Festival Treća koza održan u Ližnjanu od 22. do 24. travnja
Mi koji dolazimo s nezavisne scene moramo biti žilavi, tvrdoglavi i uporni kao koze
• Tekst i fotografije Ana FORNAŽAR
• Proljetno izdanje Festivala Treća koza koji povezuje izvedbenu umjetnost s ekološkim temama započelo je 22. travnja, na Dan planete Zemlje u Ližnjanu i nastavilo se još sljedeća dva dana na različitim živopisnim lokacijama uz more i na otvorenom. Neki od izvođača nastupili su čak i po kiši čime su potvrdili svoju bespoštednu predanost ovom vidu umjetnosti kojom zapravo žele osvijestiti čovjekovu iskonsku povezanost s prirodom.
Idejna začetnica Festivala je pulska izvedbena umjetnica Irena Boćkai i njezina udruga Treće prostor, koja sjedište ima u Zagrebu, u čiji su rad uključeni izvedbeni umjetnici Roko Nakić i Ana Katulić.
Festival nam je donio različite stilove i teme koje su selektirane među pristiglim radovima izvedbenih umjetnika i natječu se za glavnu nagradu Festivala. Među izvedbama u konkurenciji teme sežu od (ne)održivosti mode uz kritiku fast fashiona, pa kako se reflektira turizam na zajednicu i pojedince u mjestima gdje je turizam zapravo jako neodrživ, bilo je tu angažiranih instalacija, a prvog smo dana pogledali izvedbu na temu holokausta jer kako kaže Boćkai genocid je zapravo najveći ekocid, ali se zapravo izbjegava govoriti o tome.
Festival je inovativan i u tome što povezuje izvedbene umjetnike s ljudima koji se bave nekim naizgled potpuno drugačijim djelatnostima pa je tako na festivalu održano predavanje “Koze i krajobraz” magistara arheologije Maria Zaccarie. On nam je predstavio svoju eko-održivu inicijativu koja se naziva etnološki park „Anton Plašimuha“ i nalazi se podno Lovranske drage gdje se koze koriste za uređenje krajobraza i tako valoriziraju postojeće resurse.
Izvan konkurencije su posljednjeg dana izvedene dvije predstave vrlo snažne ekspresije u neverbalnom, vizualnom i konceptualnom spektru od kojih jedna tematizira snagu sila prirode, a druga nam kroz jedan višeslojni pristup ukazuje na problem izlijevanja nafte u more i koliko to pogubno utječe na druge vrste.
Prvo je izdanje Festivala „Treća koza“ održano u prosincu 2021. u Puli, u DC‑u Rojc, gdje smo imali prilike vidjeti sedam radova pristiglih na natječaj za najbolji digitalni umjetnički rad s ekološkom tematikom. Kroz eksperimentalni video, video art, animaciju ili slično umjetnici su obradili različite teme, a Irena Boćkai je izvela predstavu „Bear with me“ u kojoj su tema polarni medvjedi i izumiranja jedne vrste.
„Ekološke teme se provlače u mojim radovima već dugo, zanima me taj odnos ekologije i suvremenih izvedbenih praksi što je snažnije započelo kroz projekt „Muzej odbačenih predmeta“ koji zajedno radimo Ana Katulić i ja. No, još prije toga radila sam na predstavi „Premještanje ljudi i životinja“ što je bila moja prva produkcija koja je išla u tom smjeru, tu propitujem odnos ljudi i ne ljudi tj. ljudske i neljudske životinje. Krenula sam kroz taj odnos ljudi i životinja, pa sam to kasnije proširila na druge teme iz ekologije i održivog razvoja“, rekla nam je Irena Boćkai umjetnička voditeljica festivala.
“Neobnovljivi” i “Stay tuned”
Na proljetnoj „Trećoj kozi“, u nedjelju 24. travnja, Ana Katulić i Irena Boćkai pripremile su nam eat-art performans ili izvedbu s kuhanjem „Neobnovljivi“ koja se referira na izvore energije koji se ne mogu obnoviti s posebnim fokusom na naftu, a izvele su je ispred Društvenog doma Ližnjanu.
Procjenjuje se da se godišnje 2,3 milijuna tona nafte izlije u mora i oceane uslijed čega nastaju najgora onečišćenja. Nafta iscrpljuje kisik iz mora i na taj način uništava biljni i životinjski svijet u njemu. Mnoge ptice i morski organizmi ugibaju u naftnim nakupinama na obalama zbog nemogućnosti disanja ili trovanja naftom. U performansu izvođačice u improviziranom prostoru kuhinje spremaju crni rižot, ostavljajući iza sebe crne tragove pokreta i riječi.
