Vesna Vuković: “Kultura je javno dobro i mora biti javno financirana”
U Dnevnom boravku Rojca 26. svibnja održana je još jedna u nizu tribina u organizaciji Pilule i Saveza udruga Rojca koja je ovog puta bila posvećena teškim uvjetima u širokom polju kulture. Sukladno globalim trendovima, svijet kulture i umjetnosti duboko je prožet konkurentnošću dok se kreativan rad poima kao sekundarna proizvodnja. Hrvatsku trese velika instutucionalna kriza budući da su institucije pod snažnim utjecajem komodifikacije kulture, a i sama uloga im je prilično nejasna. Istovremeno, budžet za kulturu najmanji je u povijesti, dok se i sama kulturna infrastruktura pretvorila u sve samo ne javno dobro. Nacionalističku kulturu kojoj smo bili skloni devedesetih sada zamjenjuje poduzetnička u kojoj je radni proces strogo kontroliran i lišen svake slobode, dok natječaji samo produbljuju konkurentske odnose među kolegama, dok zaposlene u institucionalnom sektoru bar štite stalne plaće. S druge strane se freelanceri nalaze na rubu prekarijata kojeg u zadnje vrijeme susrećemo u gotovo svim zanimanjima budući da nema klasnu dimenziju. Ono što smo nekad nazivali slobodnim umjetnicima danas su ljudi bez radnog vremena, bez mogućnosti stalnog zaposlenja i redovnih primanja koji su ovisni o institucijama, a njihov međusobni odnos najčešće ovisi o osobi koja se nalazi na vrhu institucije i koja dodjeljuje sredstva na razini simpatičnosti, sviđanja, poznavanja i podobnosti.
Ovo su samo neki od problema iznesenih na tribini pod nazivom „Rad i radnici u kulturi“ na kojoj su sudjelovali Kristina Nefat, kostimografkinja i producentica Teatra Rubikon i Vesna Vuković, kustosica, autorica, prevoditeljica i članica zagrebačkog kolektiva BLOK. U nastavku vam donosimo razgovor s Vesnom Vuković kako je na kraju tribine i javne rasprave koja je uslijedila mnogo toga ostalo nedorečeno.
Možda da za početak rezmiramo što je to kultura, na tribini smo čuli mnogo definicija, od rezanja pršuta, plesanja baluna, točenja vina i maslinovog ulja turistima, javnog novca u privatnom džepu, pseudodemokratične podjele sredstava do brenda? Što je za Vas kultura?
- Postoje razne definicije kulture, a ono što smo tijekom rasprave locirali kao jedan od važnijih problema je kultura svakodnevice ili „kultura s malim k“ koja preuzima primat. Iz programa koji su barem inicijalno zamišljeni kao mjesta na kojima će se vrednovati umjetnička tj. visoka kulturna proizvodnja – prostor za nju se guši sve većim financiranjem manifestacija koje su zabavnog tipa. Tu je i problem institucionalne i neinstitucionalne prozvodnje koji se pojavio paralelno s financijskom krizom i u lokalnom kontekstu svjedočimo velikom pritisku na institucije, od toga da se njihova pogonska i hladnopogonska sredstva režu do toga da su te institucije pritisnute u komercionalizaciju svojih programa, da ih počnu naplaćivati i iznajmljivati svoje prostore. Prostori su jako važan resurs koji bi mogao poslužiti u nezavisnoj produkciji, međutim ako odlazimo u smjeru da se ti prostori iznajmljuju za domjenke banaka, proslavu rođendana određenih moćnika ili doček rezultata političkih stranaka, što je bio primjer s prostorom Hrvatskog društva likovnih umjetnika i HDZ-om čije je sjedište preko puta njih. Na sve te načine taj mali prostor kulture se sužava, ove godine budžet za kulturu iznosti 0, 49% ukupnog budžeta i sad mi govorimo o mjerama štednje na nečemu što iznosi manje od pola posto.
Na tribini se jako malo govorilo o samom radu i radnicima u kulturi, može li se danas od kulture u Hrvatskoj dobro živjeti? Tko su ti ljudi koji žive dobro i koče li možda upravo oni razvoj ostalih?
