sc. Krešimir Krolo, Splićanin odnedavno s pulskom adresom, koji prati teme kulturnih potreba i kapitala mladih, medijske i građanske pismenosti, a s PFT-om je surađivao na projektu Medionauti.
Prvo je prikazan film mladog Masima Parisa „Puna je Pula“. Nastao u tri dana na ovogodišnjoj PFT radionici izrade filma, s poznatim istoimenim narodnim napjevom u podlozi, film nenametljivo ukazuje na razne boljke ranjenog urbaniteta Pule. Iako prikazuje višeslojno depresivno stanje praznog grada, ne samo zbog Covida i propasti Uljanika, odražava i sudbinu svih gradova na Mediteranu kojima zimi nedostaje punina urbanog života.
Na istoj je radionici nastao i „Uspon“, igrani film novinara Glasa Istre Mladena Radića, zasnovan na nedovršenom tekstu koji je on napisao prije deset godina. Izbjegavajući opća turistička mjesta, film prati šetnju jednog Puljanina s prijateljicom koja se u grad vratila nakon 20 godina izbivanja, ali nakana mu-rekao je Radić – nije bila problematizirati lokalnu „tapiju“, nego univerzalnije čovjekove dileme odlaska ili ostanka, poistovjećivanja s određenim prostorom ili pak odvajanja od njega, što akterima u oba slučaja ostavlja gorak okus. Kiša, koja je dok je film trebalo snimiti izgledala kao prepreka – ispričao je Radić – pokazala se kao dodatna prednost, podcrtavši generalni osjećaj tjeskobe.
Treći prikazan, animirano-eksperimentalni film „Puležani“ Božidara Sekulića, nastao je na jednoj od radionica 2018. godine, a nagrađen je na Fuse festivalu eksperimentalnog filma u Karlovcu. Inovativnim audio-vizualnim pristupom (distorzirni glasovi koji pričaju nekim hibridnim, „turističko Hrvatskim“ jezikom i montiranjem kadrova u kolaž tehnici) Sekulić u njemu satirično bocka mentalitet male sredine ulovljene u ralje apartmanizacije – od rodne pozicije žene kao pasivne žrtve i patnice koja većinu toga servisira, do pohlepe za novcem koje u ludilu masovnog turizma goste grada doživljava kao samo hodajuće novčanike. Na tragu Francijeve Lige za boj protiv turizma film se duhovito ruga ovisnosti o turizmu kao jedinoj preostaloj grani gospodarstva u gradu, koji se pod Covidom srušio i ostavio nas u nezavidnoj situaciji kolektivnog pesimizma. Time, kao i propašću Uljanika i drugih grana, porušen je i osjećaj grada kao zajednice, koji će se teško povratiti. U međuvremenu je Sekulić postao ljubljanski student i trenutno, kaže, radi na novom filmu koji sličnim pristupom kritično progovara o kulturnom establišmentu.
Novinari Ivana-Nataša Turković i Boris Vincek potpisuju „Proglas“, film koji je nastajao od 2015. do 2020. prema Vincekovom tekstu izvorno napisanom za performans Josipa Pina Ivančića „Ki fa meno“ održan 2015. u Zavičajnom gradskom Muzeju u Rovinju, a koji su potom odlučili pretočiti u eksperimentalni film. Prvotna je namjera bila svojevrstan SF o apokaliptičnoj budućnosti (na odjavi piše 2238. godina.) koja je s Koronom na žalost došla puno ranije i, dajući savršene kulise praznog grada, samom tekstu dodala dimenziju nekog crnog proročanstva. Distorzirani glas u „Proglasu“ autoritativno/ironično ponavlja i poziva građane: Nemojte! Nemojte ništa mijenjati i nemojte za svoje nezadovoljstvo kriviti gradske vlasti, jer znajte da ste smrtni i sami odgovorni za svaku svoju akciju ili ne-djelovanje. Stoga-nemojte i radije odite u šetnju…
Pravi grad je živi element – prokomentirao je Krolo – i prava je građanska kultura trajno nezadovoljna svojom nesavršenošću i stalno traži elemente koje to popravljaju. Jer političari, prema jednom citatu, svoj posao ne rade loše, nego ga rade bolje ili gore ovisno o tome koliko građani od njih zahtijevaju i stalno ih drže „na oku“ kao svoj servis, umjesto da ih doživljavaju kao neprikosnovene „gazde“.