Koautorica predstave Ana Katulić kaže „zbog zagađenja mora, okoliša i nafte koja nas je nekako opčinila i tih groznih slika ptica koje su zarobljene u toj nafti sve nas je to jako motiviralo da krenemo raditi predstavu „Neobnovljivi“ jer je i sam život neobnovljiv nakon takvih katastrofa. U idiličnoj atmosferi kuhanja rižota od sipe, uživanja u hranjenju i jedenju paralelno se tamo negdje, ne tako daleko, dešavaju grozne stvari koje se tiču svih nas“.
U predstavi je Ani Katulić crnom maramom pokriven donji dio lica i ona iz publike izvlači osobe kojima stavlja crni povez na gornji dio lica, preko očiju, pa ih uvodi u senzorno putovanje čime oni postaju dio predstave.
„Nismo danas bili uz more, ali smo u prirodi i osjetili smo kišu koja je padala, podloge koje su bile mokre zbog kiše, da li je to biljka ili kamenje koje nam je bilo pod prstima. Znači oduzeli smo osobama osjetilo vida, ali pojačavaju se druga osjetila pa kako onda čujemo kišu, kako ju mirišemo, kako osjećamo tlo pod nogama, ili zvukove koji ne moraju biti dio predstave. Zanimalo nas je što se događa u toj interakciji kad oduzmemo jedno osjetilo i pozicioniramo tu osobu iz publike, dakle uvedemo ju u predstavu. Osoba postaje aktivni sudionik predstave nije više samo promatrač, a promatrači postaju i svi slučajni prolaznici kojih je evo danas bilo tu u centru Ližnjana, kod Općine. Ono što sam ja željela potaknuti kod osobe kojoj sam stavila povez na oči je kakav je njezin osobni doživljaj unutar te izvedbe kad više ne gleda predstavu nego ju osjeća na drugi način“.
Početna ideja oko toga bila je što ako se životinjama oduzme nešto od njihovog prirodnog staništa dakle krila zbog kojih ne mogu letjeti ili oduzmemo im neko osjetilo npr. njuha, sluha ili vida što se događa?
Roko Nakić na istoj je lokaciji, na tlu, na kiši, izveo performas „Stay tuned“. On nam predočava odnos čovjeka i Zemlje, tla, Zemljine vibracije i pulsiranje te siline koja čak ulijeva strahopoštovanje. Ona nas privlači, ona nas mijenja, ona upravlja…Na tu jednostavnu činjenicu bivamo podsjećani i svaki put kada se odrazimo od tla, pa nužno iste sekunde bivamo vraćeni.
„Moja početna inspiracija bio je moj strah i anksioznost koje sam doživio prilikom potresa u Zagrebu koji se dogodio u dva navrata gdje sam postao svjestan toga da hodam po Zemlji koja je živa i koja se ponaša kao nekakva živa utroba i da nam to ne treba biti ništa čudno čak ni kad je strašno. Mislim da trebamo poštivati nešto što je puno veće i grandioznije od nas samih i znati gdje nam je mjesto, ne u lošem smislu, nego da znamo da smo svi mi ljudi jednaki koliko smo zapravo mali pred tom silinom“.
U njegovom performansu, u igri tijela i zemljine sile teže, doživljavamo susret čovjeka s nečim što snažno vibrira, s nečim što ključa ispod njega i odbacuje ga dok on rukama odmiče slojeve zemlje kako bi bolje čuo taj duboki zvuk koji dopire iz Zemlje.
“Bad End Breakfast”, “Ispod oblaka ima laganja” i „Spring collection by Šadona“
Istog je dana izveden performans zanimljivo izvrnutog naziva “Bad End Breakfast” u kojem pulske glumice i autorice Ivana-Nataša Turković, Barbara Ćaleta Markežić i Sabina Aličić Butković obrađuju temu (ne)održivog razvoja te ekološke i društvene devastacije koja je uzrokovana ulaganjima u monokulturu turizma.
