RAZGOVOR s književnicom Milanom Vuković Runjić
„Moja iduća dječja knjiga počet će na Monte Libriću“
• Razgovarala Paola ALBERTINI
• Fotografije Paola ALBERTINI
• Čovjek koji ne voli knjige je na neki način osiromašen čovjek jer je svaka knjiga jedan svijet za sebe koji nam se vrlo jednostavno otvori kad posudimo ili kupimo knjigu te uđemo u nju i proširimo si horizonte, perspektivu, uđemo u svijet nekog lika • Šteta je što svjedočimo tome da puno ljudi ne vidi u knjizi ništa osim čudnovate kutije slova koja ne znače ništa •
Milana Vuković Runjić poznata je spisateljica za djecu i odrasle koja se okušala i u novinarstvu. Na proteklom Festivalu dječje knjige Monte Librić predstavila je svoju novu knjigu „Mjesec od papira“. Tom smo prilikom i razgovarali s njom.
Na ovogodišnjem Monte Libriću predstavili ste svoju novu dječju knjigu „Mjesec od papira“. Kakvi su dojmovi?
Ja sam baš oduševljena atmosferom koja je bila na Libriću i parkom gdje se sve odvijalo. Djeca su inače daleko najbolja publika i često se pitam što se nama odraslima s vremenom dogodi da to nešto što smo imali u djetinjstvu izgubimo. Zahvaljujući tome što sad pišem dječje knjige dosta se srećem s djecom i uvijek se nekako ugodno iznenadim. Jedna je stvar što je čovjek zaljubljen u vlastito dijete, to smo svi mi, ali djeca su inače nešto sasvim neočekivano. Nose u sebi nešto što putem možda zbog umora, mošta zbog razočaranja, mi odrasli izgubimo. Kao da to nešto zlatno dječje u nama dobije neku patinu. Čini mi se da su odrasli kao neka nesavršena djeca.
Probudi li se pišući za djecu„ to nešto u vama?
Kad uspoređujem sad već svoje tri knjige za djecu sa svojim knjigama za odrasle, imam osjećaj da sam baš do kraja iskrena i slobodna i nesputana upravo u knjigama za djecu gdje mogu u miru izmišljati bajke. Iako je Vladimir Nabokov rekao da sve što je u životu napisao su bile bajke, ima pisaca koji strašno brane svoju fikciju. Ja se isto loše snalazim u tome da priča treba biti stvarna i kraja se doista mogu dati bajci onda kad pišem za djecu.
Kako ste nakon godina pisanja za odrasle, počeli pisati i za djecu?
Moja kćer me kad je imala tri godine pitala što radim u životu jer joj to nije bilo sasvim jasno. Ja sam joj rekla da iz glave vadim priče i onda pišem knjige te ih potom promoviram. Ona je išla na jako puno mojih promocija već kao mala curica i onda me nakon jednog mog nastupa kritizirala da nije fer da pišem za odrasle i izmišljam svakojake priče i da što bi ja njoj čitala neke slikovnice, zašto iz glave ne izvučem neku priču, dapače, priču koju čemu nas dvije zajedno pričati. Tako smo nas dvije skupa pričale priču o Vladimiru i Matildi koji žive u našem vrtu i vode svoje čarobne živote preko puta našeg prozora u spavaćoj sobi. I tako je nastala prva knjiga iz priča koje smo Antonija i ja jedna drugoj 
pričale. O tome kako bi mala vještica Matilda htjela ići u vrtić ali ima zelenu kosu. Naime, oni su zaštitnici prirode, zeleni su. I onda smo kroz priče o jadima male vještice Matilde, koja traži načine da bude normalna, obična djevojčica, nastale tri dječje knjige. U njima se Matilda i Antonija upoznaju, bez obzira na to što žive u drugim dimenzijama.
Hoćete li se vratiti pisanju za odrasle ili je ovo sad ono što vas više ispunjava i veseli?
Ja sad imam u pripremi roman za odrasle, ali nekako mislim da ću prije nego što njega objavim još nešto napisati za djecu, dok mi je još Antonija dijete. Vidim koliko ona uživa u tome jer je lik u svim tim knjigama. Mi smo imali i kazališnu predstavu u Kazalištu lutaka, Vladimir i Matilda, pa je Antonija mogla upoznati tu Antoniju iz predstave. Tako da ću iskoristiti tu priliku dok je još dijete da napišem još jednu dječju knjigu.
