IZA KULISA: KNJIŽEVNICA I NOVINARKA SLAĐANA PERKOVIĆ U PAZINSKOJ KUĆI ZA PISCE
Bosna je moj teren, zemlja koju najbolje razumijem
• S obzirom na to da već dugo uspješno balansiram život između Francuske i Balkana, nakon sto sam zbog korone ostala blokirana u Banja Luci nije mi to toliko teško palo • Ondje sam ja ipak na domaćem terenu •
• U pazinskoj Kući za pisce ovoga ljeta je na rezidenciji boravila banjalučka književnica i novinarka, Slađana Perković. Ona je, kaže, oduvijek pisala ali je trebalo neko vrijeme da se odluči i objavi svoje prve priče.
„Moj književni put počeo je sasvim slučajno. Jedna prijateljica mi je javila da je u Banja Luci osnovana nova izdavačka kuća i da traže rukopise. Poslala sam im nekoliko mojih priča, oni su bili zainteresirani i tako je sve počelo“, rekla nam je.
Do je napisala dvije knjige. „Kuhanje“ je zbirka od dvanaest priča o „običnim ženama u neobičnim situacija“, kako ona to voli reći. Svaka priča prati jednu ženu, od starije gospođe kojoj je dosadio njen suprug i sanja da mu odrubi glavu do mlađe samohrane majke u ratno vrijeme. „U jarku“ je njen prvi roman. Riječ je o nekoj vrsti „road tripa“, ali na bosanski način. Glavna junakinja je primorana da ode na sprovod svoje tete i na tom putu joj se dogode razne peripetije.
Bosna joj je inspiracija za pisanje, stoga u njenim pričama ima mnogo toga „balkanskog“.
„Bosna je moj teren, zemlja koju najbolje, mada ne mogu reći u potpunosti, razumijem. Iako, radnja moje nove knjige se događa baš u Parizu, ali neće biti u potpunosti oslobođena balkanskog“, kaže nam Slađana.
Za boravak u Kući za pisce u Pazinu natjecala se još za 2020. godine kada je dobila rezidenciju. No, nije bilo lako doći u Pazin. Naime, u srpnju 2020. godine za koju je i dobila rezidenciju nije mogla doći zbog korone i iskreno se, kaže, iznenadila kada je dobila poziv Gradske knjižnice u Pazinu da dođe ove godine. No zbog prometnih je gužvi, iz Banja Luke do Pazina automobilom putovala 12 sati.
Kaže nam kako su dani u kući za pisce dugi i mirni. „Neko bi rekao dosadni, ali zapravo su savršeni za rad na mom novom romanu. Tu i tamo me jedino u pisanju prekinu prestrašni turisti koji se spuštaju na zip line‑u preko Pazinske jame“, veli Slađana koja je u Kući boravila do 27. kolovoza.
Slađana je nakon 20 godina života u Parizu, u koji se nakon studija preselila zbog ljubavi, prije dvije godine zbog pandemije otišla nazad u Banja Luku gdje od tada živi.
„S obzirom na to da već dugo uspješno balansiram život između Francuske i Balkana, nakon sto sam zbog korone ostala blokirana u Banja Luci nije mi to toliko teško palo. Ondje sam ja ipak na domaćem terenu“, kaže ona.
Jedina drastična promjena dogodila joj se za vrijeme prošlog proljeća u vrijeme „lockdowna“. Tada je otišla na selo i bavila se organskom poljoprivredom. „Nisam imala pojma što radim i stalno sam morala googlati “how to…”. Za divno čudo, vrt je sjajno rodio“, priča Slađana te misli da će joj nakon svega biti teško vratiti se nazad u Pariz.
Ova je književnica nominirana za nagradu Meša Selimović. Nominacija ne samo da ju je iznenadila, nego je sasvim slučajno doznala za nju i to po dolasku u Pazin, od djelatnice ondašnje knjižnice. „Pisala sam izdavaču da mu javim novost, a on mi je odgovorio da zna za to već nekoliko dana, ali mi je zaboravio javiti. Još je dodao da se ne nadam previše jer je konkurencija jaka. Vrlo sam mu zahvalna sto me čuva od velikih životnih razočarenja“, veli Slađana u svom stilu.
Isto tako u svom stilu kaže da će, po povratku u Banja Luku, prvo otići na ćevape. „Upravo sam danas u Pazinu upoznala starijeg gospodina koji je, kad je čuo odakle dolazim, uzviknuo: ćevapi! Šalu na stranu, na jesen imam puno obaveza vezano za promociju mog prvog romana, ali sve je još neizvjesno. Ako jesen bude kao prošla, bit će to opet promocije putem zooma iz mog dnevnog boravka“, konstatirala je Slađana.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Dalibor SAMAC
