Projekcija filma „400 udaraca“ Françoisa Truffauta u Klubu Pulske filmske tvornice

B. V.

12.04.2023.

Projekcija dugo­me­traž­nog prvi­jen­ca Françoisa Truffauta, ini­ci­jal­nog dije­la fran­cu­skog novog vala „400 uda­ra­ca“ o 12-godiš­njem dje­ča­ku koji uto­či­šte od obi­telj­ske i druš­tve­ne repre­si­je nala­zi u sit­nim kra­đa­ma i kino­dvo­ra­ni, na pro­gra­mu je ovo­ga čet­vrt­ka, 13. trav­nja s počet­kom u 20 sati u Klubu Pulske film­ske tvornice.

Izvorno namje­ra­va­ju­ći sni­mi­ti krat­ki film, Truffaut se nakon teme­lji­te ana­li­ze vlas­ti­ta živo­ta ipak odlu­čio za dugo­me­traž­no dje­lo, film posve­ću­ju­ći svom u stu­de­nom 1958. godi­ne pre­mi­nu­lom pri­ja­te­lju i inte­lek­tu­al­nom ´guruu´ novog vala Andreu Bazinu. Ostvarenje u kre­ira­nju kojeg se Truffaut dije­lom nadah­nuo i kul­t­nom dra­mom Nula iz vla­da­nja Jeana Vigoa ini­ci­jal­no je dje­lo fran­cu­skog novog vala, film čiji je mla­di, bun­tov­ni i nekon­for­mis­tič­ki pro­ta­go­nist bio u savr­še­nom sugla­sju s domi­nant­nim ras­po­lo­že­njem ono­dob­ne publi­ke, što je rezul­ti­ra­lo veli­kim komer­ci­jal­nim uspje­hom. Kritika je, pak, bila istin­ski impre­si­oni­ra­na ne samo neko­nven­ci­onal­nom nara­ci­jom i podjed­na­ko neuobi­ča­je­nom zavr­š­ni­com, nego i nima­lo sen­ti­men­tal­nim pri­ka­zom živo­ta pro­ta­go­nis­ta ado­les­cen­ta i pre­do­ča­va­njem zbi­va­nja prak­tič­ki isklju­či­vo kroz nje­gov lik, foku­si­ra­njem na nje­gov ambi­va­len­tan odnos s maj­kom, nara­tiv­nom i vizu­al­nom eko­no­mič­noš­ću, efek­t­nim kon­tras­tom druš­tve­ne repre­si­je u inte­ri­je­ri­ma sa slo­bo­dom i vita­li­te­tom na otvo­re­nim pros­to­ri­ma, te sup­til­nim obli­ko­va­njem pro­ta­go­nis­to­ve svi­jes­ti o vlas­ti­tom iden­ti­te­tu koji se defi­ni­ra i kroz odno­se s obi­te­lji, oso­bi­to maj­kom, kao i s društvom.

Prije pro­jek­ci­je film će naj­a­vi­ti, a pos­li­je pro­jek­ci­je će s publi­kom film ana­li­zi­ra­ti film­ska auto­ri­ca i dje­lat­ni­ca Sanda Letonja-Marjanović.

Pariz tije­kom dru­ge polo­vi­ne 50-ih godi­na proš­log sto­lje­ća. Pučkoškolac Antoine Doinel dje­čak je koji se i kod kuće i u ško­li suoča­va s broj­nim nevo­lja­ma. Dok kod kuće naila­zi na nera­zu­mi­je­va­nje maj­ke Gilberte i oču­ha Juliena, koji su čes­to odsut­ni, Antoine u ško­li mora pod­no­si­ti bud­nu pasku stro­gog uči­te­lja fran­cu­skog jezi­ka zva­nog ´Listić´, koji dje­ča­ka sma­tra pro­pa­li­com, oso­bi­to nakon što ga uhva­ti u pla­gi­ra­nju Balzacove pro­ze. Budući da rodi­te­lji čes­to nisu pored nje­ga, Antoine utje­hu pro­na­la­zi u inten­ziv­nom mašta­nju o nekoj ljep­šoj sva­kod­ne­vi­ci, a neri­jet­ko se upu­šta i u sit­ne pri­jes­tu­pe i nes­taš­lu­ke. Kad nakon niza tak­vih nepo­dop­šti­na s naj­bo­ljim pri­ja­te­ljem Renéom Bigeyjem iz oču­ho­ve rad­ne sobe ukra­de pisa­ći stroj, žele­ći nje­go­vom pro­da­jom zara­di­ti nešto nov­ca za bijeg od kuće, Antoine će dos­pje­ti u poli­cij­sku pos­ta­ju. No neće zna­ti da je to tek poče­tak nje­go­va suko­ba sa zako­nom i da će ubr­zo, nakon noći pro­ve­de­ne u zatvor­skoj ćeli­ji s pros­ti­tut­ka­ma i lopo­vi­ma, zavr­ši­ti u domu za malo­ljet­ne delinkvente.

