Važnost inkluzivnosti i edukacije
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Panel rasprava “Kulturne potrebe djece i mladih s teškoćama u razvoju“ u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula
Tekst i fotografije Boris VINCEK
• Konferencija „Korak do kulture“ o pravu na kulturu i potrebama u kulturi osoba s invaliditetom te djece i mladih s teškoćama u razvoju, u sklopu projekta „U istom filmu – korak dalje“ održana je u lipnju u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula.
Konferencija u organizaciji udruge Metamedij uključivala je izlaganja stručnjaka, predstavljanje primjera dobre prakse i sociološkog istraživanja potreba osoba s invaliditetom te djece i mladih s teškoćama u razvoju, a ujedno je pružila uvid u postojeće i predstojeće lokalne i nacionalne kulturne politike te zakonodavni okvir.
Na kraju konferencije održana je Panel rasprava “Kulturne potrebe djece i mladih s teškoćama u razvoju“ koju je moderirala dr. sc. Vanja Marković, a panelisti su bili Valent Hrvatin iz Udruge cerebralne paralize IŽ te djelatnik Saveza udruga Rojc, Deni Brščić, učenik OŠ Kaštanjer, Melisa Osmanović, dopredsjednica Društva distrofičara Istre, Nadia Bužleta, ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice Pula i Kristina Nefat, predsjednica Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika – HUiU.
U svom uvodnom izlaganju Marković je napomenula da kao i obrazovanje i ostali vidovi sudjelovanja u društvu pa tako i kultura mora biti agens koji povezuje. Predala je potom riječ Melisi Osmanović koja je nedavno objavila knjigu naziva „Tlo pod nogama“ u kojoj govori o izazovima s kojima se mogu poistovjetiti mnoge osobe s invaliditetom – o preprekama i o načinima na koje se te prepreke mogu svladavati u svakodnevnom životu. Budući da je Osmanović i sportašica moderatorica je prvo htjela doznati koji segment je po njenom sudu inkluzivniji – sport ili kultura?
- Sport je igrao veliku ulogu u mojem životu i mislim da je više zastupljen kod nas zadnjih godina. Sve nam je više dostupan ovih zadnjih pet do deset godina pa se vidi jedan veliki pomak naprijed. Ovdje smo da pričamo koje se stvari još moraju napraviti da bi mogli još više koristiti kulturni život. Od mjesta koja su meni najmanje dostupna budući da za kretanje koristim kolica su muzeji i izložbe. Kino Valli nam je pristupačan, ali mjesta predviđena za nas su preblizu ekranu pa nas nakon odgledanog filma zna zaboljeti vrat. Poanta nije možemo li doći do samog mjesta već možemo li i sudjelovati u potpunosti, kazala je Osmanović.
Marković je istaknula važnost zagovaranja promjena i dodala da veliki broj istraživanja pokazuje kako se djeca s teškoćama u razvoju izuzetno malo uključuju u aktivnosti izvan škole – bile one sportske ili kulturne. Predala je potom riječ Deniju Brščiću koji osim redovne pohađa i Glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova. Prisutan je i na društvenim mrežama na kojima dijeli svoja iskustva.
- Kulturno-umjetnička događanja su po mom sudu dosta dobro organizirana, ali ima tu i nedostataka. Mislim da slijepim osobama treba olakšati posjete i sudjelovanje putem vodiča koji bi ih vodili na njihovo mjesto. Na nekim bi kulturnim događajima – poput kina i kazališta – trebao postojati audio opis onoga što se događa. Imao sam priliku ići na izložbu za slijepe gdje su bila izložena stara oružja, a na samom je ulazu bila mapa postava kako bi slijepim osobama bilo jasno gdje je što postavljeno. Također, legende pored predmeta bile su na brajici pa mislim da bi takvih stvari trebalo biti češće jer većina muzeja nije predviđena za slijepe osobe, kazao je Brščić.
Valent Hrvatin koji već pet godina vodi radionice likovne umjetnosti u Udruzi cerebralne paralize, a u njihovom je radu uključen je već deset godina gdje je započeo kao polaznik. Moderatoricu Marković je zanimalo na koji način on svoje metode rada prilagođava da budu adekvatne i korisne za sve polaznike.
