Projekcija dokumentarnog filma o Sergiu Endrigu u Dnevnom boravku DC-a Rojc

„Come vorrei essere un albero, che sa dove nasce e dove morira“

• „Kakvi smo mi to, do vraga, „pobjednici“, ako su nam ubili oca i djeda?“, Milan Rakovac •

• Tekst i fotografije Daniela KNAPIĆ

• „Endrigo 47“, dokumentarni film nagrađivane redateljice Ines Pletikos, o slavnom talijanskom kantautoru Sergiju Endrigu prikazan je u srijedu, 11. svibnja u Dnevnom Boravaku Društvenog centra Rojc, a u okviru Filmskih večeri koje tu organizira Savez udruga Rojca u sklopu projekta R.O.J.C.: Razvijamo-Omogućavamo-Jačamo-Cijenimo.

Rođen 1933. u Istarskoj ulici kraj Arene, Endrigo je uvijek isticao „io sono Polesan“ premda je Pulu, kao i brojni sugrađani –esuli talijanske nacionalnosti, napustio 1947. godine, s nepunih 15 godina. Prvi se put u rodni grad vratio tek 1999.te kada je nastupio u INK-u, na koncertu koji je za njega organizirao njegov dugogodišnji prijatelj Arsen Dedić. Bio je to, kako su svjedočili i neki posjetitelji ove projekcije, katarzičan i vrlo emotivan moment za publiku koja je tom prigodom dupke ispunila prostor pulskog kazališta.

Pred projekciju, u razgovoru s Robertom Rauchom, Ines Pletikos je pojasnila: do realizacije ovog dokumentarca, odrađenog u svega mjesec dana 2013. godine, došlo je spletom povoljnih okolnosti. Naime, umirovljeni urednik na HRT-u Silvije Hum čuvao je materijale koje je s Endrigom i Dedićem snimao radeći dokumentarac o Arsenu, tražeći način kako ih pretočiti u dokumentarac o Endrigu. Ponudili su mu suradnju s Ines, budući je također Puležanka, vrsna dokumentaristica (s danas već oko 100 odrađenih filmova) i k tome odlična poznavateljica talijanske kancone. Ona je to s veseljem prihvatila i na svoj način ispričala priču o Endrigu.

Slučaj je htio da se upravo u to vrijeme događao i Forum Tomizza, a i poznati pulski glazbeni producent Edi Cukerić inicirao je snimanje dvostrukog (Porinom nagrađenog) CD-a „1947.- hommage a Sergio Endrigo“, na kojem su obrade 20-ak Endrigovih uspješnica u izvedbi brojnih pulskih glazbenika (ali i neki kojima glazba nije prva profesija, poput slikara Bojana Šumonje, direktorice Sa(n)jma knjige u Istri, Magdalene Vodopija ili pulskog uličnog zabavljača koji je svjetsku slavu postiže nastupajući kao Cile One Man Band i može se pohvaliti da je njegov lik ovjekovječen i Lego kockicama). Tako je, prateći ekipu koja iz Pule odlazi u Kopar kako bi koncertom na Forumu Tomizza promovirala spomenuti CD, cijeli film protkan Endrigovim pjesmama, ali i brojnim iskazima o Endrigu kao glazbeniku, njegovom životnom putu, kao i povijesnom kontekstu iz kojeg je izrastao.

Primjerice, od muzikologinje Lade Duraković (a i iz nekoliko opaski iz publike nakon projekcije) doznali smo nešto i o razlozima zašto je Endrigo u Puli tako dugo bio „persona non grata“, toliko da su ga komunjarski „druzi“ gotovo izbrisali iz kolektivne memorije, pa ga mlađi Puljani (oni koji se ne sjećaju Canzonissime i Sanrema iz 60-ih i 70-ih, na kojima je Sergio višestruko pobjeđivao) tek posljednjih godina nanovo „otkrivaju“. Razlog se krije u bizarnom detalju iz Endrigove obiteljske povijesti. Zanimljivo je da mu je djed s majčine strane brat slavnog Antonia Smareglie, a otac Romeo (koji je preminuo kad je mali Sergio imao svega sedam godina) je početkom 20-ih godina prošlog stoljeća kao tenor samouk iz pulskog kazališta Politeama Ciscutti krenuo u vrtoglavo uspješnu karijeru preko milanske Scale do Londona i Pariza, ali ju je iz zdravstvenih razloga morao prekinuti. Vrativši se u Pulu nastavio se baviti obiteljskim zanatom – kiparstvom i kamenoklesarstvom kojim se bavio i njegov otac. Iz njihove je radionice potekao velik broj nadgrobnih spomenika koji i danas krase pulski Monte Ghiro, ali sporni detalj je da je u istoj radionici izrađena i Mussolinijeva bista. To je „drugovima“ bio dovoljan razlog da o Sergiu u Puli dugo nije bilo uputno pričati.

