Otvorena izložba „Imovina“ Roberte Weissman Nagy na pulskom Kaštelu
Kako siješ tako žanješ
• Tekst, fotografije i video Daniela KNAPIĆ
• Kad naučiš za 25 kuna skuhati ručak za svoju familiju, naučiš i izložbu posložiti uz minimalna sredstva •
U sklopu programa proslava Dana grada Pule u galerijskom prostoru bivše vodospreme Povijesnog i pomorskog muzeja Istre na Kaštelu u utorak, 3. svibnja županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost Vladimir Torbica otvorio je „Imovinu“ – novu izložbu pulske akademske kiparice i likovne pedagoginje Roberte Weissman Nagy posebno istaknuvši autoričinu nezamjenjivu pozitivnu energiju.
Postav, u ovom prostoru koji danas nosi naziv Posjetiteljski centar Herman Potočnik Noordung, ostaje otvoren do kraja svibnja. Donosi dva zasebna segmenta – video uradak naslovljen „Fear is a common place“, ili „Strah je uobičajena pojava“, nastao na performansu koji je autorica izvela u Kazalištu Dr. Inat u Rojcu. Taj se snimak stalno vrti u pozadini drugog segmenta izložbe: 12 skulptura – humaka u obliku ljudskih tijela – zasađenih pšenicom. Kako je Roberta pojasnila, izložba je planirana puno ranije i prvotno je imala biti postavljena u prostoru Svetih srca, međutim uslijed korone je odgađana i prebačena u ovaj prostor koji je po njenom sudu i prikladniji po atmosferi i akustici. U njemu je boravila doslovno „od Uskrsa do Uskrsa“, „sadeći“ svoje skulpture koje podsjećaju na našu krhkost i činjenicu da čak ni tijelo, tu svoju najintimniju imovinu, nećemo moći sa sobom ponijeti „na drugi svijet“.
Naglasila je i reciklirajuću narav izložbe – jer je zemlju posudila od Herculanee, kojoj će je i vratiti, kao i škrbnu narav „žena u kulturi“, koje „kad nauče za 25 kuna skuhati ručak za svoju familiju nauče i izložbu posložiti uz minimalna sredstva“. Tako je, izdvojivši jedino novce za sjeme, ukazala i na tu – danas sve potrebniju – vrlinu. Odabrala je baš sjeme pšenice jer ona asocira na „kruh naš svagdanji“, ali i na poznatu izreku kako ćemo „žeti samo ono što smo posijali“. Također, ovi humci koji će tijekom izložbe rasti daju i dozu nekog ironično humornog posthumnog optimizma, ukazujući na činjenicu da nitko od nas nije u potpunosti „beskorisni žderač“ jer će, ako ništa drugo, njegovo mrtvo tijelo poslužiti kao dobar humus. „Stvari su jednostavne – trajemo koliko trajemo, a iz nas može niknuti samo ono što u sebi imamo“, kazala je Weisman Nagy.
Objasnila je da je video snimljen prije dvije godine, na performansu koji je izvela u prostoru Kazališta Dr. Inat, koji je „zadan gabaritima, kao i naš životi – dolazimo i odlazimo u neki određeni prostor i vrijeme u kojima postojimo, a kako ćemo kroz njih proći naša je odluka. Snimila sam ga s pola kile brašna, ostavljala sam tragove stopala koji su bili otpuhani, kao što će biti i sjećanja na sve naše tragove i živote. Kao glazbenu podlogu koristila sam otkucaje ljudskog srca i bečki valcer, u distorziji, kao kontrapuknt prirode i društva. Bečki valcer je s jedne strane veličanstvena glazba, vrhunac izvedbenih umjetnosti, s kojom svakog 1. 1. dočekujemo Novu godinu, a s druge je to najpokvarenija, farizejska glazba Europske zajednice koja, da bi lagodno živjela, vuče poteze koji ni iz daleka nisu tako lagodni za one koje je dotakla i iskoristila.“
Pored pročelnika Torbice prisutne su na otvorenju pozdravili i pulska pročelnica za kulturu i razvoj civilnog društva Lena Radunić i ravnatelj Povijesnog i pomorskog muzeja Istre Gracijano Kešac, a bila je prisutna i ekipa iz Radiotelevizije Srbija, koja snima dokumentarac o autorici. Izložbu prati i letak na kojem je otisnut QR kod pomoću kojeg se može virtualno posjetiti Robertin atelje Router u Rojcu.
