Recenzija – Igor Grbić: „Mrvice s gozbe“ (Sandorf, 2018.)
Riječi kojima se govori o društvu
• U esejima Igora Grbića u zbirci „Mrvice s gozbe“ naizgled se raspravlja o jeziku i čini se kao da nas maltretiraju bespotrebnom analizom značenja pojedinih riječi, no istina je vrlo daleko od tog vrlo površnog zapažanja. Ovdje nema govora o tome je li bolje napisati „zatipak“ ili „tipfeler“, uništavaju li posuđenice naš čisti hrvatski jezik i treba li ih pod svaku cijenu prevoditi da bismo pokazali da držimo do nacionalnog identiteta. Doista, kreće se od leksikologije i semantike, ali uz mnogo jezičnih igara i apsurdnog humora pomalo se dolazi do zaključka da zbirka ponajprije govori o današnjem vremenu, društvu i njegovim vrijednostima.
U „Akuzativu muškog roda“ autor se osvrće na činjenicu da se biljke u jeziku tretiraju kao neživi objekti. Pitamo li koga? što vidim?, odgovor glasi: „Vidim jaglac, a ne jaglaca.“ Međutim, isto tako vidimo prstac. No kad stignemo do složenijih životinja, kojekakvih sisavaca, kažemo: „Vidim psa.“ Dakle, kriterij za odvajanje živoga od neživog svijeta jest kretanje. Grbić taj detalj povezuje s vrijednostima u današnjem društvu. Osobe koje se kreću, putuju, mijenjaju poslove, prilagođavaju se raznolikim situacijama i ljudima, tj. ekstroverti, puno su više cijenjeni od introverta koji navodno čame u svojim sobama i gledaju u prazninu. Nažalost, mnogi doživljavaju potonje u skladu s predrasudama i ne uviđaju da svaka vrsta osobnosti ima svoje kvalitete. Nadalje, autor primjećuje da se riječ „zloduh“ tretira kao živo biće u jeziku, dok „duh“ ovisi o kontekstu. Izgleda kao da je Zlo življe od Dobra pa je situacija stoga takva kakva jest – pravda postoji samo u našim umovima, dok u realnosti Zlo često pobjeđuje, a kapitalizam mu daje krila. Pokvarenjaštvo, manipulacija, bahatost i arogancija prešutne su vrline modernoga čovjeka, a ako netko pokaže da je drugačiji od tog poželjnog stereotipa neće doživjeti pohvalu, već ismijavanje.
“Kolači” i “kolaći”
Autor suptilno ukazuje na to da nije ljubitelj novih vrlina, te da život u neznanju posvećen stjecanju materijalnoga bogatstva nije ono čemu teži, niti na taj način valja odgajati potomke. „Kolači“ se razlikuju od „kolaća“. „Kolači“ predstavljaju znanje, razmišljanje, kulturu i duhovnost. S druge strane, „kolaći“ su porazan podatak o urušavanju pravih vrijednosti. Naše pravopisne pogreške često nisu trivijalan detalj i one nas mogu navesti na duboku kontemplaciju o društvu u kojem obrazovan čovjek predstavlja prijetnju ili ne pronalazi svoje mjesto.
Pitamo li mnoge ljude iz naših krajeva kada je došlo do pada i srozavanja mentaliteta, reći će da je za to kriv rat. Esej „Srbe na vrbe“ govori o neopravdanoj mržnji dviju država i nacija, međusobno toliko bliskih da je gotovo umjetno postavljati čvrste granice.
Također, problem predstavlja i konzervativizam, iako je naizgled s vremenom društvo postalo liberalnije, spremno na prihvaćanje različitosti i toleranciju. Međutim, to je samo ovlašno i selektivno – u stvarnosti i dalje postoje oni čije je mišljenje ispravnije i kojima su otvorena sva vrata, dok se ostali moraju boriti s vjetrenjačama, odrađivati sizifovske poslove ili u najboljem slučaju suočiti se s nizom prepreka da bi došli do rezultata. Toliko se izmore kad dođu do onoga čemu teže da to nalikuje Pirovoj pobjedi. Naš jezik svjedoči i o tome da jedini oblik duhovnosti predstavlja religija. U eseju „Doživotno“ promišlja se o tome kako ta riječ sugerira da nešto činimo do početka, a ne kraja života. Bolji bi odabir, kaže autor, bila „dosmrtnost“ jer sve čime se bavimo i ono što volimo ili mrzimo prati nas do naše smrti, a stav o tome što se događa kasnije ovisi o religiji koju prakticiramo. Riječ „doživotno“ implicira život nakon smrti jer sudeći prema njezinu značenju, nešto se događa do života. U redu je vjerovati da nas čeka vječni život u kojem će biti nagrađeni oni koji su činili dobro, ali tijekom zemaljskog života nisu imali sreće i možda su se čak susretali s toliko mnogo nedaća da je žalosno o tome i mudrovati. Međutim, ne moraju svi vjerovati u raj da bi ih se smatralo produhovljenim osobama. Duhovnost zalazi u sfere i izvan religije te netko može činiti dobro zbog svog unutarnjeg osjećaja savjesti, odgovornosti i ispunjenja.
Mitska harpija
Grbić se pita i gdje je nestala ljubav. Nekad je riječ „ljubiti“ značila „voljeti“, no danas se svodi na fizički čin spajanja usana. S druge strane, „voljeti“ asocira voljni čin. To navodi na razmišljanje o tome je li i ljubav u ovom kompetitivnom društvu postala plitka, imamo li uopće vremena za nju, jesmo li skeptični prema potencijalnoj voljenoj osobi misleći da ona samo želi ostvariti neke svoje interese iskorištavajući naše resurse u bilo kojem obliku.
Na koncu, možda je socijalni darvinizam poprimio takve razmjere da se odmor i zabava smatraju grijehom jer je cilj pretrpavati se poslom samo kako bismo nekontrolirano zarađivali, nemajući na umu u što bismo pametno uložili taj novac. Kad se opuštamo, pojavljuje se element koji narušava idilu. U eseju „Harpija“ autor daje primjer žene koja provodi dan s ostalim članovima obitelji. Umjesto da uživa u druženju i zajedništvu, fokusira se na gramatičke pogreške koje oni čine dok govore te ih tobože dobronamjerno ispravlja. Ustvari to čini iz pakosti. Grbić zaključuje da postoji suvremena harpija koja grabi samo da bi drugima naudila, mitološka kod koje se već vide naznake te osobine i harpija kao vrsta jastreba, grabežljivica koja napada plijen da bi preživjela. Možemo razumjeti pticu grabežljivicu, no ne i ljude koji se ponašaju poput predatora. Nema opravdanja za preslikavanje darvinizma na društvo – to je samo izlika za makijavelistički pristup situacijama.
Možemo zaključiti da nas Grbićeva proza fascinira dubinom svojih promišljanja, a poigravanje jezikom je originalan način da se čitatelju nude važne poruke o današnjem svijetu i njegovih vrijednostima.
Tekst: Maja GREGOROVIĆ
