Premijera „Sliparije“ Milana Rakovca u režiji Matije Debeljuha u Istarskom narodnom kazalištu

29.06.2020.

Premijera pred­sta­ve „Sliparija“ Milana Rakovca u reži­ji Matije Debeljuha igra­la je na Maloj sce­ni Istarskog narod­nog kaza­li­šta Gradskog kaza­li­šta Pula u čet­vr­tak 25. lip­nja, a repri­ze su na pro­gra­mu bile sli­je­de­ća dva dana.

„Sliparija“ Matije Debeljuha u izved­bi Rosanne Bubola koja s reda­te­ljem pot­pi­su­je i dra­ma­tur­gi­ju pred­sta­ve nije dos­lov­no pre­na­ša­nje kom­plek­s­nog Rakovčevog roma­na na daske (i plat­no), već poku­ša­va što vjer­ni­je pre­ni­je­ti atmo­sfe­ru te pri­če. U sre­di­štu nara­ci­je je legen­da o Bilfu i Jamurini, a glav­ni lik pred­sta­ve je višes­loj­na kom­bi­na­ci­ja antro­po­lo­ga-istra­ži­te­lja, dje­te­ta koji se igra oko jame, samog Bilfa i poli­ti­ča­ra koji jamu­ri­nu pre­tva­ra u cen­tral­ni depo­nij za odla­ga­nje otpa­da. Sve te pro­mje­ne lika pra­ti Debeljuhov video, glaz­ba Tamare Obrovac (ali i violi­nis­ti­ce Isabel i bub­nja­ra Vincenta Ereša), a kon­tra­pun­kt im daje i sam glas auto­ra koji u offu čita odlom­ke iz romana.

Tko je Bilfo, što želi od nas, zašto nas pozi­va u jamu­ri­nu, što će mu zlat­ni golu­bo­vi koje mora­mo za nje­ga u jami pro­na­ći – sve su to mis­te­ri­je koje na sce­ni pola­ko razot­kri­va (ali i sakri­va) izvr­s­na Rosanna Bubola koja osim što se začu­đu­ju­ćom lako­ćom pre­obra­žu­je u raz­li­či­te liko­ve vje­što ska­če s engle­skog na tali­jan­ski pre­ko hrvat­skog stan­dar­da i istar­ske čakav­šti­ne. Bilfo je – kako nam u jed­nom tre­nu otkri­va Rakovac – živu­ći oksi­mo­ron koji auto­ru slu­ži kao para­van za teške moral­ne odluke.

Veliku ulo­gu u cije­loj pred­sta­vi ima i zanim­ljiv video (ponaj­vi­še zbog kuta sni­ma­nja i ćut­lji­ve mir­no­će) u kojem se ispre­pli­ću snim­ci istar­skih kra­jo­li­ka i jama te glav­ne glu­mi­ce dok vozi motor ili se poti­ho šulja iza sce­ne. Putem videa na sce­ni se pojav­lju­ju i već spo­me­nu­ti Ereš i Isabel, ali i ple­sa­či­ce Ivona Medić Nikolić i Lara Bubić koje u prat­nji pul­skih mažo­ret­ki­nja s crve­nim zas­ta­va­ma ple­šu na tak­to­vi­ma istar­ske himne.

„Sliparija“ je zanim­ljiv i uspio eks­pe­ri­ment u kojem se spa­ja­ju pro­ši­re­ni film, „roman savjes­ti“ i kaza­liš­ni mono­log i zasi­gur­no jed­na od naj­za­nim­lji­vi­jih pred­sta­va nas­ta­lih u sklo­pu pro­gra­ma Čakavske sce­ne INK.

Tekst Boris VINCEK

Fotografije Manuel ANGELINI/Arhiva INK‑a