BOOKtiga: roman “Putujuće kazalište” Zorana Ferića predstavljen u porečkoj knjižnici
Obiteljski roman o ljubavi roditelja
• Iako je roman Putujuće kazalište prepun stvarnih likova živopisnih sudbina, pisac je imao dilemu hoće li to uopće ikoga zanimati, no mnogi koji su knjigu pročitali komentirali su da je i priča njihove obitelji zapravo vrlo slična • Vezano uz razne obiteljske dokumente koji se mogu naći u knjizi, Ferić kaže da voli dokumente u fikciji zato što mogu funkcionirati gotovo kao neka poezija, a u ovoj knjizi koja se ipak drži stvarnoga, dokument je dobrodošao •
Tekst i fotografije Lidija KUHAR
• U sklopu programa BOOKtige, međunarodnog festivala pročitanih knjiga, Gradska knjižnica Poreč upriličila je predstavljanje novog, impozantnog, romana Zorana Ferića „Putujuće kazalište” (V.B.Z. 2020.), koje se održalo trećeg dana Festivala. S autorom je razgovarao novinar i urednik Zoran Simić koji je, predstavivši ukratko autora i njegov književni put, kazao da je roman “Putujuće kazalište” kompleksna obiteljska saga, velika priča o dvadesetom stoljeću, o tri rata, o svim potresnim i bolnim iskustvima koja su se u tom periodu mogla dogoditi, o međunacionalnim mržnjama, koncentracijskim logorima, o svim bolestima koje su obilježile 20. stoljeće, i onda još sve to s majčine i s očeve strane. Ipak našlo se i puno ljubavnih priča, onih lijepih ali i tužnih, uz puno apsurda, groteske i avanturizma.
“Kad kažem da je ovo veliki roman, smatram da bi ovo bio veliki roman i u daleko većim književnostima nego što je hrvatska. Po mom osobnom, novinarskom, kritičarskom i uredničkom mišljenju, unatrag više godina, ovo je za mene jedan od najboljih hrvatskih romana koje sam pročitao”, naglasio je Simić, te upitao Ferića koliko je bilo teško pisati ovakav roman, koliko je bilo istraživanja, te kako se odlučio ući u jedan takav zahtjevan projekt. Autor je kazao da ne postoji jedan trenutak u kojem se odlučio pisati ovu knjigu te da se u njemu rodila ideja o obiteljskom romanu još 1988. godine, dok je pisao nikad objavljeni roman o ljubavi svojih roditelja. Nakon toga, u svim kasnijim pričama i romanima, postojalo je nešto autobiografsko čega možda nije bio otvoreno niti svjestan.
Gdje prestaje fikcija i počinje stvarsnost?
Roman “Putujuće kazalište” je napisan u realističkoj maniri, no teško je znati točno gdje prestaje fikcija i počinje stvarnost i obrnuto. Ponekad se ne bi sjećao da se neka scena koju je opisao zaista i dogodila, već je mislio da ju je izmislio dok ga ljudi iz njegovog života ne bi podsjetili da je opisani događaj, s više ili manje točnim detaljima, ipak stvaran. Ovaj roman obiluje podatcima kao što su razni medicinski pojmovi, priče o ljekovitom bilju, podatci o oružju i mnogi drugi, a Ferić je pojasnio da su mu u njihovom pribavljanju pomogle, osim bliskih osoba i dvije stvari koje su u zadnje vrijeme enormno olakšale posao pisca, a to su računalo i internet.
Vezano uz razne obiteljske dokumente koji se mogu naći u knjizi, Ferić kaže da voli dokumente u fikciji zato što mogu funkcionirati gotovo kao neka poezija, a u ovoj knjizi koja se ipak drži stvarnoga, dokument je dobrodošao. “Kad se pripovijedanje i šturi stil dokumenta sučele u nekom kontrapunktu onda to može funkcionirati dobro”, navodi pisac. No najteže mu je zapravo bilo suočiti se s emocionalnim dijelom, jer je bilo puno zapleta koje je trebalo proživjeti, čitati mamine zapise, zavući se u njihove živote, opisivati bolesti, ratove, logore itd. Stvarna priča stane u samo nekoliko rečenica, a sve ostale detalje morao je izmisliti i popuniti sam. I ono što je zapravo fikcijsko su detalji koji omogućuju ulazak čitatelja i uživljavanje u atmosferu i priču.
Iako je roman Putujuće kazalište prepun stvarnih likova živopisnih sudbina, pisac je imao dilemu hoće li to uopće ikoga zanimati, no mnogi koji su knjigu pročitali komentirali su da je i priča njihove obitelji zapravo vrlo slična. Napisao je u romanu da postoje ljudi za koje smo naročito vezani i oni ne umiru samo jednom, nego gotovo svaki dan. Takav izuzetno dobar čovjek je i autorov djed, koji je zapravo ujak njegove mame koji ga je naučio veći dio stvari u prvih sedam godina života. Umro je kad je Ferić završio prvi razred, a taj težak gubitak osvijestio je puno kasnije. Pokušao je u ovom romanu napraviti neki spomen njemu.
Ova knjiga je antifašistička
Na pitanje može li pisac, intelektualac doprinijeti nekom promišljanju i svijesti, Ferić odgovara da individualno kao pisci ne mogu puno, tim više što je medij jezika dobrim dijelom zapostavljen usporedimo li ga recimo s vremenom prije 30 – 40 godina kad je knjiga bila jača. Ali ono što sasvim sigurno mogu jeste da kroz niz knjiga, filmova ili kolumni, kreiraju nekakvo javno mnijenje, duh, i lagano mijenjaju stvari. “Mislim da možemo jako puno napraviti, ali zajedno u nekoj sinergiji, jer u tome još ima snage. Ali isto tako mislim da je tu potrebno i neko poštenje, u smislu novinarskog poštenja. Dati glas i jednoj i drugoj strani. Mislim da je taj angažman potreban, možda danas ponovo više nego prije 20 – 30 godina. Ova knjiga je antifašistička, a taj je antifašizam zadan zbog obiteljskih okolnosti, zato što je moja obitelj bila takva i što je moja obitelj s obje strane doživjela strašne stvari u Drugom svjetskom ratu. Ali isto tako mislim da je ovo i dijalog s nekom revizijom povijesti”, ističe autor.
Zoran Ferić rođen je 1961. u Zagrebu. Diplomirao je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagreb. Radi kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u gimnaziji u Zagrebu. Od 2018. predsjednik je Hrvatskog društva pisaca. Objavio je slijedeća djela: Mišolovka Walta Disneya (Naklada MD 1996.), Quattro stagioni, izbor priča (s M. Kišem, B. Perićem i R. Mlinarcem), 1998., Anđeo u ofsajdu (Naklada MD, 2000.), Smrt djevojčice sa žigicama, roman, (Naklada MD, 2002.), Djeca Patrasa (Jutarnji list, 2005.), Otpusno pismo, kolumne, (Profil, 2003.), Sabrana proza ( dvije knjige priča: Mišolovka Walta Disneya, Anđeo u ofsajdu; dva romana: Smrt djevojčice sa žigicama, Djeca Patrasa, Profil, 2007.), Kalendar Maja (Profil, 2011.), Na osami blizu mora, roman (V.B.Z., 2015.), San ljetne noći (V.B.Z., 2018.), Putujuće kazalište (V.B.Z., 2020.). Knjige su mu prevedene na njemački, engleski, talijanski, poljski, ukrajinski i slovenski jezik, a priče na mađarski, slovački, rumunjski, španjolski, bugarski, flamanski i makedonski jezik. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj književni rad.