„Bad end breakfast“ je satirični prikaz tzv. uspješnih poduzetnika, zaokupljenih vlastitim užicima i poslovnim planovima. Uspješni poduzetnik dolazi na našu obalu i kreće u svoje poslovne podvige eksploatacije prostora. On ima svoju eksploatiranu radnu snagu, spremačicu i čistačicu, ima i konobaricu, ali će na kraju dobiti šamar od Majke prirode za štete koje je napravio zato jer priroda ne oprašta. Predstava na alegoričan način progovara o suvremenom čovjeku koji traži spas u kratkotrajnim užicima zbog nemogućnosti da pronađe mir u sebi, što će u završnici rezultirati krahom – čovjeka i prirode, a apsurdno slavlje uz prskalice ovaj će moment još dodatno ironizirati.
Autorica predstave Ivana Nataša Turković kaže da se „izvedba dotiče ekološke tematike jer uspješni poduzetnici koji grade, zapravo uništavaju naš najveći resurs, a to je prostor. Često nam se veliki investitori prodaju kao veliki spasitelji koji donose razvoj i radna mjesta, ali se ne priča o tome da su to radna mjesta spremačica, čistačica i konobarica kao i da taj prostor koji se nepovratno mijenja ne doprinosi nikakvom dugoročnom razvoju. Problem je što se lokalno stanovništvo apsolutno ništa ne pita o tome, institucije ne rade svoj posao pa se tu dotičemo i ilegalne gradnje te na jedan satiričan način pokušavamo predočiti ovu stvarnost u kojoj se nalazimo, a koja je štetna za sve nas“.
Drugog je dana Festivala, u subotu 23. travnja na plaži u uvali Kuje u Ližnjanu pulski performer Josip Pino Ivančić postavio svoju instalaciju „Iznad oblaka ima laganja“. Slaže granje u oblik piramide, na vrhu su obješeni ispuhani baloni, a na jednom je kraju kartonska maketa čovjeka koji stišće nos… u sredini stoji natpis „ispod oblaka ima laganja“.
Kaže nam Pino Ivančić „ to je vezano za onu skladbu Nole „Iznad oblaka nema laganja“ pa sam ja okrenuo priču „Ispod oblaka ima laganja“ jer je takva trenutna situacija na pulskoj političkoj sceni. Dobar je dio ljudi stisnuo nos na prošlim izborima jer su znali da govno dolazi, između dva govna biraš ono manje, i mislili smo da će bit bolje ali sad je jasno da nije tako. Predstava je ekološka jer je vezana za ekologiju mentalnog sklopa jer ekologija nije samo zeleno, okoliš nego je to i ekologija misli i političkog sustava koji nas okružuje“.
Nakon Pina, na ovoj ekskluzivnoj plaži u Ližnjanu, pred brojnom publikom koji su netom pristigli iz raznih krajeva Istre izvedena je glamurozna, ekstravagantna i graciozna te u prvom redu humoristična izvedba kazališta Dr. Inat „Spring collection by Šadona – Work in progress“. U modnoj reviji sudjeluju manekenke Sabina Aličić Butković i Daša Krepkova te fotogaf Vlado Butković.
Predstava „Spring collection by Šadona“ propituje fenomen sezonske i „plastične“ mode i želi ukazati na to da sva odjeća i obuća koju nosimo zapravo stvara smeće te tako predstavlja ekološki problem. U predstavi se ismijavaju foto modeli i glamur te njihova odvojenost od prirodnog svijeta.
„Ovo što smo vidjeli u lučici u Ližnjanu je work in progess jer je to samo uvod u izvedbu koja će igrati u subotu 30. travnja u Rojcu u prostoru Kazališta Dr. Inat kad ćemo vidjeti kompletnu predstavu s modnim instalacijama i izložbom fotografija modne revije. Inspiracija su nam modni brendovi koji se reklamiraju na najotrcanije načine kao što je reklama za cipele u kojoj je povrće i fotomodeli koji poziraju npr. uz wc školjku“, kaže nam Vlado Butković.
Sabina Aličić Butković objašnjava ekološku odrednicu predstave „ danas se radi sezonska roba, jeftina roba, roba koja se jako često mijenja i onda dolazimo do pitanja gdje roba koja više nije in završava. Cilj nam je bio da se publika zapita gdje završava sva ta odbačena odjeća i obuća. Predstavu smo promišljeno izveli baš tu, na lokaciji uz more, gdje nažalost veliki do našeg smeća završava“.
