Razgovor s Robertom Paljar: Razbijanje granica mogućnosti
Roberta Paljar je mlada pulska dizajnerica koja trenutno živi u Ljubljani, gdje završava studij na grafičkom fakultetu. Interes za grafički dizajn otkrila je još u srednjoj školi, a osim toga bavi se fotografijom, penjanjem i plesom na svili. Najviše je inspiriraju čudne i zanimljive stvari, ali i priroda i putovanja. Roberta je također i organizatorica Quor festivala koji se 2016. godine održao po prvi put u Vinkuranu.
Koliko se razlikuje život u Ljubljani od života u Puli, možeš li nam malo usporediti?
Naravno da postoji razlika, Ljubljana je na svoj način razvijenija od Pule zato što postoji velik broj različitih ljudi u Ljubljani, dok u Pulu ljudi idu samo ciljano. Pula se u zadnje vrijeme širi i otvara za nove ljude, ali to se razvija polako i postepeno; vidljive su neke promjene no i dalje nema toliko raznolikosti. Ljubljana je ipak glavni grad i to je velika razlika u usporedbi s Pulom. U Ljubljani se potiče i drugačiji način života, ljudi se više voze biciklom i čitav grad ima lijepo uređene biciklističke staze, a ipak nije tako velik, što mi osobno i paše jer ako si relativno mlada osoba i imaš biciklu možeš biti bilo gdje za najviše dvadesetak minuta. U Puli nemam naviku voziti biciklu prvenstveno jer bi trebala imati malo kvalitetniju biciklu da bi se mogla voziti pulskim ulicama. Najveća razlika koju bi istaknula je ta da si u Ljubljani svatko može naći neku scenu koja će ga zanimati i u kojoj će moći napredovati. Kao što sam već rekla i Pula se pomalo razvija, ali tu još uvijek postoji relativno mala koncentracija ljudi.
Planiraš li se vratiti u Pulu nakon Ljubljane ili imaš možda neke druge planove?
Meni je osobno cijela Istra fantastična i Pula mi je jako lijepa. U posljednjih su se nekoliko godina u Puli čak počele razvijati i pokretati baš one stvari koje mene zanimaju i zato bi voljela surađivati s ljudima ovdje. Zanimljivi su mi recimo događaji koje organizira Udruga Metamedij, a prošle sam godine sudjelovala i na projektu Otvori grad kojeg je vodila Breda Bizjak i s kojom sam kasnije surađivala. Vidim da se takve teme počinju razvijati u Puli, ali na Pulu sam se već navikla baš kao i na Ljubljanu i zato bih voljela neki novi izazov. Voljela bi se dovesti u neku državu odnosno okolinu gdje mi nije sve poznato i gdje ću se morati snaći, tako da planiram putovati.
Da li trenutno djeluješ samostalno ili imaš neki kolektiv u Ljubljani?
Za sada djelujem sama, prvenstveno zato što velik dio vremena posvećujem svom diplomskom radu, ali inače imam nekoliko ljudi s kojima bi mogla surađivati, no u ovom trenutku ne radim s nikim. Osim toga, voljela bih biti freelancer pa pokušavam raditi na tome da si stvorim neke svoje stranke.
Spomenula si da pišeš diplomski rad. Možeš li ukratko reći koja je tema tvog diplomskog rada?
Naslov mog diplomskog rada je „Analiza utjecaja parametara javne rasvjete na uličnu fotografiju u Ljubljani“. Htjela sam se u radu baviti dizajnom u javnom prostoru budući da me to zanima, ali na mom 
fakultetu ne postoji profesor ili mentor koji se time bavi, a pošto me jako zanima i fotografija predložila sam svojoj mentorici da se posvetim fotografiji u javnom prostoru. Osim toga, svjetlost je tema koja je jako zanimljiva sama po sebi, ne samo u kontekstu fotografije, pa sam tako došla do svoje teme za diplomski. Ukratko mjerila sam parametre javne rasvjete – to su intenzitet svjetla, temperatura boje, indeks boje – i kako sve to utječe na kreiranje fotografije u određenoj sredini.
Koji su neki glavni zaključci do kojih si došla u radu?
