Gdje nastaje umjetnost, što je ona, tko je umjetnik…
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: umjetnik Igor Gustini predstavlja projekt „Edukacija mladih u području vizualne kulture” HDLU‑a Istre
Tekst Nevena TRGOVČIĆ • Fotografije N. TRGOVČIĆ i arhiva HDLU-a Istre
• Proteklu je godinu HDLU Istre rad u svojim galerijskim prostorima uz tradicionalnu Revijalnu izložbu svojih članova, završila i sa za se novitetom, ciklusom predavanja “Edukacija mladih u području vizualne kulture”. Predavanja su održana u sklopu projekta samog HDLU‑a Istre, na čiji se poziv odazvao umjetnik Igor Gustini koji je predavanja organizirao u tri cjeline: “Biti umjetnik danas”, „Umjetnost, marketing, promocija i propaganda“ te na koncu „Kratki pregled talijanske umjetnosti posljednjih desetljeća“.
- To je prvi projekt ovakav projekt HDLU‑a Istre i namijenjeno je mladim studentima Dizajna i audiovizualne komunikacije na Sveučilištu Jurja Dobrile te učenicima Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn Pula. Teme predavanja uvjetovane su njihovim izostankom u nastavnom programu, a mogu biti povezane sa svakodnevnim životom i dotiču se prije svega umjetnika kao čovjeka, glavnog lika ove serije od tri predavanja kojima je udrugom planu umjetnost kao proizvod tog čovjeka i gdje se ta dva plana kontekstualiziraju. Gdje nastaje umjetnost, što je ona, tko je umjetnik, dakle sva jednostavna pitanja na koja je teško odgovoriti, ali s osobnim iskustvom i iskustvom i promišljanjima koje su pisali i filozofi kao što je Walter Benjamin ili utjecajni kustosi poput kao Francesco Bonami, analiziram ovu tematiku i pokušavam dati neke odgovore, odnosno bar neke stavi raščistiti ili pokušati razjasniti.
Može li se raščistiti umjetnik od autora, konceptualca i promotora istog/istih ili čak zanatlije ili se još teži tome da to bude ista i jedinstvena osoba?
- Ovisi o kontekstu u kojem gledamo. Ja sam išao na jednostavniju varijantnu. Recimo analizirajući one koji su stvarali povijest, prije svega Picasso, od kojeg se počinje kada govorimo o novo eri, kakav je on bio kao čovjek i kao umjetnik i zašto je on tako značajan i jasno Marcel Duchamp bez kojega se ne može kada govorimo o suvremenoj umjetnosti. Od njih kao temeljima predavanjem se nastavlja s današnjim herojima suvremene umjetnosti, poput Jeffa Koonsa, koji je još aktualan iako je možda već i na svom zalasku, a koji se opet referirana na Warhola koji je također jedan od temelja suvremene umjetnosti, dolazi se do Damien Hirst i konačno završava s Banksyjem s kojim se na svojevrstan način sve zaokružuje, i to njegovim umjetničkim, ali, kao i kod Aija Weiweija i aktivističkim utjecajem.
Drago mi je da ste baš ovom dvojicom umjetnika zaokružili predavanje, jer u moru onih koji bi bez kista uvenuli, koje goni ta potreba za likovnim izražavanjem, čini se da češće isplivaju nekakvi marketinški čarobnjaci.
- Izabrao sam analizirati baš taj aspekt umjetnosti, koji se u školama kao tema ne nalazi. Ipak, kako bi netko i postao taj marketinški čarobnjak, potrebno je naći se na mjestu gdje se te stvari dešavaju, nažalost to mjesto nije provincija. Putem literarnih i konkretnih primjera, pokušao sam sintetizirati koji su po prilici razlozi tog uspjeha ili neuspjeha. Zavisno je i od konteksta, primjerice Dali je morao biti i zanatlija svojeg slikarstva, to nadrealizam kojim se izravno prenose umjetnikove vizije i zahtjeva, poput Magrittea koji također do vjerodostojnosti svojeg nadrealizma dolazi vlastitom rukom.
Koliko je bitan umjetnik za sebe i njegov, a koliko je bitno izgraditi brend, i na Banksyjev potpis se trzamo prije nego li uopće procesuiramo viđeno?
- Naravno, Banksy ide u paketu sa svojom pričom, sa svojom anonimnošću, on je svojevrstan suvremeni Robin Hood, kao što je na neki način bio Picasso kada se iživljavao na galeristima i time se osvetio svim za sve prijašnje i buduće generacije. Interesantno je kako Banksyja vole široke mase, pretpostavljam da je to zato što su mu poruke jasne i inteligentne, ponekad se čini da on sam i anticipira stvari, već ga ta njegova intuitivnost čini velikim umjetnikom. Bilo da se on izražava s klasičnim artefaktima ili preko drugih medija, bitna je ideja i moć detekcije nove situacije, jer umjetnost se događa zrcalno od sadašnjeg trenutka, ne u prošlosti, a bit će sigurno i referentna i za budućnost.