François Truffaut fran­cu­ski je reda­telj, sce­na­rist, pro­du­cent, kri­ti­čar rođen 1932. u Parizu. Uz Jean-Luc Godarda i Claude Chabrola, glav­ni pred­stav­nik fran­cu­skog novog vala.

Već sa 16 godi­na osni­va i vodi film­ski klub ime­nom Cercle cinéma­nie, a tri godi­ne kas­ni­je poči­nje radi­ti kao surad­nik u časo­pi­su Cahiers du cinéma zahva­lju­ju­ći tadaš­njem film­skom kri­ti­ča­ru i teore­ti­ča­ru Andréu Bazinu. Prvi film, krat­ko­me­traž­ni Un visi­te sni­ma 1955. godi­ne, no nji­me nije bio nima­lo zado­vo­ljan, te sni­ma idu­ći, tako­đer krat­ko­me­traž­ni. Slijedi dugo­me­traž­ni igra­ni film 400 uda­ra­ca (Les quatre cents coups, 1959) koji mu je donio nagra­du za reži­ju na film­skom fes­ti­va­lu u Cannesu i pri­vu­kao pozor­nost na nje­go­vo budu­će stva­ra­laš­tvo. Glavni junak fil­ma, Antoine Doinel, Truffautov je alter-ego čije odras­ta­nje pra­ti­mo u seg­men­tu Antoine et Colete omni­bu­sa Ljubav u dva­de­se­toj (L’amour ŕ vin­gt ans, 1962) te fil­mo­vi­ma Ukradeni poljup­ci (Les baisers volés, 1968), Zajednički stol i pos­te­lja (Domicile conju­gal, 1970) i Ljubav u bije­gu (L’ amo­ur en fuite, 1979). U fil­mo­vi­ma Jules i Jim (Jules et Jim, 1962), Dvije Engleskinje i kon­ti­nent (Les deux angla­ises et le con­ti­nent, 1971), Susjedova žena (La fem­me d’ŕ côté, 1981) i Posljednji metro (Le der­ni­er métro, 1980) koji je osvo­jio fran­cu­sku nagra­du César za naj­bo­lji film, reži­ju i adap­ti­ra­ni sce­na­rij; pro­ta­go­nis­ti su poje­din­ci koje se obra­ču­na­va­ju s lju­ba­vi i nje­nim (ne)sretnim aspek­ti­ma. Od čes­te lju­bav­ne tema­ti­ke odmak­nuo se u fil­mo­vi­ma Pucajte na pija­nis­ta (Tirez sur le pianis­te, 1960), Nevjesta je nosi­la crni­nu (La mariée éta­it en noir 1968), Živahno nedje­ljom (Vivement diman­c­he!, 1983) oku­šav­ši se u žan­ru kri­mi­na­lis­tič­kog fil­ma pri­tom oda­ju­ći svo­je­vr­s­ni hom­ma­ge Alfredu Hitchcocku. Režirao je Fahrenheit 451 (1966), adap­ta­ci­ju sf roma­na Raya Bradburya, a za Američku noć (La nuit améri­ca­ne 1973) osvo­jio je Oskara u kate­go­ri­ji naj­bo­ljeg stra­nog fil­ma 1974.

Program je reali­zi­ran unu­tar pro­jek­ta Filmskog klu­ba mla­dih FeKaeM kojeg finan­cij­ski podr­ža­va Istarska župa­ni­ja te u surad­nji s film­skom edu­ka­cij­skom plat­for­mom European Film Factory. Program Kluba Pulske film­ske tvor­ni­ce finan­cij­ski podr­ža­va­ju Grad Pula, Hrvatski audi­ovi­zu­al­ni cen­tar, Istarska župa­ni­ja i Zaklada Kultura nova.