Za različita okruženja koriste se razni izvori svjetlosti. Kada govorimo o javnoj rasvjeti izvor svjetlosti ovisi o lokaciji i o namjeni nekog prostora, ali za javnu rasvjetu se češće koriste izvori svjetla toplijih boja, svjetla koja naginju prema žutoj i crvenkastoj i imaju temperaturu do 3000 kelvina jer je ugodnije i čovjeku i životinjama. Ja sam te parametre svjetlosti mjerila po raznim kvartovima u Ljubljani i dok je u parku Tivoli vrsta izvora svjetlosti svugdje izjednačena i prilagođena parku, zelenim površinama i stazama, u centru grada vlada eksplozija raznih svjetla javne rasvjete, ali i s reklama, iz kafića i slično. Zbog toga je u parkovima puno lakše napraviti fotografiju nego u centru grada, jer se ne treba toliko prilagođavati svim izvorima svjetlosti. Tema je zapravo malo kompliciranija i teže ju je objasniti, pa sam pokušala to sada učiniti na najjednostavniji mogući način.
Koji su neki tvoji prošli projekti ili postignuća na koje si posebno ponosna i koje bi htjela istaknuti?
Zadnji je bio festival Quor koji se održavao u Vinkuranu. To je bilo jako zanimljivo iskustvo jer se do sada nisam nikada bavila organizacijom festivala. Uz dizajn i fotografiju, ako zanemarimo profesionalnu stranu, bavim se još i penjanjem i plesom na svili što me motiviralo da organiziram Quor festival. Pošto u Ljubljani surađujem s udrugom Balansa koja se bavi hodanjem po traci (slackline) odlučili smo se spojiti i organizirati festival čiji je cilj bio stvoriti neku zajednicu te pokazati i približiti naše aktivnosti prvenstveno lokalnim ljudima.
Koji su bili neki izazovi i negativne strane kod organizacije Quor festivala i što je bilo pozitivno?
Ništa nije bilo negativno, no ja prvenstveno želim stvarati i baviti se umjetnošću, a ne organizirati i dogovarati se s ljudima. Ni ja ni Miha Zupanc, koji je također bio glavni organizator Quor festivala nismo se nikada prije bavili time, ali smo iz toga puno naučili. Naučila sam prvenstveno kako komunicirati s ljudima, kako organizirati veću grupu, kako se snaći u trenutku kada se desi nešto neplanirano i zato ne bi to nazvala negativnim, samo se ne bi voljela time baviti. S druge strane, ono što je bilo jako pozitivno je bio odaziv publike. Odazvao se zaista velik broj ljudi i svi su bili jako pozitivni pa je cjelokupna energija na festivalu bila super od početka do kraja dana. Mi smo neke radionice odlučili naplatiti čisto iz razloga da si barem djelomično pokrijemo troškove, budući da nismo imali nikakva sredstva, već smo samo krenuli s idejom da želimo napraviti taj festival u Vinkuranu koji je idealno područje za sve te discipline na jednom mjestu i bez obzira na to odaziv publike je bio velik.
S obzirom na to prvo iskustvo, da li planirate nastaviti sa festivalom?
Nastavak festivala ovisi o tome hoćemo li dobiti neka financijska sredstva. Na prvom festivalu su svi ljudi koji su bili upleteni volontirali, što znači da su i ljudi koji se profesionalno bave tim disciplinama volonterski vodili radionice ili izvodili performanse. S obzirom da im je to profesija i da od toga žive mislim da bi bilo u redu platiti ih za svoj trud i rad, tako da ukoliko ne dobijemo nikakvu financijsku potporu nećemo ostvariti drugo izdanje festivala, iako bi voljeli nastaviti.
Postoji li još neki projekt kojeg bi istaknula osim festivala?
Imala sam samostalnu izložbu fotografija na Quor festivalu, također sam imala samostalnu izložbu fotografija nedavno u Ljubljani u klubu Jalla Jalla na Metelkovoj, koji često promovira razne i drugačije umjetnike. Osim toga još jedan jako zanimljiv projekt je bila aplikacija za touchscreen, odnosno zaslon osjetljiv na dodir za Tehnički muzej u Zagrebu. To sam radila preko jedne slovenske firme i to je isto jedan malo veći projekt jer je sada dio stalnog postava u Zagrebu.