Pored spomenutih snimki Silvija Huma, Ines Pletikos je u film uklopila i potresne zapise masovnog iseljavanja Talijana brodom Toscana iz Pule 1947. godine, posuđene iz tršćanskog filmskog arhiva. Endrigo je svoje sjećanje na te tužne događaje zabilježio u pjesmi „L’ arca di Noe“ (Eros Čakić je u njegovu čast izradio istoimenu skulpturu, a pjesma je poznatija kao „Partira, la nave partira“ ili „Kud plovi ovaj brod?“ u hrvatskoj verziji, koju je izveo i na Splitskom festivalu). Međutim, još je tužnija i „ujeda Puležansko srce“ njegova pjesma „1947.“ (po kojoj je film i dobio ime) u kojoj se sjeća Pule, „rascvjetalog puta njegove mladosti“, pita se da li bi bio isti da je u njoj ostao i žali što nije poput stabla –jer bi tada „znao gdje je rođen i gdje će umrijeti“…

Općenito, kako je o njemu svjedočio Arsen Dedić, Endrigo je bio vrlo senzibilan i blag, ni u svojim pjesmama ni u javnim istupima nikad nije iskazivao mržnju ni netrpeljivost prema onima koji su njega i njegove otjerali iz Pule, grada kojeg se sjećao s dozom ponosa i sjete. Istovremeno, kazao je Arsen, kao i većina kantautora „neka mi Bog oprosti na ovome: bio je uvijek odmaknut od krda“.

Posebno za koparski koncert i ovaj film Milan Rakovac je napisao i pjesmu „Endrigo blues“ koju je uglazbila i, uz Rakovčevu intervenciju, otpjevala Tamara Obrovac.

Stvoren je tako dinamičan, a opet opušten i emocijama nabijen uradak koji priča puno više od isključivo biografske priče o samom umjetniku, već kroz nju suptilno isprepliće tužne sudbine brojnih iz Istre prognanih, raseljenih ili u nju doseljenih duša („poveri voi e poveri noi“). Kako u filmu navodi Rakovac, između dva svjetska rata Istra je doživjela više egzodusa „gotovo biblijskih razmjera“ – nakon 1918. napustilo ju je oko 300.000 ljudi (Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca), pa su Talijani doselili 150.000 Sicilijnanaca, a partizani su 1945. rastjerali 250.000 ljudi i naselili novih 150.000 iz cijele Jugoslavije… „Sve to u 25 godina, ne samo cijela demografska struktura nego i kulturalna psiha i naš kolektivni mentalitet silom su mijenjani u jednoj jedinoj ljudskoj generaciji, a to ne može biti bez posljedica. Čemu sve to, čovječe!?!“, pita se Rakovac u filmu, a Ines Pletikos mu je nakon projekcije djelomično i odgovorila, kazavši kako sve oficijelne politike žive od kreiranja sukoba, proizvodnje i prodaje oružja. Ako smo „dovoljno glupi da njihove narative popušimo“ živimo pakao. Međutim Istra, kao i mnoga druga granična područja, ima to prokletstvo, ali i skriveni blagoslov da ljudi „da bi naprosto preživjeli moraju pomicati nešto u svojoj svijesti“ i raditi na suživotu i toleranciji. Ako nikako drugačije, možemo se poput Endriga bar u sebi i sa svojim krugom ljudi, neovisno o svim proživljenim osobnim i kolektivnim tragedijama, uvijek iznova podsjećati na dobro i, bez osvetoljubivosti i grubosti, truditi se stvarati neki skladniji i miroljubiviji svijet.

Leave a Reply


5 + 7 =

KULTURISTRA – Webpage of the Department of Culture of the Region of Istria


Kulturistra.hr is a website project that was startedby the Region of Istria and Metamedij Association with the goal to develop the cultural information services in the Region of Istria.
The project wants to offer information about recent events, as well as give access to different data bases, which will contain information about all the people involved in the Istrian cultural scene, cultural events, international contests, and potential international partners. This project aims to improve the communication on the vertical and horizontal level, which means between cultural institutions of the Region of Istria, between institutions and artists, and between the cultural institutions, artists, and the public.

CONTACT US

captcha

Copyright © kulturistra.hr 2022 | Impressum