OTVORENJE GODINE RIJEKE – EUROPSKE PRIJESTOLNICE KULTURE

04.02.2020.

Ove subo­te i služ­be­no je zapo­če­la godi­na kada Rijeka nosi titu­lu Europske pri­jes­tol­ni­ce kulture.(EPK) Najdojimljivijim dije­lom pro­gra­ma sva­ka­ko bila nje­go­va zavr­š­ni­ca uz „Operu indus­tri­ale” – svo­je­vr­s­ni hom­ma­ge rad­niš­tvu, buci, ala­tu i indus­tri­ji koja je Rijeku izgra­di­la te luci kao snaž­noj iden­ti­tet­skoj toč­ki gra­da. Točki koje ga je pove­za­la s ostat­kom svi­je­ta te ga uči­ni­la barem malo metro­po­lit­ski­jim, osvje­šte­ni­jim i otvo­re­ni­jim. Lukom raz­li­či­tos­ti, kako vole tepa­ti Rijeci.

No kre­ni­mo od počet­ka. Vibrantna i hek­tič­na atmo­sfe­ra pri­mje­re­ni­ja kar­ne­va­lu nego sivom kiš­nom, uobi­ča­je­no dosad­nom prvom danu velja­če bila je pri­sut­na od samog jutra.

Kao svo­je­vr­s­na psi­ho­fi­zič­ka pri­pre­ma za nado­la­ze­ću godi­nu Europske pri­jes­tol­ni­ce kul­tu­re uz prvu jutar­nju kavu, pos­lu­žio je pro­gram „spa_spa_show” u cafe baru Set na Kazališnom trgu. Radilo se je o hibri­du per­for­man­sa i pred­sta­ve auto­ri­ca Aleksandre Stojaković Olenjuk i Nataše Antulov u koje­mu su sudje­lo­va­le poz­na­te riječ­ke umjet­ni­ce Nika Mišković i Sanja Milardović. U mani­ri talk showa uz mono­lo­ge izvu­če­ne iz vlas­ti­tih živo­ta umjet­ni­ca te dozu humo­ra i povre­me­ne nagra­de izne­na­đe­nja za publi­ku pro­gram je uspio na tren otje­ra­ti juži­nu i raz­bu­di­ti prisutne.

- Zanimljivo je napo­me­nu­ti kako će ova pred­sta­va osta­ti aktiv­na i nas­ta­vi­ti se odvi­ja­ti na druš­tve­nim mre­ža­ma, toč­ni­je na Instagramu. Tamo će pra­ti­te­lji „spa_spa_showa” moći nas­ta­vi­ti pra­ti­ti isječ­ke iz živo­ta nje­go­vih pro­ta­go­nis­ti­ca. Radi se o eks­pe­ri­men­tu koji je vje­ru­jem prvi u Hrvatskoj te vrste, kaza­la je Tanja Blašković umjet­ni­ca koja je bila zadu­že­na za vizu­al­ni iden­ti­tet predstave.

Nedaleko od Kazališnog trga, na Riječkoj ribar­ni­ci nešto sla­bi­ju ponu­du ribe od uobi­ča­je­ne nado­pu­nio je nas­tup Vokalnog stu­di­ja Rijeka, zbo­ra na čijem su se raz­no­li­kom reper­to­aru naš­la dje­la hrvat­ske i svjet­ske zbor­ske lite­ra­tu­re te obra­de popu­lar­nih pjesama.

- Zadovoljna sam s pro­gra­mom otvo­re­nja. Ovo je lije­pi ambi­jent. Šteta što ponu­da ribe danas i nije baš nešto. Znate tre­nut­no je na sna­zi lovos­taj na pla­vu ribu, a i bije­le neka­da zna­mo ima­ti puno više. Takav je dan. Sama je pro­da­ja na pri­mjer jučer tek­la bolje, kaza­la nam je Milka, jed­na od pro­da­va­či­ca s ribar­ni­ce isko­ris­tiv­ši pri­li­ku da se poža­li kako je ipak više lju­di doš­lo pogle­da­ti zbor­ski nas­tup nego kupi­ti ribu.

