„Dobro došli u moju maštu“

Otvorena izložba „Ljepotica“ Roberte Weissman Nagy u Studentskom centru Pula

Tekst i fotografije Paola ALBERTINI

16.06.2023.

Studentski cen­tar Pula ugos­tio je 15. lip­nja izlož­bu foto­gra­fi­ja Roberte Weissman Nagy nazi­va „Die groβe Schöne“ ili „Velika lje­po­ta“. Riječ je o 78 foto­gra­fi­ja nas­ta­lih u velja­či i ožuj­ku ove godi­ne u pul­skom bro­do­gra­di­li­štu Uljanik. Izložbu je naj­a­vi­la rav­na­te­lji­ca Studentskog cen­tra, Sanda Rojnić Sinković izra­ziv­ši zado­volj­stvo što u Galeriji Studentski cen­tar mogu omo­gu­ći­ti mla­dim auto­ri­ma svo­ja prva postavljanja.

„Često im ovdje orga­ni­zi­ra­mo prve samos­tal­ne izlož­be koje se, vje­ru­jem, pam­te tije­kom cije­lo­ga živo­ta, no isto nam je tako iznim­no zado­volj­stvo i čast što ovdje izla­žu emi­nent­ni umjet­ni­ci poput naše veče­raš­nje auto­ri­ce“, rek­la je istak­nuv­ši kako joj je izlož­ba Roberte Weissman Nagy izra­zi­to zanim­lji­va i inspirativna.

Zahvalila je pri­tom mode­ra­to­ri­ci Sanji Simeunović Bajec koja već šest godi­na pom­no pro­miš­lja „kre­ativ­nu pri­ču“ u tom pros­to­ru i pro­fe­so­ru Denis Sardozu koji je zas­lu­žan za vizu­al­ni iden­ti­tet i ove izlož­be. Sanja Simeunović Bajec pred­sta­vi­la je pro­fe­so­ri­cu i peda­go­gi­ju Weissman Nagy koja radi u Osnovnoj ško­li Veli vrh i ima ate­lje u Rojcu u kojem za Akademiju, stu­dij arhi­tek­tu­re i dizaj­na pri­pre­ma mla­de koji se potom upi­su­ju na želje­ne stu­di­je. Ti budu­ći stu­den­ti izla­žu upra­vo u Galeriji SC‑a.

„Naša ide­ja bila je da pred­stav­lja­mo mla­de, a onda smo odlu­či­li u ovoj gale­ri­ji pred­sta­vi­ti i naše pro­fe­so­re koji su zas­luž­ni da ti mla­di kas­ni­je nas­tav­lja­ju putem likov­nos­ti i umjet­nič­kog svi­je­ta koji danas nije ni malo lak ni jed­nos­ta­van“, rek­la je.

To je, doda­la je, jedan krug i od iznim­ne važ­nos­ti je da se podr­že i profesori.

„Roberta ima podu­ži CV, iza nje su mno­go­broj­ne izlož­be na svjet­skim razi­na­ma, u mno­go­broj­nim kul­tur­nim cen­tri­ma i gale­ri­ja­ma u cije­lom svi­je­tu, a karak­te­ris­tič­no za nju je što sva­ki put pos­tav­lja pro­miš­lje­no i u nekom novom medi­ju“, napo­me­nu­la je Simeunović Bajec.

Ispričala je kako su je izlo­že­ne foto­gra­fi­je, kad ih je prvi put vidje­la, pod­sje­ti­le na nje­nu skul­p­tu­ru meta­la izlo­že­nu u ULUH‑u, metal i reljef vežu se za nje­no stvaralaštvo.

„Znate i sami koli­ko je Uljanik zna­ča­jan za ovaj grad i sam naziv izlož­be govo­ri o nje­go­voj veli­či­ni i lje­po­ti. Izložba je izdvo­je­na po cje­li­na­ma, a opet čini jed­nu cje­li­nu. I stil­ski je odvo­je­na, ide od roman­tiz­ma, pre­ma baro­ku, roko­kou, art decou i post moder­niz­mu, čak i futu­riz­mu, možda i nago­vi­je­šta kako će to sve tamo jed­nog dana možda izgle­da­ti. Kako god, nada­mo se da će ta lje­po­ti­ca uvi­jek osta­ti“, izja­vi­la je.

