Književna večer s Renatom Baretićem u Gradskoj knjižnici Umag
Roman „Zadnja ruka“ ili kad si dobro – loše ti se piše…
•Tekst Lidija KUHAR
• Fotografije Marko ŠORGO
• Početkom 2013. godine ostao sam bez posla, s poluzavršenim romanom • Mene nikad moji likovi nisu proganjali, no ovaj, kojeg sam tada ostavio na 107. stranici jeste i gotovo svaki dan sam zamišljao što bi se njemu moglo dogoditi, no nakon objavljivanja to je nestalo •
• U sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige, u Gradskoj knjižnici Umag ‚predstavljen je u ponedjeljak 17. listopada posljednji roman Renata Baretića naziva “Zadnja ruka” (Hena com, 2021.). S književnikom je razgovarao ravnatelj Neven Ušumović, koji je na početku pozdravio sve prisutne, s posebnim naglaskom na mlade goste knjižnice jer su, kako je naglasio, upravo oni u fokusu ovogodišnje manifestacije.
Predstavljajući književnika, ravnatelj je kazao da iako je Baretić vrstan pjesnik i majstor za stihovnu kombinatoriku, prije svega je poznat kao romanopisac. Njegov roman “Osmi povjerenik” za kojeg mu je nagradu Kiklop za prozno djelo 2004. godine uručio nobelovac Orhan Pamuk i nakon gotovo dvadeset godina od prvog izdanja i dalje je rado čitan, izvodi se u kazalištu, a po njemu je snimljen i istoimeni film. Nakon toga Baretić piše skroz drugačiji roman “Pričaj mi o njoj”, u kojem na neki način uvodi ljubavnu tematiku, zatim “Hotel Grand” koji ulazi snažno u tranzicijsku priču, te zatim stiže “Zadnja ruka”, roman o kojem je u nastavku večeri bilo najviše riječi.
Baretić je jedan od koscenarista vrlo kvalitetnih i omiljenih serija kao što su „Crno-bijeli svijet“ i „Dnevnik velikog Perice“, on je i enigmatičar, voditelj kvizova, ali i pedagog budući da vodi svoje radionice pisanja, istakao je Ušumović. Baretićeva povezanost s Istrom očituje se u tome što mu je svaka knjiga prvo promovirana na Sajmu knjiga u Puli. “Pula je meni važna jer sam svoj prvi roman promovirao tamo i prošlo je sjajno, iznad svih očekivanja, a tako se nastavilo i s idućim mojim knjigama.” rekao je književnik. Tamo je promovirano i nekoliko “Utorkaških zbirki”, djela društva “Utorkaša” iz Splita kojeg uz Renata Baretića čine književnici Ante Tomić, Ivica Ivanišević, Boris Dežulović, Zlatko Gall i drugi koji su specijalno za sajam pisali kratke autobiografske proze.
Ušumović je kazao da se roman “Zadnja ruka” najjednostavnije može prikazati kroz dvije pripovjedne linije. Prije svega imamo junaka Zvonka Filda, koji je, kako god se uzme, u krizi, odnosno kriznoj situaciji. Riječ je o piscu, novinaru, koji se nalazi u spisateljskoj krizi, nakon razvoda i u emotivnoj, ali i u egzistencijalnoj krizi jer živi u iznajmljenom stanu, a sve je to zapravo uvod u krizu koja pokreće radnju ovog romana. Naime, počinju se pojavljivati likovi iz njegovih priča i polako ga maltretirati i tjerati ga da završi njihove priče, da ih ne napušta u situacijama u kojima ih je ostavio. Na naslovnici stoji krilatica “Kad si dobro – loše ti se piše…”, a njegovi mu se likovi pojavljuju upravo u situacijama kada je on dobro i kreću ga zlostavljati.