- Meni je ono što drugi ljudi misle da je nedostatak – kada su u pitanju osobe koje imaju neke poteškoće – zapravo prednost. Većina mojih polaznika ima jake spazme što je za njih karakteristično. Ja sam kao umjetnik uvijek htio slikati kao netko drugi pa su mi rekli da razvijem svoj stil. Zato i smatram da moji polaznici imaju taj dar – neću reći gubitak već dar – jer oni ne mogu nekoga doslovno kopirati. Kada gledate njihove izložbe vidite da je svaki rad drugačiji i uopće nema kopiranja. Baš im zato znam zadati isti motiv jer znam da će rad svakog polaznika ispasti drukčije. Mislim da je to super, a jedini nedostatak kada pričamo o likovnoj umjetnosti je taj što mislim da bi se oprema kojom slikamo i crtamo mogla prilagoditi na način da se izradi alat koji će omogućiti tom nekom da lakše crta ili slika, kazao je Hrvatin.
Što se kulturne ponude u Istarskoj županiji tiče Hrvatin napominje da ima puno primjera dobre prakse te ističe kako je Klub Kotač u DC‑u Rojc savršeno prilagođen. Problemi nastaju kada se zbog sigurnosnih mjera zatvaraju prilazi, kao i otežan pristup jedinom prilagođenom WC‑u za osobe u kolicima čiji ključ ima samo jedna udruga. Jednako tako napominje da poznaje veliki broj ljudi koji se kreću kolicima koji bi rado prisustvovali koncertima, ali nisu samostalni pa bi i za njih trebalo iznaći neko efikasno rješenje.
- Imam jednog polaznika koji ima 53 godine i ima stare roditelje. Oni njega nisu u mogućnosti voditi da on ostane do pola noći na koncertu. Ja mislim da bi trebalo raditi po tom pitanju, kao što je npr. na Kaštelu napravljen lift što je super. S druge strane to nije super jer je Zerostrasse zatvoren u neko doba noći i osobe u kolicima ili koje otežano hodaju se ne mogu ukrcati na lift i doći na Kaštel. To ističem jer je upravo na tom mjestu većina kulturnih događanja. Isti je problem u Areni – znam da bi i ja i mnogi drugi radije išli gore gdje je travnjak jer se vidi sve, ali osobe u kolicima ne mogu doći do tamo jer su strme stepenice, pojasnio je Hrvatin.
Moderatorica je potom riječ predala Kristini Nefat iz HUIU‑a koja je vodila mnoge radionice iz područja tekstilnog dizajna. Marković je stoga zanimalo koja su njena iskustva o svemu onome o čemu se tijekom panel rasprave govorilo.
- Dosta sam radionica radila i ovdje i vani s djecom s TUR, a radila sam i predstavu u INK‑u „Priče koje valja pripovijedati“ u koju su bile uključene osobe s invaliditetom iz Škole za odgoj i obrazovanje Pula. Oni su radili neke segmente scenografije uz pomoć voditelja i mentora. To mi je bio poticaj da i dalje radim takve vrste radionica. Ono što valja napomenuti je da mi vodimo dva prostora – HUIU Galeriju u Zagrebačkoj ulici i HUIU Blok u Laginjinoj – no oni padaju na prvom testu zbog fizičkih barijera. Uopće nisu dostupni i ne možemo ih nikako prilagoditi. Radionice koje smo radili su bile za djecu koje nemaju fizičkih poteškoća pa su za druge naši sadržaji nedostupni. Mi se uglavnom bavimo darovitom djecom koja su nam nekako u fokusu i do sada nismo promišljali prilagoditi program osobama s invaliditetom tako da je ta cijela skupina prolazila mimo nas. Na nedavnoj radionici u sklopu ovog projekta surađivali smo s udrugama koje se bave s tom populacijom da zajedno kreiramo programe i sadržaje za osobe s invaliditetom jer smo otvoreni za svaku suradnju, kazala je Nefat.
Moderatorica se nadovezala kazavši kako je važno voditi računa o svim modalitetima pristupačnost, a prije svega o onoj socijalnoj, o stavovima o uključivanju, o prostornoj pristupačnosti o kojoj se najviše priča, ali i o informacijskoj pristupačnosti. Riječ je stoga predala ravnateljici GKČ Pula Nadiji Bužleta i upitala ju na koji se način knjižnica uključuje u inkluzivne aktivnosti.