Što te inspirira za tvoje fotografske radove?
Najviše me inspiriraju neke čudne stvari, pokušavam razbijati granice mogućnosti i pravila što se mora i što se može, a to me potaklo na eksperimentiranje tehnikom duple ekspozicije. Ta tehnika mi 
omogućava da primjerice spojim dvije potpuno različite prirodne teksture i stvorim neku potpuno novu, koja inače ne postoji i ne bi mogla biti vidljiva. Volim stvarati na taj način, volim razmišljati na taj način i poticati druge da ponekad promjene način razmišljanja. U razgovorima s ljudima koji su posjetili moju izložbu primijetila sam da su oni koji nisu znali da se radi o tehnici dvostruke ekspozicije imali potpuno drugačiji i novi način shvaćanja mojih radova.
Da li na tvojim fotografijama prevladavaju motivi prirode ili se motivi mijenjaju?
Prirodu cijenim i voljela bi je naučiti cijeniti i više. Mislim da bi je svi trebali naučiti razumjeti na neki način. Čini mi se da se previše okružujemo tehnologijom, koja ima pozitivne utjecaje do jedne granice, ali kada čovjek pretjera tehnologija može imati samo jako negativan efekt i zato mi je priroda bitna i zanimljiva. Ali motivi mojih fotografija ne proizlaze samo iz prirode; motivi često variraju i bitno mi je da su zanimljivi. Street fotografija mi je također jako zanimljiva jer moraš uhvatiti taj nekakav zanimljiv i spontani trenutak, a volim i eksperimentirati sa svjetlošću i dugom ekspozicijom gdje se spajanjem toga mogu dobiti vrlo zanimljivi apstraktni motivi. Tako da moj rad varira ovisno o tome što me u nekom trenutku zanima i privlači. Moji projekti i cijeli kreativni proces iza njih često nastaju spontano.
Na kojim projektima radiš trenutno, osim na diplomskom?
Osim diplomskog rada trenutno imam većinom samostalne fotografske projekte u kojima se bavim dvostrukom ekspozicijom. Uz to fotografiram za penjački centar u Ljubljani u kojem penjem, tako da i njima pomažem na neki način, a trenutno radim i logotip za jednu curu koja plete i izrađuje kape i slične stvari. Na taj način pomažem i podržavam stvari i projekte koji mi se sviđaju, jer sumnjam da bi radila bilo kakav dizajn za projekte koji mi nisu zanimljivi. Ja sam radila u jednoj firmi koja se bavi digitalnim marketingom i to je bilo jedno pozitivno iskustvo za mene kojim sam puno toga naučila, ali se meni cijela ta ideja marketinga i velikih korporacija ne sviđa, tako da radije pomažem i podržavam manje i samoinicijativne kreativce.
Koji su tvoji budući projekti?
Trenutno nemam viziju toga, cilj mi je završiti diplomski. Ali pošto bi htjela putovati i biti u drugim i novim sredinama razmišljala sam tražiti poslove i projekte preko interneta. Osim toga voljela bi se i dalje baviti plesom na svili i penjanjem i voljela bi sve te svoje interese kombinirati, recimo imam već neke ideje kako spojiti svilu i svjetlost s fotografijom ili videom.
Pošto voliš putovati, možeš li reći koja ti je bila najdraža destinacija do sada?
Mislim da nemam najdražu destinaciju jer nisam još puno toga vidjela. Mogla bih izdvojiti Maltu koja mi je ostala najviše u pamćenju zato jer predstavlja veliki kontrast s ovim našim načinom života kojeg imamo ovdje. Nismo ni svjesni koliko nas zelenila i šarenila okružuje, u Malti prevladava pijesak i pješčano kamenje. Osim toga najljepše destinacije su mi definitivno sva penjališta na kojima sam bila i u Istri ali i drugdje.
Tekst Maja ISKRA i Mateja FILIPOVIĆ-SANDALJ Fotografije Roberta PALJAR
