Izložba kolekcije Čičak – reprezentacija moderne hrvatske umjetnosti u Novigradu

09.09.2022.

U pros­to­ri­ja­ma nosi­te­lja kul­tu­re gra­da Novigrada, odnos­no gale­ri­ji Rigo i muze­ju Lapidarium je u petak dru­gog ruj­na otvo­re­na izlož­ba rado­va iz zbir­ke Čičak. Ovo je prvo pred­stav­lja­nje ove vri­jed­ne kolek­ci­je, isti­če njen autor Zvonko Maković, a plod je godi­nu dana duge surad­nje poje­di­na­ca i ins­ti­tu­ci­ja kao što su grad Novigrad i Istarska županija.

Autori rado­va pri­pa­da­ju kru­gu suvre­me­ne hrvat­ske likov­ne umjet­nos­ti, a svi se rado­vi, među koji­ma ima sli­ka i skul­p­tu­ra, mogu sma­tra­ti aps­trak­t­nim. Otvorenje je vodi­la rav­na­te­lji­ca usta­no­ve dr.sc. Jerica Ziherl. Radovi su nas­ta­li od pede­se­tih godi­na naova­mo, a vlas­niš­tvo su brač­nog para Igora i Gordane Čičak.

Ovo nije izložba

Naizgled vrlo, možda i pre raz­no­li­ka zbir­ka može biti zah­tjev­na za nje­nog auto­ra, ili pak kus­to­sa, ali je naj široj publi­ci dos­tup­ni­ja, jer nudi sva­ko­me, zapra­vo za sva­či­ji ukus pone­što. Drugim rije­či­ma, posje­ti­telj će ima­ti svoj favo­rit među dese­ta­ka rado­va, od kojih poten­ci­jal­no naj­bo­lji se nala­ze u naj­ma­njem pros­to­ru, odnos­no gale­ri­ji Rigo.

Među rado­vi­ma se može pri­mi­je­ti­ti da ima rav­no­mjer­no ras­po­re­đe­no one u crnom, bije­lom i u boji, te pra­vil­ne, ele­gant­ne obli­ke i one neo­bič­ne i mašto­vi­te. Jedina stav­ka koja bi se mogla izdvo­ji­ti je zna­čaj mate­ri­ja­la, što se isti­če pogo­to­vo na zid­nom relje­fu Dušana Džamonje nazva­nom „Željezna tapi­se­ri­ja“, te na radu zva­nom „Surface“, izra­đe­nom 1962. godi­ne od drva i leso­nit plo­ča, čiji je autor sli­kar i gra­fi­čar Ivan Picelj.

Geometrijska aps­trak­ci­ja kojoj se bavio i Picelj je vje­ro­jat­no dru­ga po redu stav­ka koja obje­di­nju­je dio izlo­že­nih pri­mje­ra­ka. U konač­ni­ci bi se moglo reći da je izlo­že­no mnoš­tvo dije­la, goto­vo da se radi o više uni­ver­zu­ma, a da ih se ne da ni uspo­re­di­ti, nego posje­ti­te­lje na neki način pokre­će gra­vi­ta­ci­jom pre­ma tamo gdje je “sve po mom”. Nema nara­ci­je, a nema ni izlož­be, samo ljepote.

Ljepota nam je potrebna

Maković je u svo­jem izla­ga­nju ista­kao vrlo pozi­tiv­nu ulo­gu sakup­lja­ča, koji sli­je­de­ći i udo­vo­lja­va­ju­ći vlas­ti­toj stras­ti, vred­nu­ju doma­ću likov­nu pro­duk­ci­ju, kup­njom podu­pi­ru umjet­ni­ke i trgov­ce umjet­ni­na, te zadr­ža­va­ju ova dra­go­cje­na dje­la ih unu­tar naših naci­onal­nih gra­ni­ca, isti­na priz­na­je povjes­ni­čar, ne uvi­jek, ali u ovom pri­li­kom i na korist jav­nos­ti. Igor Čičak je svo­ju kolek­ci­ju sta­vio na ras­po­la­ga­nje auto­ru Makoviću, isti­če ovaj poto­nji, da je u pot­pu­noj slo­bo­di valo­ri­zi­ra i interpretira.

U nas­tav­ku su govo­ri­li gos­po­din Čičak, pro­čel­nik za kul­tu­ru Istarske župa­ni­je Vladimir Torbica, te gra­do­na­čel­nik Anteo Milos koji i podu­pi­re ovu izlož­bu i rad muze­ja opće­ni­to. Torbica je istak­nuo još dvi­je zna­čaj­ke ove izlož­be, odnos­no da se mogu raz­gle­da­ti ori­gi­nal­ni rado­vi nekih od naših naj­z­na­čaj­ni­jih umjet­ni­ka, te lje­po­tu kao jed­ne od naših potre­ba. Maković koji je i autor osvr­ta u kata­lo­gu navodi:

“Razdoblje izme­đu 1951. i 1961. bit će u Hrvatskoj iznim­no važ­no za afir­ma­ci­ju novih umjet­nič­kih stra­te­gi­ja. Šezdesete su vje­ro­jat­no naj­in­tri­gant­ni­je raz­dob­lje u novi­joj hrvat­skoj umjet­nos­ti… Ako su sedam­de­se­te bile vri­je­me iko­nok­las­tič­kih tren­do­va u matič­noj lini­ji umjet­nič­ke pro­duk­ci­je, i recep­ci­je, osam­de­se­te su vri­je­me svo­je­vr­s­nih. Ikonodula, lju­bi­te­lja sli­ka, jer vri­je­me je to bilo povrat­ka sli­ci i slikanju.”

Izložbu je mogu­će raz­gle­da­ti do 9. listopada.

Tekst i foto­gra­fi­je Marko ŠORGO