Paralelno tome na Korzu je zapo­čeo pro­gram pod nazi­vom „Rijeka, kora­ci i vri­je­me” koji je pomo­ću vre­men­ske crte duge 232 metra i edu­ka­tiv­nih panoa upoz­na­vao posje­ti­te­lje s važ­nim doga­đa­ji­ma pos­ljed­njih 116 godi­na riječ­ke povi­jes­ti. Povijesti obi­lje­že­ne rapid­nom smje­nom drža­va i vla­da­ra koja je Rijeku uči­ni­la oni­me što je danas. Od Države SHS pre­ko Kraljevine Italije, oku­pa­ci­je Gabriela D’Annunzia 1919. godi­ne, Slobodne Države Rijeke samo godi­ne dana kas­ni­je pa Italije, Njemačke i konač­nog oslo­bo­đe­nja 3. svib­nja 1945. godi­ne kada je Rijeka zahva­lju­ju­ći anti­fa­šis­tič­koj bor­bi svo­jih sta­nov­ni­ka pono­vo vra­će­na Hrvatskoj. Najprije u okvi­ru drža­ve Jugoslavije, a potom i samostalno.

„Staru hrvat­sku tra­di­ci­ju” kak­vom je podi­za­nja šato­ra nedav­no pro­gla­sio reda­telj Dario Juričan, odlu­či­li su ispo­što­va­ti i Riječani. Tako je povo­dom služ­be­nog pre­uzi­ma­nja titu­le Europske pri­jes­tol­ni­ce kul­tu­re – Rijeka 2020, Novi turi­zam d.o.o. u part­ner­stvu s broj­nim surad­ni­ci­ma na Titovom trgu pri­pre­mio FKK šator / Riječki šator. Točno u 12 sati šator je otvo­ren s „Nultim susjed­stvom”, pro­gra­mom koji je nas­tao na ini­ci­ja­ti­vu novi­na­ra i biv­šeg glav­nog ured­ni­ka Novog lis­ta Edija Prodana. Za pro­ved­bu su se pobri­nu­le Udruga Koga bri­ga i Narodna kuhi­nja Igora Anjolija s part­ne­ri­ma. Program je posve­ćen riječ­kim beskuć­ni­ci­ma, a zamiš­ljen je kao zajed­nič­ki objed gra­đa­na svih soci­jal­nih statusa.

- U Rijeci ima otpri­li­ke sto beskuć­ni­ka i o nji­ma skr­be tri usta­no­ve. Umjesto da za njih objed danas bude pri­prem­ljen u tim usta­no­va­ma, mi smo u 12 sati za njih spre­mi­li ručak. Oni su bili prvi na redu, a kada su poje­li i rek­li da im je dos­ta onda su na red doš­li osta­li gos­ti loši­jeg imo­vin­skog sta­nja. Da bi na kra­ju na red doš­li oni koji su htje­li pojes­ti ručak i dati dobro­tvor­ni pri­log koji ćemo opet upla­ti­ti beskuć­ni­ci­ma, kazao je Prodan nagla­siv­ši kako ni oda­bir jela nije slu­ča­jan jer je upra­vo istar­ska mane­š­tra bila naj­češ­ćim jelom ovo­ga kra­ja u vri­je­me pune zapos­le­nos­ti riječ­kih indus­trij­skih pogo­na na koje se refe­ri­ra i sre­diš­nja pred­sta­va otvorenja.

Kao uver­ti­ra otvo­re­nju pos­lu­žio je i kon­cert Zorana Majstorovića & Štikla Jazz Sessiona kojeg je FKK Šator ugos­tio u popod­nev­nim sati­ma. Kako bi doka­za­li da kul­t­ni i kul­tur­ni iden­ti­tet Rijeke, gra­da u kojem se desio poče­tak pun­ka u istoč­nom dije­lu Europe, nije samo povi­jest Rijeke već je još uvi­jek živ i prko­san FKK šator pru­žio je i nas­tu­pe neko­li­ko punk ben­do­va koji su se nas­ta­vi­li do kas­no u noć.

U dina­mič­nom subot­njem pro­gra­mu otvo­re­nja EPK sudje­lo­va­la je i Galerija Studentskog Kulturnog Centra (SKC) koja se nala­zi u Kružnoj uli­ci u sklo­pu pros­to­ra Palach te pred­stav­lja dis­lo­ci­ra­ni dio Akademije pri­mi­je­nje­nih umjet­nos­ti Sveučilišta u Rijeci.

