„Dobro došli u moju maštu“
Otvorena izložba „Ljepotica“ Roberte Weissman Nagy u Studentskom centru Pula
Tekst i fotografije Paola ALBERTINI
Studentski centar Pula ugostio je 15. lipnja izložbu fotografija Roberte Weissman Nagy naziva „Die groβe Schöne“ ili „Velika ljepota“. Riječ je o 78 fotografija nastalih u veljači i ožujku ove godine u pulskom brodogradilištu Uljanik. Izložbu je najavila ravnateljica Studentskog centra, Sanda Rojnić Sinković izrazivši zadovoljstvo što u Galeriji Studentski centar mogu omogućiti mladim autorima svoja prva postavljanja.
„Često im ovdje organiziramo prve samostalne izložbe koje se, vjerujem, pamte tijekom cijeloga života, no isto nam je tako iznimno zadovoljstvo i čast što ovdje izlažu eminentni umjetnici poput naše večerašnje autorice“, rekla je istaknuvši kako joj je izložba Roberte Weissman Nagy izrazito zanimljiva i inspirativna.
Zahvalila je pritom moderatorici Sanji Simeunović Bajec koja već šest godina pomno promišlja „kreativnu priču“ u tom prostoru i profesoru Denis Sardozu koji je zaslužan za vizualni identitet i ove izložbe. Sanja Simeunović Bajec predstavila je profesoricu i pedagogiju Weissman Nagy koja radi u Osnovnoj školi Veli vrh i ima atelje u Rojcu u kojem za Akademiju, studij arhitekture i dizajna priprema mlade koji se potom upisuju na željene studije. Ti budući studenti izlažu upravo u Galeriji SC‑a.
„Naša ideja bila je da predstavljamo mlade, a onda smo odlučili u ovoj galeriji predstaviti i naše profesore koji su zaslužni da ti mladi kasnije nastavljaju putem likovnosti i umjetničkog svijeta koji danas nije ni malo lak ni jednostavan“, rekla je.
To je, dodala je, jedan krug i od iznimne važnosti je da se podrže i profesori.
„Roberta ima poduži CV, iza nje su mnogobrojne izložbe na svjetskim razinama, u mnogobrojnim kulturnim centrima i galerijama u cijelom svijetu, a karakteristično za nju je što svaki put postavlja promišljeno i u nekom novom mediju“, napomenula je Simeunović Bajec.
Ispričala je kako su je izložene fotografije, kad ih je prvi put vidjela, podsjetile na njenu skulpturu metala izloženu u ULUH‑u, metal i reljef vežu se za njeno stvaralaštvo.
„Znate i sami koliko je Uljanik značajan za ovaj grad i sam naziv izložbe govori o njegovoj veličini i ljepoti. Izložba je izdvojena po cjelinama, a opet čini jednu cjelinu. I stilski je odvojena, ide od romantizma, prema baroku, rokokou, art decou i post modernizmu, čak i futurizmu, možda i nagoviješta kako će to sve tamo jednog dana možda izgledati. Kako god, nadamo se da će ta ljepotica uvijek ostati“, izjavila je.
Autorica se zahvalila SC‑u na tome što rade tako važnu stvar za mlade koji ondje imaju priliku izlagati. Ispričala je, uoči otvorenja izložbe, kako je snimila i obradila 600 fotografija što je vrlo inspirativno jer planira raditi još izložbi i izložiti ih u velikom formatu. Velika joj je želja bila ući u Uljanik koji je, kao mala, često promatrala s druge strane zida i pitala se kako unutra izgleda.
„Konačno sam dobila priliku ući unutra i bila sam kao Alisa u zemlji čudesa, mene taj prostor doista fascinira“, istaknula je.
Kako kaže, u cijelom tom prostoru kojeg prati sociološko – ekonomska priča ima neka ljepota: od majstora koji su došli prije puno godina ondje raditi, koji su radili poeziju u metalu, a bili su vrhunski majstori, zanatlije i arhitekti. Naime, radeći na fotografijama, proučavala je povijest Uljanika i naišla na mnoge fascinantne podatke.
Radeći na izložbi bila je sretna da je imala priliku izaći iz kuće i škole u kojoj radi, a iz koje nikad ne izlazi.
„Dugo sam čekala ovo realizirati, još od prije korone. No napokon sam ih kontaktirala, dobila dozvolu za ulazak u Uljanik, propusnicu i pratnju“, rekla nam je Weissman Nagy u kratkom razgovoru.
Nju je kroz Uljanik zanimalo njeno djetinjstvo. Naime, svi iz njene zgrade su radili tamo, samo nitko od njezinih nije.
„Stalno se nešto čulo iza tog zida, ali ja nisam mogla ući unutra. Kako sam rođena sam hiperaktivna i oduvijek me sve zanima, napokon sam dočekala ući unutra i sve što sam vidjela i doživjela sam fotografirala“, rekla nam je.
Fascinirala ju je pomisao da je netko jednom došao na to mjesto i odlučio da ondje bude brodogradilište.
„To je čitav jedan grad unutar grada. Na žalost, sad kad prolazite onuda sve je zapušteno, cvijeće raste na šinama… To je sasvim jedna druga atmosfera, a možda je to pravac u kojem i prostori izvan Uljanika idu“, kazala je.
Ovom je prilikom izložila male formate jer je doista proizvodnja ovakvih izložbi prilično skupa. „Ja bi od ovoga željela napraviti još izložbi s velikim formatima i radom na površinama i željela bi napraviti seriju nakita. Ima tu i secesije, čipke… To vam je ono kao dobro došli u moju glavu, u moju maštu“, rekla je istaknuvši kako ljudi imaju 6.500 misli na dan, a ona ih toliko ima u jednom satu. Male formate, poput razglednica, voljela bi, kaže, prodati.
Na pitanje je li bilo teško fotografijom postići tako impresivne motive, odgovara: „Ništa nije teško. To su male tajne velikih majstora“.