Druga linija radnje više je vezana uz svakodnevicu pisca u današnje vrijeme. Ukazuje mu se prilika da piše za kontroverznog poduzetnika te ju zbog besparice prihvaća, no situacija postaje sve ozbiljnija. Jako bitan moment u ovoj knjizi je pitanje očinstva. Likovi se piscu obraćaju s oče naš, a s druge strane tu je i njegov pokušaj da bude otac svojoj kćeri koja je nesretna zbog razvoda svojih roditelja. Idući važan moment su susreti s psihijatrom gdje kroz njihove razgovore, koji imaju niz duhovitih obrata, pratimo pokušaje da se protagonist nekako snađe u toj situaciji sa svojim likovima, a da ne poludi. Likovi polako vrše sve veći pritisak na Zvonka, tražeći da se ozbiljno uhvati pisanja, da bude odgovoran i krene raditi na njima. I među njegovim likova se nalazi jedan psihijatar i upravo on organizira ostale likove koji postaju sve nasilniji. Junak Zvoko Fild ima veliki opus koji se sastoji od pedesetak kratkih priča, pa likova ima čak 237 od kojih su njih 10 – 15 nezadovoljni pozicijom na kojoj ih je pisac ostavio, žele još živjeti, pa makar ih nastavak njihove priče odveo u smrt. I to sve ne bi trebalo biti samo napisano, nego i objavljeno. Jednako kao i njegov glavni lik, nakon što je završio svoj roman i poslao ga uredniku, i sam Baretić se osjećao usamljeno, bez svojih likova s kojima je intenzivno provodio veliki dio vremena.
“Početkom 2013. godine ostao sam bez posla, s poluzavršenim romanom. Mene nikad moji likovi nisu proganjali, no ovaj, kojeg sam tada ostavio na 107. stranici jeste i gotovo svaki dan sam zamišljao što bi se njemu moglo dogoditi, no nakon objavljivanja to je nestalo”, istakao je autor.
Što se tiče likova, Baretić često od poznatih osoba iz svoje okoline posuđuje ime, neke osobine ili doživljaje, a cilj kojeg je ovim romanom htio postići kod čitatelja jeste da mu barem na trenutak prođu kroz glavu razmišljanja kao što su “Možda i mene netko piše? Možda je ovo što sada sjedimo tu samo scena u nekoj knjizi? Možda sam i ja samo nečiji lik, možda glavni, možda sporedni. Tko je taj koji to piše?” Ovo je definitivno roman lika, kako ga je okarakterizirao urednik Kruno Lokotar, i liku se mora dešavati svašta da bismo stigli do cilja. Jedna od protagonistica ovog romana doživljava razne situacije s glavnim likom, piscem Zvonkom. Ona je jedan od likova koju je Zvonko eksploatirao, no pisac se polako s njom upoznaje i ona mu pojašnjava da je situacija potpuno drugačija nego što ju je on opisao. Od nje Zvonko uči što je odgovornost prema stvarnim osobama i prema likovima, a postavlja se i pitanje slobodne volje.
Baretić naglašava da ga najčešće prate komentari gdje ga pitaju u kojoj je mjeri neka njegova priča autobiografska, te pojašnjava da se grozi autobiografija, pisanja o povijesti svoje obitelji, iako je to sada trend, kao i o bolesti svojoj i nekoga bliskoga. Dodaje i da roman “Osmi povjerenik” svoj uspjeh u dobroj mjeri zahvaljuje trenutku u kojem je nastao, odnosno stvarnosnoj prozi kojom je publika postala u jednom trenu zasićena te da je čitateljima trebalo nešto drugačije.
U sklopu splitske Kuće kreativnog pisanja nastala je Baretićeva vježbaonica/radionica kreativnog pisanja nazvana Disciplina mašte. “Postoje umjetnici koji se pretjerano oslanjaju na maštu, drugi se previše drže discipline pa su dosadni, a disciplina mašte je onaj ideal kojim ja težim i smatram da bi se time trebali voditi svi umjetnici”, ističe Baretić. Na svojim radionicama ljude uči kako se koriste riječi, što sve mogu postići riječima, a dvaput mu se dogodilo da mu polaznici koji se međusobno ne poznaju, pri kasnijem susretu kažu da i dalje pišu onako kako se to njemu nije sviđalo, ali da sada čitaju na posve drugačiji način, i to smatra svojom pobjedom.