Kako je vidjeti likove iz vlastitih romana na kazališnim daskama?
Gledali smo u Kazalištu lutaka Vladimira, Matildu i lutku Antoniju i bile smo baš sretne. U to je vrijeme jedan moj kriminalistički roman bio u Komediji, „Faraon iz Ilice je mrtav“ i onda se praktički u par mjeseci dogodilo da je jedan moj ozbiljan roman bio postavljen u Komediji, a dječji u Kazalištu lutaka. Vrlo je neobičan osjećaj gledati vlastite likove kako žive i postoje u nekom svijetu na pozornici. A još kad je jedan od likova iz dječje knjige Antonija, to je malo onako kao u Pirandellovim „Večeras improviziramo“ predstavama.
Mislite li da je važno kod djece poticati čitanje?
Mislim da je to jako važno jer djeci otvaramo neke bogate svjetove mašte koje ne mogu dobiti ako samo gledaju u ekrane mobitela. Da bismo dobili odraslog čovjeka koji u knjizi ne vidi samo nakupinu slova nego živu priču koja njime komunicira, da se odgoji čovjek koji voli knjige, jest da ga naučimo da od najranijih nogu voli knjige. Čovjek koji ne voli knjige je na neki način osiromašen čovjek jer je svaka knjiga jedan svijet za sebe koji nam se vrlo jednostavno otvori kad posudimo ili kupimo knjigu te uđemo u nju i proširimo si horizonte, perspektivu, uđemo u svijet nekog lika. Šteta je što svjedočimo tome da puno ljudi ne vidi u knjizi ništa osim čudnovate kutije slova koja ne znače ništa. Srela sam se s time već na Interliberu – ljudi malo u čudu gledaju knjige jer smo sad već svi digitalizirani, živimo u svijetu knjiga na ekranima a one ne mogu imati tu dubinu koju može imati knjiga. Ne govorim samo o dječjoj književnosti već i o književnosti za odrasle. Ali da bi odrastao čovjek volio knjige mora ih zavoljeti već u djetinjstvu. Mislim da je knjiga podrška čovjeku od rođenja pa do groba. Meni je najtužniji kompliment bio kad mi je kćer jednog gospodina koji je umro, rekla da je na noćnom ormariću imao moju knjigu koju je čitao do zadnjeg trenutka. To je bilo jako tužno ali mi je drago ako mu je moja knjiga ponudila neki svijet u kojem mu je bilo lijepo.
Svojedobno ste pisali i vrlo čitane kolumne. Kakva su iskustva?
Da, iako je ta moja novinarska prošlost sad već dosta davna. Pisala sam za mnoge novine, bila sam jedno vrijeme i međunarodni kolumnist, pisala sam i u Sloveniji, za Amerikance, Talijane… Mislim da u Hrvatskoj ima jako malo književnika koji se bar malo nisu okušali u novinarstvu. To u jednom filmu jako lijepo kaže Richard Gere, kaže da književnik piše jer je novinarstvo brza književnost. Naime, književnik ima veliku satisfakciju kad napiše tekst jedan dan i već drugi ga vidi objavljenog u novinama. Mislim da zbog tog osjećaja da vam je nešto što ste napisali momentalno objavljeno, mnogi pisci ustvari i vole biti novinari. Samo što su se u međuvremenu susreli sa sumrakom tiskanih novina, a portal nalaže da budete kratki pa ne možete koristiti lijepe, duge rečenice i onda vam prijeti da proizvodite loše kratke tekstove.
Što ćete iduće pisati? Dječji ili roman za odrasle?
Na redu je dječji roman koji je nastao upravo na promociji u Puli i počet će na Monte Libriću. A na idućem Monte Libriću ću ga promovirati. Već mi je malo prisjeo Vrh gdje se odvija radnja mojih dječjih romana, pa ću je preseliti u Pulu. A i Pula je već niz godina zahvaljujući Sajmu knjige, grad knjiga više od svih hrvatskih gradova. Pulski sajam ima izvanredne programe i nikad nije samo sajam gdje ljudi dolaze kupiti knjigu, po mogućnosti jeftino. Pula se profilirala kao mjesto gdje ljudi vole čitati, vole dolaziti na promocije, gdje rado vide pisca, gdje doživljavaju knjigu. Tako da mislim da Pula zaslužuje biti u mojoj dječjoj knjizi kao mjesto gdje će se odvijati radnja. I klinci na promociji u Puli su me za to nadahnuli.
