Joyceov „chaosmos“ – Bloomsday u Klubu & knjižari Giardini 2
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva Kluba-knjižare Giardini 2
Od 12. do 16. lipnja, Pula se 10. godinu za redom kroz raznoliki kulturni program pridružila obilježavanju Bloomsdaya – međunarodnog dana posvećenog Jamesu Joyceu, odnosno dana Leopolda Blooma, junaka njegovog najpoznatijeg romana Uliks. Uz ostale Bloomsday programe, upravo na temu Uliksa u subotu u podne je Klub- knjižara Giardini 2 priredila susret s irskim filozofom, glazbenikom i piscem Bartholomewom Ryanom, kao (prije ljetne stanke) posljednje izdanje Kluba u klubu – čitateljskog kružoka ove knjižare.
Bartholomew Ryan radio je kao znanstveni suradnik i koordinator studija filozofije na Sveučilištu NOVA u Lisabonu, predavač na Bard Collegeu u Berlinu, a predavao je i na mnogim drugim svjetskim sveučilištima. Autor je više knjiga i uskoro će mu biti objavljena nova, pod naslovom „James Joyce: The Unfolding Art of Flourishing and Decay“ čije je glavne teze predstavio na ovom susretu.
Odmah na početku ocijenio je da su „Uliks“, ali i „Finneganovo bdijenje“, još jedan slavljeni Joyceov roman, neiscrpan izvor informacija. Od menstruacije i trudnoće do tuge i slomljenog srca, Joyce je u jednoj knjizi nastojao (kroz Bloomove doživljaje jednog 16. lipnja) sabiti cijeli spektar ljudskih iskustava, što danas kad je roman toka svijesti uobičajena pojava možda uzimamo zdravo za gotovo. „Tumačeći Joyceova djela tumačimo sebe“ – kazao je Ryan – „dopuštajući si da budemo izgubljeni, jer upravo tako pronalazimo sebe i smisao.“
S Pulom je taj slavni Irac povezan time što je tu 1904./05., živio sa svojom suprugom Norom Barnacle i radio kao učitelj Engleskog jezika, a mnogi ocjenjuju da je „Uliks“ začet upravo u Puli, premda ga je počeo pisati tek kad se iz nje odselio u Trst, nastavio u Parizu, a dovršio ga je u Zurichu, gdje je i umro.
Ryan je pričao i o razlozima zašto je odabrao pisati baš o Joyceu, zašto danas vrijedi čitati Joyca, pa i općenito čitati „u ovim vrlo uznemirujućim vremenima punima uništenja, u kojima se borimo za ideju kritičkog mišljenja i sposobnost strpljivog proširenja naše svijesti“, kao i zašto mnogi danas „Uliksa“ smatraju naj-anti-totalitarnom knjigom ikad napisanom, premda i u „Finneganovom bdijenju“ Joyce piše o usponu fašizma 30-ih godina prošlog stoljeća. „Uliks“ kao knjiga ne može biti obuhvaćena i zarobljena, a ipak je totalno sveobuhvatna“, kazao je Ryan.
Ni duh za Joycea nije nešto eterično, odvojeno od tijela, već njegov sastavni dio, duh i tijelo su jedno i ‑za razliku od dotadašnjih književnih i filozofskih djela – Joyceovi junaci koriste sva svoja unutarnja i vanjska osjetila i obavljaju sve uobičajene ljudske funkcije, ne samo misaone i duhovne već i tjelesne – od mokrenja do masturbacije i seksa, zbog čega je u ono vrijeme knjiga bila i zabranjivana.
„Ako „Uliks“ nije prikladan za čitanje, život nije prikladan za življenje“, citirao je Ryan rečenicu koju je Joyce izgovorio jednom prijatelju. „Doista je vjerovao da, koliko god je ova knjiga teška, ona slavi život – u njoj nitko ne umire, ona je životna priča“, ocijenio je Ryan, naglasivši da je „Uliks“ (kojeg Joyce naziva i „Epom ljudskog tijela“ ) nastao tijekom Prvog svjetskog rata, Irskog građanskog rata za neovisnost od Velike Britanije, u vrijeme pada mnogih imperija i uništenja mnogih ljudskih tijela.
Ryan je podsjetio i na složenicu „chaosmos“ , kao jednu od ključnih za razumijevanje Joyceovih stavova. Zabilježena je na „Uliksovoj“ 118. stranici, a Joyce ju je sastavio od riječi kaos i kosmos, sugerirajući kako kaos vlada svemirom. Slično je i s riječju nered, „disorder“, koju Joyce piše kao „This order“, „ovaj red“, nastojeći naglasiti neodvojivost reda i nereda. „Mi smo taj kaos, kao ljudska bića u njemu se rađamo, stvoreni od kaotičnih života, u njemu više ili manje uspješno živimo i u njemu umiremo. Mi smo ti koji stvaramo svoje živote i dajemo im smisao, a samo naše postojanje je umjetničko djelo“, tako je Ryan pročitao poruke zahtjevnih 800 stranica „Uliksa“.
„Joyce je rekao: ako ne razumijete moja djela, čitajte ih na glas. Dok čitamo „Uliksa“ mi čitamo sebe, ta je knjiga poput holograma, kako je razumijevamo tako shvaćamo i sebe, postavljajući si njena pitanja i diveći se poetičnosti opisane svakodnevice. To je nalik okretaju kamere prema sebi, kroz čitanje „Uliksa“ kamera je uperena u nas. To je Joyce nastojao postići, što je vrlo zahtjevno, ali i vrlo bitno. Za razliku od Hamletova pitanja: Biti ili ne biti?, Joyce pita: Živite li dobar život, cvjetate li i napredujete? Njemu propadanje nije upitno, jer svi ćemo jednom nestati, već je bitno jesmo li u međuvremenu doista ispunjeno živjeli. Svjestan sve ubrzanijeg ritma života, Joyce nam „Uliksom“ daje priliku da zaustavimo vrijeme i imamo ga više za sebe“, zaključio je Ryan, navevši na koncu i šest vrlina utjelovljenih u liku Leopolda Blooma: ljubav, dobrotu, znatiželju, hrabrost, umjetnički stil i radost. Na njima je utemeljena Joyceova filozofska vizija, koja nas uči umjetnosti življenja: onaj tko voli, vidjet će; u dobroti leži moć bezdomnika; kroz znatiželju spoznajemo živost i životnost svijeta oko sebe; hrabrost je uvjet slobode; kroz umjetnički stil se gradi dostojanstvo, dok je radost subverzivno stanje apsolutne prisutnosti u sadašnjem trenutku koje nas oslobađa tjeskobe kroz preobražujuću moć smijeha.
Kao glazbenik, Ryan je osnivač i frontmen međunarodnog dream-folk sastava The Loafing Heroes, s kojim je objavio šest albuma, a član je i eksperimentalne audioformacije Headfoot. Stoga je i ovaj susret zaokružio glazbom, izvevši – u duetu s pjevačicom i pjesnikinjom Dunjom Bahtijarević – nekoliko skladbi povezanih sa Joycom i Irskom.