Na istoj lokaciji na najvećem stablu u uvali Kuje tijekom festivala se održavala „Radionica plesa na svili“ koju je vodila Lea Komel iz Cirkus Nit, Unity TWG. U radionici su sudjelovali početnici, djeca i njihovi roditelji koji su se oprobali u osnovnim tehnikama ove zračne akrobacije na svili.
“Solo u perivoju”
Stigli smo do prvog dana festivala, u petak 22. travnja Festival „Treća koza“ otvorila je predstava u konkuenciji „Solo u perivoju“ izvedbene umjetnice Tanje Grgić iz Zagreba koja iznosi svoju osobnu priču, dio svoje obiteljske povijesti koja je vezana za njezinu židovsku stranu obitelji.
Njezin je solo odigran na plesnom podiju, starom ćilimu postavljenom usred ruševine na Marleri. Okužena otpadom, umjetnica reciklira staru priču o holokaustu, a prirodnu scenografiju čini i prekrižen kukasti križ na jednom zidu ruševine.
„Predstava je autobiografska. Govori o mojoj židovskoj obitelji, mojem prapradjedu i njegovih četiriju kćeri koji su poginuli od bombe u osječkoj Trvđi. U mojoj se obitelji malo pričalo o holokaustu zbog straha koji je bio vezan za taj događaj, ali sam ja to izvlačila iz svoje prabake, bake i mame i tako na kraju stvorila ovu priču, ovaj solo u kojem to prorađujem i izražavam kroz tijelo i riječi. Inspiracija su mi bili vanjski lukovi Tvrđe, o kojima je baka pričala, tako da pokreti u mojoj izvedbi asociraju na te lukove. Svoju prvu izvedbu imala sam na Tvrđi u Osijeku i to je bio poseban događaj u mom životu“, ispovijeda se Tanja Grgić.
U svojoj izvedbi koja više nalikuje na fizički teatar nego na ples, iako je po vokaciji i plesačica, ona koristi riječi na njemačkom jeziku jer kako kaže želi riječi produžiti unutar tijela i obrnuto. Njezini su pokreti prirodni, minimalistički i uklopljeni u okoliš, pleše u bijeloj haljini koja nalikuje na staru platnenu odoru i nježno se pomiče u ponavljanju pokreta koji izražavaju i tugu i sjetu i čuđenje.
U ovoj predstavi po prvi put koristi dance marking ili plesno markiranje s kojim se bavi i u svom diplomskom radu na Studija neverbalnog kazališta u Osijeku.
„Kroz plesno markiranje izvođač pamti i izvodi samo sekvence svoje koreografije. Zato predstava spada u fizički teatar jer to je ples koji nije isplesan do kraja, nego se vide samo fragmenti koji se ponavljaju od manjeg prema većem i više su prirodni. Dok ja to radim dublje ulazim u svoju frazu jer na taj način pamtim i hoću vidjeti da li publika na isti taj način može dublje ući u predstavu“.
U završnici Festivala, njegova idejna začetnica i umjetnička voditeljica glumica Irena Boćkai kazala je „čak ni nemam neko objašnjenje zašto smo se odlučili raditi festival s temom održivosti i ekologije. Nekako je to krenulo s imenom „Treća koza“ jer koza mene osobno fascinira kao životinja, jer koza je divlja, tvrdoglava, nepredvidljiva, uvijek spremna doskočiti svakoj situaciji, zna biti uporna i lukava, a takvi moramo biti i mi koji stvaramo na nezavisnoj sceni kako bi preživjeli“.
Nakon tri bogata dana vrlo raznolikih pristupa, izvedbi koje se protežu od satiričnih prikaza, aktivističkih sekvenci, instalacija i solo izvedbi fizičkog teatra tročlani žiri odlučio je o najboljoj izvedbi na festivalu kojoj će biti dodijeljena nagrada od 1.000 kuna. Žiri u sastavu novinarka i glumica Ana Katulić, glumac i politolog Roko Nakić te novinarka s intenzivnim interesom za kazalište Ana Fornažar najboljom su izvedbom na 2. izdanju Festivala „Treća koza“ proglasili predstavu „Bad End Breakfast“ jer ona se direktno dotiče teme (ne)održivosti u satiričnom prikazu aktualne problematike devastacije prirodnog prostora megalomanskim investicijama koje će na kraju „dobiti račun“ za učinjenu štetu od Majke prirode.
Festival Treća koza organizirana je u partnerstvu s Općinom Ližnjan, a Financijski su ga podržali Zaklada kultura nova, Ministarstvo kulture i medija RH i Istarska županija.