- Za sada je izlož­ba dobro posje­će­na. Nama je to izu­zet­no bit­no, zato što je sama Akademija popri­lič­no odmak­nu­ta od cen­tra pa je lju­di rijet­ko posje­ću­ju. Ne zna­ju da mogu sva­ko toli­ko uše­ta­ti i pogle­da­ti izlož­be i zavr­š­ne rado­ve, rek­la je Elena Apostolovski vodi­te­lji­ca Galerije SKC‑a zado­volj­na što su na ovaj način stu­den­te i nji­ho­ve rado­ve dove­li u cen­tar gra­da i omo­gu­ći­li im da se oni upoz­na­ju s lju­di­ma, možda dogo­vo­re neku surad­nju ili pro­da­ju svo­ju umjetninu.

Organizatorica pro­gra­ma „Rijeka umjet­nos­ti” koji je obu­hva­tio ovu izlož­bu bila je stu­den­ti­ca Povijesti umjet­nos­ti s riječ­kog Filozofskog fakul­te­ta, Ana Hrgovčić, a svi su izla­ga­či stu­den­ti s Akademije.

- Studentska gale­ri­ja slu­ži kako bi omo­gu­ći­la mla­dim lju­di­ma da kre­nu od nul­te toč­ke, poka­žu svo­je rado­ve i pri­pre­me se za ula­zak na trži­šte rada. Tako sam doš­la na ide­ju za ovo doga­đa­nje, napi­sa­la pro­jekt za sve­uči­li­šte i EPK. Projekti su mi potom odo­bre­ni i evo „Rijeka umjet­nos­ti” je tu, kaza­la je Hrgovčić, orga­ni­za­to­ri­ca pro­gra­ma čija je reali­za­ci­ja obu­hva­ti­la 30-ak stu­de­na­ta i stu­den­ti­ca s riječ­kog sve­uči­li­šta, bilo kao čla­no­va pro­duk­cij­skog tima, izla­ga­ča ili umjet­ni­ka odgo­vor­nih za poprat­ni glaz­be­no – zabav­ni program.

Za vri­je­me pro­gra­ma posje­ti­te­lji su bili pozva­ni sami pušta­ti glaz­bu na gra­mo­fo­nu koris­te­ći plo­če koji su doni­je­li ili pus­ti­ti neku plo­ču iz gale­rij­skog izbo­ra, a naj­ve­ćim entu­zi­jas­tom po tom pita­nju poka­zao se je opa­tij­ski zaljub­lje­nik u plo­če Tomislav Šprajc.

- Kada sam saz­nao za ovaj pro­gram malo sam se za nje­ga pri­pre­mio i oda­brao plo­če. Za danas sam oda­brao nešto tali­jan­skih, engle­skih i doma­ćih auto­ra. Pjesme koje su 80-ih godi­na proš­log sto­lje­ća bile hito­vi, rekao je Šprajc koji su svo­joj kolek­ci­ji ima pre­ko sto­ti­njak sin­gli­ca i još toli­ko LP‑a kolok­vi­jal­no zva­nih lon­g­plej­ke. Kako nam je kazao zbog kiše „Operu indus­tri­ale” pla­ni­ra pogle­da­ti na tele­vi­zo­ru među­tim pre­os­ta­je mu cije­la godi­na za pra­će­nje osta­lih EPK sadržaja.

Irena, Riječanka s Londonskom adre­som koju smo susre­li u šar­mant­noj i do nedav­no zabo­rav­lje­noj Vodovodnoj uli­ci ispred Caffe bara Skradin dok je s pri­ja­te­lji­ca­ma Vanjom, Tamarom i Ljiljom poku­ša­va­la doći na red za iznim­no posje­će­nu anti-turis­tič­ku rutu miš­lje­nja je kako ne pos­to­ji loše vri­je­me već samo loša odje­ća i obuća.

- Ovo je stvar­no jedan veli­ki doga­đaj. Velika je stvar da je Rijeka Europska pri­jes­tol­ni­ca kul­tu­re. I baš super što pada kiša, da je nema ispa­lo bi da foli­ra­mo, kaza­le su pri­ja­te­lji­ce uz smijeh.

