27. Sa(n)jam knjige u Istri: Premijerno predstavljena „Zadnja ruka“ Renata Baretića
U sklopu programa Suton uz knjigu, 27. Sajma knjige u Istri, 24. studenog, premijerno je predstavljen novi roman Renata Baretića, „Zadnja ruka“. Knjigu su, uz autora predstavili pisac i novinar, Ivica Ivanišević i urednik, Kruno Lokotar. Baretić je najnagrađivaniji hrvatski autor a ova njegova knjiga, prema riječima Ivaniševića, sastoji se od četiri ili pet književnih žanrova.
Baretić je konstatirao kako nikad ne bi znao biti žanrovski pisac: „Kad bi htio pisati ljubiće ili krimiće, ja bi se pogubio. Ali znam koristiti žanrove i zašto ih ne koristiti kao što ja to činim – koristeći te famozne dijalekte, idiome i ostalo“, rekao je Baretić.
Ivanišević je izjavio da će biti literarni forenzičar pa je rekonstruirao čega sve ima u ovoj knjizi: unutra ima horor komedija o piscu kojega progone njegovi likovi tražeći da dovrše njegove priče, tu je priča o intelektualcu u tranzicijskim vremenima, priča o nestajanju zanata kao što je novinarstvo, a knjiga ima i obilježja erotskog romana.
„Pisano je kao napetica, idete prema nečemu, pitate se kako će se situacija s likom kojeg dobro osjećate, razriješiti“, dodao je Lokotar.
Radnja romana
„U romanu je riječ o razvodu i selidbi, događajima koji su okarakterizirani kao najstresniji u životu jednog čovjeka. Glavni junak, Zvonko Fidl to je doživio istovremeno. Našao se na petlji životnih okolnosti iz kojih se ne zna izvući“, ispričao je autor.
Zvonko i njegova žena međusobno su se varali a potom i rastali što nije najbolje prihvatila njihova kćer, 15-godišnjakinja koju „puca“ pubertet. On jedino što zna jest pisanje a više mu se ne piše, ujedno se bavi i novinarstvom, ali ni to mu se više ne da.
Dekintiran živi u jeftinom podstanarskom stanu i nije mu dobro te traži način da mu bude bolje. Javi mu se lik iz priča koje je pisao, naime, napisao je tri zbirke kratkih priča s otvorenim svršetcima. Prvi lik mu objašnjava da je stručni psihijatar i našao je portal do njegovih misli i očiju. Počinju mu se ukazivati i ostali njegovi likovi i to isključivo kad mu je dobro te ga mole da još piše o njima. On stoga mora raditi na tome da mu ne bude dobro – kako mu ne bi bilo gore.
„U jednom trenutku dolazi nemoralna ponuda, prva od dvije i stvari kreću u drugom smjeru od potencijalno dosadnog romana“, veli Baretić.
Dodaje kako ti likovi doživljaju svojevrsnu epidemiju, zgađenost time na što liči novinarstvo danas, oni to čine terorizirajući sve one kojima se požalio na to što mu se događa, njegovim najbližima.
Humor i sjajan stil pisanja
Ivanišević je istaknuo kako je knjiga pisana „da ne ostavi trajne ožiljke na duši“ te da se pisac igra jezikom i junacima. Baretić je ispričao da su reakcije ljudi pozitivne, mnoge je nasmijao njegov roman, no on ga nije pisao s tom namjerom.
„Ja ne znam pisati bez humora, ali nije mi bio cilj da knjiga bude urnebesno smiješna, nego da bude laka za čitanje“, konstatirao je.
„Brk će vam se nasmijati od strasti i gušta igranja jezikom“, dodao je Lokotar istaknuvši da Baretićevi dijalozi „fonetski zvone i odmah ulaze u uho“.
Kao primjer je istaknuo dva lika koji se dopisuju, obožavatelja i ljubavnicu glavnoga lika, koji imaju takve dijaloge da ih je gušt čitati. Ivanišević kaže kako Baretić koristi više lokalnih jezika čime je obradovao širu publiku. Lokotar veli kako su središnji dio romana ti likovi koji čekaju nastavak svoje priče, a odgovornost pisca je da njegovi likovi ne nastradaju.
Baretić je ispričao kako glavni lik ima paranoju jer ga susjeda Biba iz zgrade preko puta, stalno promatra. „Ona nema pametnijeg posla i prati njegov život. Zapravo joj je, iako monoton, zanimljiviji nego život drugih susjeda. Ona je zadnji svjedok njegovih dvaju smrti“, kaže Baretić ne želeći otkrivati detalje.
Knjiga je u principu vesela, ističe autor, puna je čudnih ljubavnih priča, od kojih su neke nemoguće a neke virtualne. „To je knjiga za plažu ali možete je čitati i prije“, poziva Baretić.
Baretić: „Glavni lik me proganjao osam godina“
Ivanišević ga je upitao ima li i on u stvarnom životu, kao njegov lik, problem da mu se likovi nastane u mislima.
„Glavni lik ove knjige, Zvonko, osam me godina svaki dan proganjao. Naime, zapeo sam na 107. stranici i nisam mogao dalje pisati. Otkad sam ostao bez redovitog posla, imam šest različitih malih poslova, od čega su mi samo četiri plaćena ali nikad ne znam koji će to biti, pa moram raditi svih šest. Na kraju dana budem mljeveno meso a mozak mi bude čokolino i nisam se mogao se koncentrirati na Zvonka“, priznao je Baretić.
Lokotar je istaknuo elemente trilera koje „Zadnja ruka“ ima. Naime, Zvonko dobije nemoralnu ponudu, mora raditi u „fake news“ pogonu. Praktički je plaćen za to da ne radi ništa.
Baretić je konstatirao kako je njegov moto od početka bio „teško pišem da bi se lako čitalo. Trudio sam se napisati nešto zanimljivo, ne samo piscima i novinarima, nego i ostalim čitateljima koji vole knjigu. Možda nakon nje budete pametniji“, zaključio je.
Tekst Paola ALBERTINI
Fotografije Manuel ANGELINI iz arhiva 27. Sa(n)jam knjige u Istri