Autorica se zahva­li­la SC‑u na tome što rade tako važ­nu stvar za mla­de koji ondje ima­ju pri­li­ku izla­ga­ti. Ispričala je, uoči otvo­re­nja izlož­be, kako je sni­mi­la i obra­di­la 600 foto­gra­fi­ja što je vrlo ins­pi­ra­tiv­no jer pla­ni­ra radi­ti još izlož­bi i izlo­ži­ti ih u veli­kom for­ma­tu. Velika joj je želja bila ući u Uljanik koji je, kao mala, čes­to pro­ma­tra­la s dru­ge stra­ne zida i pita­la se kako unu­tra izgleda.

„Konačno sam dobi­la pri­li­ku ući unu­tra i bila sam kao Alisa u zem­lji čude­sa, mene taj pros­tor dois­ta fas­ci­ni­ra“, istak­nu­la je.

Kako kaže, u cije­lom tom pros­to­ru kojeg pra­ti soci­olo­ško – eko­nom­ska pri­ča ima neka lje­po­ta: od maj­sto­ra koji su doš­li pri­je puno godi­na ondje radi­ti, koji su radi­li poezi­ju u meta­lu, a bili su vrhun­ski maj­sto­ri, zana­tli­je i arhi­tek­ti. Naime, rade­ći na foto­gra­fi­ja­ma, pro­uča­va­la je povi­jest Uljanika i naiš­la na mno­ge fas­ci­nant­ne podatke.

Radeći na izlož­bi bila je sret­na da je ima­la pri­li­ku iza­ći iz kuće i ško­le u kojoj radi, a iz koje nikad ne izlazi.

„Dugo sam čeka­la ovo reali­zi­ra­ti, još od pri­je koro­ne. No napo­kon sam ih kon­tak­ti­ra­la, dobi­la dozvo­lu za ula­zak u Uljanik, pro­pus­ni­cu i prat­nju“, rek­la nam je Weissman Nagy u krat­kom razgovoru.

Nju je kroz Uljanik zani­ma­lo nje­no dje­tinj­stvo. Naime, svi iz nje­ne zgra­de su radi­li tamo, samo nit­ko od nje­zi­nih nije.

„Stalno se nešto čulo iza tog zida, ali ja nisam mogla ući unu­tra. Kako sam rođe­na sam hipe­rak­tiv­na i odu­vi­jek me sve zani­ma, napo­kon sam doče­ka­la ući unu­tra i sve što sam vidje­la i doži­vje­la sam foto­gra­fi­ra­la“, rek­la nam je.

Fascinirala ju je pomi­sao da je net­ko jed­nom došao na to mjes­to i odlu­čio da ondje bude brodogradilište.

„To je čitav jedan grad unu­tar gra­da. Na žalost, sad kad pro­la­zi­te onu­da sve je zapu­šte­no, cvi­je­će ras­te na šina­ma… To je sasvim jed­na dru­ga atmo­sfe­ra, a možda je to pra­vac u kojem i pros­to­ri izvan Uljanika idu“, kaza­la je.

Ovom je pri­li­kom izlo­ži­la male for­ma­te jer je dois­ta pro­izvod­nja ovak­vih izlož­bi pri­lič­no sku­pa. „Ja bi od ovo­ga želje­la napra­vi­ti još izlož­bi s veli­kim for­ma­ti­ma i radom na povr­ši­na­ma i želje­la bi napra­vi­ti seri­ju naki­ta. Ima tu i sece­si­je, čip­ke… To vam je ono kao dobro doš­li u moju gla­vu, u moju maštu“, rek­la je istak­nuv­ši kako lju­di ima­ju 6.500 mis­li na dan, a ona ih toli­ko ima u jed­nom satu. Male for­ma­te, poput raz­gled­ni­ca, volje­la bi, kaže, prodati.

Na pita­nje je li bilo teško foto­gra­fi­jom pos­ti­ći tako impre­siv­ne moti­ve, odgo­va­ra: „Ništa nije teško. To su male taj­ne veli­kih majstora“.