- Činjenica je da postoje ljudi koji se brave umjetnošću i kulturom i koji svjedoče da se od kulture može živjeti. No, ti su ljudi vrlo često primorani raditi i neku drugu vrstu posla da bi mogli pokriti svoje egzistencionale troškove. Postoje li u Hrvatskoj neke vrste tzv. kulturnih profitera koji koče razvoj drugih je vrlo složeno pitanje, činjenica je da postoje veliki mastodonski festivali kao što su Dubrovačke ljetne igre ili Pula film festival čije funkcije treba propitati, radi se o festivalima koji su nastali u vremenu u kojem su imali određenu funkciju, pitanje je je li danas njihova funkcija jednaka kao što je to bilo pedesetih godina prošlog stoljeća. Radi se o posve legitimnom pitanju, no donositelji odluka tj. proračunskih sredstava njemu nikad na taj način ne pristupaju i oni se financiraju po tzv. „defaultu“ bez da se propita što takvi festivali znače za lokalnu umjetničku produkciju i jesu li jedini pogon koji se lokalno financira.
Pitala sam Vas to pitanje jer pokušavam detektirati problem, kad dođe do jasne detekcije možda će ga biti lakše riješiti, što je po Vama ključno? Radi li se zaista o premalom budžetu, nedostaje li kvalitetnih ljudi i ideja? Što koči njihovu realizaciju? Je li ključan antagonizam i manjak solidarnosti među kulturnim djelatnicima? Manjak medijske podrške?
- Financiranje je sigurno jedan od najvećih problema, radi se o 0,49% državnog budžeta, to je mizeran novac koji bi trebalo usporediti s iznosima koji se izdvajaju za financiranje vojske u situaciji u kojoj smo članica NATO saveza. Velik je problem i postojeća infrastruktura koja propada i čija se funkcija guši, prostori se ne dijele iako se na taj način mogu smanjiti troškovi, tu je i problem edukacije i činjenica kako problemi počinju dosta rano, već kod osnovnoškolskog obrazovanja. Naravno, u medijima kultura ne zauzima nikakvo mjesto, ako je i ima svedena je na pola strane i vrlo je jasan signal nekom tko uzima novine u ruke da se radi o nekoj djelatnosti koja je potpuno sporedna i nebitna.
Kako onda vidite budućnost radnika u kulturi i kulture u Hrvatskoj? Hoće li obrazovanje odigrati najveću ulogu?
- Da, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da obrazovanje ide u smjeru privatizacije, ako pogledamo na Zapad odakle su se određeni modeli preslikavali, umjetničke škole su skupe i elitne ustanove koje može pohađati vrlo mali broj ljudi koji imaju obiteljsku pozadinu koja im može priuštiti tu vrstu obrazovanja. To bi u neko dogledno vrijeme moglo dovesti do još veće elitizacije umjetnosti i koji bi mogao biti još jedan čavao u lijes njezine društvene funkcije. S druge strane, demokratizacija obrazovanja koja se dogodila nakon II. svjetskog rata donijela je i velik broj ljudi koji su umjetnički obrazovani i koji imaju vrlo malu mogućnost zapošljavanja, radi se o cijeloj jednoj „rezervnoj armiji“ visokoobrazovanih ljudi s doktoratima koji kroz vaninstitucionalne aranžmane i slobodnjaštvo pokušavaju naći način da se realiziraju u profesionalnom smislu.
Niste baš optimistično raspoloženi, doviknuo je tu jedan gospodin iz publike: „Jebeš umjetnika kojem treba državna sisa!“ Što reći o nezavisnoj kulturi?
- Mislim da je nezavisna kultura u vrlo nezgodnom položaju, posebno kad govorimo o Hrvatskoj u kojoj su kulturne institucije devedesetih bile bastioni novorođenog nacionalnog identiteta, nezavisna scena izravna je posljedica tih devedesetih. S druge strane, nasljeđa te „omladinske kulture“ vrlo često u široj javnosti budu percipirana kao amaterska, a nezavisne umjetnike naziva se ljudima koji trebaju odrasti kako bi se počeli baviti ozbiljnijim stvarima. Istovremeno, kad usporedimo nivo i količinu nezavisne produkcije brojke bi nam mogle dati potpuno druge odgovore, radi se o proizvodnji koja je vrlo prisutna, snažna i profesionalna, posebno ako se osvrnemo na velik broj mladih i nezavisnih ljudi. Oni bi sutra mogli biti argument u nekoj vrsti političike rasprave, posebno kad govorimo o tome da ta nezavisna scena ipak zbrine jedan broj mladih, visokoobrazovanih ljudi koji bi bez toga bili na cesti. Morat ćemo vrlo brzo početi razgovarati na toj razini.
Tekst: Ana Orsag