Na žalost tri vož­nje anti-turis­tič­ke ture riječ­kim turis­tič­kim auto­bu­som na koju su publi­ku vodi­le Tanja Smoje i Jelena Lopatić nisu bile ni pri­bliž­no dovolj­ne da bi zado­vo­lji­le ogro­man broj zain­te­re­si­ra­nih posje­ti­te­lja. Ture su još puno pri­je subo­te bile popu­nje­ne pa je mno­gi­ma pre­os­ta­lo samo da u živo­to­pis­nom Skradinu, mjes­tu koje je nedav­no spo­me­nuo i slav­ni New York Times, popi­ju piće.

Ni sim­pa­tič­na četvor­ka nije se uspje­la ukr­ca­ti na auto­bus. Ipak, već su kako kažu bile odu­šev­lje­ne kon­cer­tom na ribar­ni­ci, a posje­ti­le su i mani­fes­ta­ci­je na Čajnom trgu te u sta­rom gra­du, vidje­le povi­jes­nu len­tu na Korzu…

- Plan nam je posje­ti­ti sta­re voj­ne tune­le, Maljkovićevu izlož­bu u MMSU koja je otvo­re­na jučer, a kas­ni­je ćemo narav­no na glav­ni pro­gram otvo­re­nja i „Operu indus­tri­ale”, kaza­le su uz suges­ti­je nad­lež­ni­ma kako bi ovu anti-turis­tič­ku turu riječ­kim loka­ci­ja­ma koja oživ­lja­va zane­ma­re­ne dije­lo­ve gra­da poput Vodovodne uli­ce tre­ba­lo uvr­sti­ti u sva­kod­nev­nu riječ­ku (anti)turističku ponudu.

Nakon cje­lod­nev­nog pro­gra­ma koji se je od jutra odvi­jao na 30-ak grad­skih loka­ci­ja godi­na, Rijeka kao Europske pri­jes­tol­ni­ce kul­tu­re služ­be­no je otvo­re­na „Operom indus­tri­ale” sre­diš­njim glaz­be­no-scen­skim dje­lom izve­de­nim u riječ­koj luci pred oko 30.000 posjetitelja.

I zais­ta, „Opera indus­tri­ale” za čiji su glaz­be­ni pred­lo­žak odgo­vor­ni riječ­ki glaz­be­ni­ci Josip Maršić i Zoran Medved, dje­lom je orkes­tri­rao Frano Đurov, a reži­ju pot­pi­sao Dalibor Matanić rijet­ko je koga osta­vi­la rav­no­duš­nim. Unatoč kiši, povre­me­nim teh­nič­kim pro­ble­mi­ma i zais­ta veli­kim oče­ki­va­nji­ma riječ­ke publi­ke otvo­re­nje je svo­jim oda­va­njem pošto­va­nja rad­ni­ci­ma, indus­trij­skom nas­li­je­đu, bun­tov­noj i hra­broj riječ­koj glaz­be­noj proš­los­ti, umjet­nič­koj avan­gar­di te anti­fa­šiz­mu kao vri­jed­nos­ti na kojoj je izgra­đe­na moder­na Europa, veći­nu pri­sut­nih uči­ni­lo ponos­nim i uro­ni­lo u atmo­sfe­ru kak­vu bi tre­ba­li oče­ki­va­ti slje­de­ćih godi­nu dana.

Dok su s pozor­ni­ce odzva­nja­li zad­nji tak­to­vi suvre­me­ne riječ­ke izved­be anti­fa­šis­tič­ke him­ne „O bel­la, ciao!” na uli­ce je izaš­lo oko 500 zvon­ča­ra koji sna­gom ritu­al­nih pokre­ta i bukom tra­di­ci­onal­no tje­ra­ju zle sile i pri­zi­va­ju dola­zak pro­lje­ća, a u buč­nom fina­lu pri­dru­ži­la im se je i publi­ka s 3.000 zvo­na podi­je­lje­nih pri­je izved­be. Godina Rijeke kao Europske pri­jes­tol­ni­ce kul­tu­re je započela.

Ostaje samo nada­ti se da će se dobra atmo­sfe­ra s otvo­re­nja odr­ža­ti i osta­tak godi­ne te Rijeci zais­ta doni­je­ti „pro­lje­će”.

Tekst Andrea JELOVČIĆ

Fotografije Andrea JELOVČIĆ i arhi­va EPK Rijeka 2020