Istu temu, političku pasivnost Puležana, duhovito je obradila i Sanda Letonja-Marjanović u svom igranom filmu u stilu cinema verite „Nema ljudi“ iz 2014., u kojem propituje razloge zašto se vrlo malo sugrađana odaziva prosvjedima. Pojasnila je da joj je ideja za film došla kad se jednom zaputila na neki prosvjed i oduševila se masom ljudi koje je zatekla kod Zlatnih vrata. Sljedećeg trenutka razočarano je shvatila kako je veći dio bio sastavljen od turista, koji su se ubrzo uputili dalje u razgledanje grada, ostavivši na Portarati tek šačicu prosvjednika. Film kroz kolaž različitih likova i njihovih razloga političke neaktivnosti gorkim humorom ukazuje na ovaj problem, ali u komentarima je nakon filma rečeno da je u posljednjih 10-ak godina Pula u usporedbi s nekim drugim sredinama po pitanju prosvjednih aktivnosti zapravo i iznimno aktivna. Strah (od osude sugrađana, od gubitka posla, od „pendreka“ i sl.), koji je danas pojačan i stalnom ofanzivnom propagandom masmedija, a ugrađen je u naš mentalitet i prevladavajućim narativom „pusti, dobro je dok se ne puca!“ u diskusiji je detektiran kao glavni razlog te pasivnosti.
Najintimniji film večeri, 2010. godine snimljen igrani film „Katarina“, poetični je dragulj autorice Maje Dražić, u kojem ona „ženskom rukom“ udahnjuje život derutnim napuštenim vojnim zgradama u bivšoj vojnoj zoni Katarina. Usklađenost glazbe i njenih pokreta filmu daje dodatno bajkovitu plesnu dimenziju. Paralelno s tom osobnom simfonijom, film indirektno priča i o Katarini kao dijelu grada koji je nakon odlaska vojske neko vrijeme ljeti bio poprište brojnih šarenih festivala, a u budućnosti ga – obistini li se vizija koncesionara Končara – očekuje za Puljane tužna preobrazba u elitni turistički resort i marinu za mega jahte, kojem najvjerojatnije opet neće imati pristup.
Omaškom je na kraju prikazan i jedan uradak iz arhive Kino kluba Jelen – dokumentarni film „Fasade“ iz 1965. godine, koji ima potpisano pet prezimena autora: Kralj, Nikolić, Cukon, Krstačić, Rif. Kako je pojasnio Zdravković-Kunac, namjera je bila prikazati ga na početku večeri, kao uvodnu ilustraciju činjenice da je u Puli aktivistički film postojao i prije 55 godina. Film dokumentira derutne gradske vizure, problem koji u Puli postoji i danas.
Svi su prikazani filmovi dokaz velike mogućnosti medija filma u kritičnom sagledavanju problema, a generalni zaključak večeri bio je da Pula, želi li biti pravi grad, ne može biti samo turistička destinacija, već prostor proizvodnje, kulture, susretanja, razmjene i sukobljavanja ideja u traženju boljih rješenja, jer grad nije doista grad bez tog kritičnog elementa, bez građana koji ga promišljaju jer se s njime poistovjećuju i žele ga trajno poboljšavati i oplemenjivati.
Zdravković-Kunac večer je zaključio čestitkom Puli na njenom danu i porukom svim Puležanima: Volite svoj grad!
Tekst Daniela KNAPIĆ