- Upravo ste dotakli onaj dio koji je nama najslabija karika bez obzira što se Hrvatsko knjižničarsko društvo ovom temom jako puno bavi i inicijatori su velikog broja projekata. Što se tiče naše knjižnice ona je namijenjena svima, svim dobnim skupinama i svim kategorijama građana pa i osobama koje imaju određenih poteškoća u korištenju tih kulturnih sadržaja. Što se tiče pristupačnosti i kretanju po knjižnici nemamo problema, ali pristup građi je prilično ograničen. Tu mislim na građu koja je lagana za čitanje, a to je zapravo prilagodba knjiga koje se nalaze na popisu školske lektire. Ti su naslovi prepričani na jedan jednostavan način, jednostavnim jezikom u kojem se izbjegavaju apstraktne riječi i metafore, a radnja se dodatno pojednostavi. Tekst je praćen s ilustracijama što osobama koje imaju poteškoća u razumijevanju teksta olakšava samo čitanje i upoznavanje s određenim naslovom, kazala je Bužleta.
On je dodala da se radi o samo 18 naslova, no to ne ovisi o njima, već o nakladničkoj produkciji. Što se zvučnih knjiga tiče koje olakšavaju pristup sadržaju slabovidnim i slijepim osobama, te taktilnih slikovnica radi se o malom broju građe koju GKČ Pula može ponuditi.
- Govorimo, naravno o građi na hrvatskom jeziku. Zvučnih knjiga imamo 50-ak, na brajici imamo šest knjiga i već spomenutih 18 knjiga koje su prilagođene osobama s poteškoćama u razumijevanju, kazala je Bužleta.
Moderatorica je na kraju od panelista htjela doznati koga vide kao značajnu kariku u podizanju razine inkluzivnosti u kulturi, a do sad nije spomenut. Može li obrazovni sustav nešto učiniti ili lokalna i regionalna samouprava? Kristina Nefat je naglasila važnost umrežavanja te nedostatak sredstva za prilagođavanje pristupa i sadržaja. Valent Hrvatin se dotaknuo teme obrazovanja i primijetio da dobar dio starije generacije učitelja i profesora vidi samo fizičke nedostatke i ne radi na samoj prilagodbi sadržaja za osobe s problemima u razumijevanju.
- Inkluzivnost odgojno-obrazovnog sustava je bolna točka kao i educiranost učitelja i nastavnika po tom pitanju. Puno je tu različitih razina problema – od njihove inicijalne pripremljenosti pa kasnije do toga što oni misle da smiju ili ne smiju napraviti. Nekakvi pomaci se događaju i na tom području pa smo 2021. godine dobili konkretne smjernice za rad s učenicima s teškoćama, a sada moramo iznaći način na koji ćemo educirati učitelje i nastavnike da sve to primjene i prestanu biti robovi svog programa, kazala je moderatorica Marković.
Hrvatin se složio s njom i dodao da je često problem u pojedincima koji nemaju volju za promjenom i ne nalaze vrijeme da se dodatno obrazuju. Nefat se nadovezala kazavši da slični problem postoji i s darovitom djecom jer su nastavnici kod nas navikli na osrednjost – njima su najdraži učenici koji mogu lako savladati gradivo i ne rade probleme – sve ostalo detektira se kao problematično.
Iz publike se javila Mirjana Margetić iz Etnografskog muzeja Istre u Pazinu koja je kazala da se njihova institucija nalazi u spomeniku kulture nulte kategorije (pazinskom Kaštelu) pa osobe s otežanim kretanjem ne mogu doći do njih.
- Ono što mi nastojimo je s našim programima izlaziti iz prostora institucije pa jako dobro surađujemo s Društvom osoba s tjelesnim i intelektualnim teškoćama grada Pazina koji imaju svoje prostorije u Trvižu. Svaka radionica i vodstvo može se na jednostavan način predstaviti. Svaka tema, bilo da je ona povijesna ili etnografska, ako se na jednostavan način ispriča shvatljiva je svima. Imamo i dobru suradnju sa OŠ Vladimir Nazor u Pazinu koja ima odjel učenika s intelektualnim teškoćama, ali nekako mi se čini da se sve ostvaruje zahvaljujući individualnim poznanstvima. Ono što bi htjela naglasiti jest da nama općenito nedostaje edukacija. Bilo bi odlično da se jedanput godišnje ili barem jedanput u dvije godine učimo kako pristupati osobama s određenim problemima i na koji način da prilagodimo programe, kazala je Margetić.
Moderatorica Marković je za kraj kazala da nije problem što se neke situacije rješavaju zahvaljujući osobnim poznanstvima, ali da to ne smije biti pravilo – važno je biti nositelj promjene u svom okruženju.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