Voljela bih da mi razjasnite neke svoje u predavanju izrečene stavove, primjerice kada za nekog umjetnika kažete da on više ne radi svojim rukama, jer si to može dopustiti ili usporedba umjetnosti sa sportom, odnosno nogometom te konačno stava da umjetnik koji sebe kao autora „nije pronašao“ na koncu postane kustos.
- Kada govorim o umjetniku koji se ostvario kao kustos, referiram se na Francesca Bonamija, autora simpatične knjižice “Mamma voglio fare l’artista! Istruzioni per evitare delusioni“, gdje iz vlastitog iskustva tematizira cijeli proces građenja lika umjetnika koji na koncu nije uspio u svojoj nakani da bude vrhunski umjetnik, u tom mu nije pomogao ni talent ni upornost ni to što se smjerno našao u Milanu ili New Yorku gdje se hrvao sa stvarnošću, jer tek ondje gdje postoji prava, a ne fiktivna konkurencijom možeš vidjeti koliko i ako vrijediš. Uvidio je da se treba naći na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s pravim ljudima i u pravom kontekstu te se onda kombinacija svega toga konačno kombinira s jako puno sreće i tek ćeš tada možda nešto postići. Takve su situacije ipak svakodnevne te je ipak potrebno imati i „ono nešto“ i kada si ti na tom nekom vrhunskom nivou, možeš kao i sportu, biti bez brige da ćeš primijećen i pozvan igrati i van svog sela, tamo gdje ćeš imati više mogućnosti.
Talijanski ste učenik i student, nerijetko baš od umjetnika s talijanskih akademija slušamo o jasno mjerljivom uspjehu umjetnika. Koliko je to posebnost zapadnog svijeta i tko je po Vama uopće uspješan umjetnik?
- Onaj umjetnik koji ima nešto za reći. Primjerice, Jeff Koons, nebitno volimo ga ili ga mrzimo, koji je da bi financirao svoj rad radio i kao broker, sasvim suprotno od klasičnog umjetnika, uspješan je umjetnik. Doduše, potrebno je i riskirati, kao što je on riskirao s svojim novcem i naporom i proizveo do tada neviđenu čeličnu skulpturu („Rabbit“) te mu se dogodio uspjeh. Dogodio se tako uspjeh i mladim britanskim umjetnicima, tada još studentima, koji su također sami uložili u poznatu izložbu „Freeze“, a uz pomoć profesora i od njih vodećih kustosa. Naravno, nikakva likovna akademija ne jamči uspjeh, jer nije da akademija stvori umjetnika ili umjetnost. To jest možda ovdašnji mit, no nije to tako jednostavno, radi se o kompleksnijem faktoru svih ostalih situacija. Možeš završiti akademiju, kao što možeš imati i čast izlagati na Biennalu u Veneciji pa i opetovano, no ni to je jamči uspjeh. No sigurno je da se mora otići tamo gdje se umjetnost događa kako bi je se pronašlo, a ne dešava se ni u selima ni u provinciji, već u mjestima u kojima ipak postoji prosperitet. Svakako je bitan i ekonomski faktor i to što se ondje skuplja umjetnička elita se sa svih strana.
Kolika je onda bitnost likovnih akademija, posebice ovdašnjih, kako kažete u provinciji, koliko su one spremne otvoriti se novim umjetnicima i igraju li udruženja poput HDLUA‑a ikakvu bitnu ulogu?
- Mogu to pokušati usporediti s Italijom, jer je ona područje koje poznajem najbolje. Prva je razlika je baš HDLU čija inačica u Italiji, nažalost ne postoji, nikada nije i nikad neće postojati, jer jednostavno nije u njihovom mentalitetu i nerazumljiva im je potreba postojanja iste. HDLU i HZSU koja ti pruža zdravstveno i socijalno osiguranje, jesu civilizacijski čin koji eto postoji u Provinciji, a u Kolijevci umjetnosti neće nikad. Druga razlika su akademije i kulturološki uteg koji one postavljaju neakademskim umjetnicima. Ja sam pohađao akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji gdje nije bila striktna primarna selekcija, dok u Hrvatskoj i u regiji postoji nevjerojatna selekcija koja po mojem mišljenju nema smisla. Uz to što je nonsense, to je i apsolutno antidemokratski, moraš omogućiti svima studiranje. Osim toga volio bih znati koji su to kriteriji selekcije, jer ti kada si osamnaestogodišnjak nisi formiran, kao što to nije ni operni pjevači čiji glas još nije stasao. Kako ćeš ti na temelju toga odlučiti tko je, a tko nije, tko će živjet, a tko ne, kao u nacizmu. Neki se mogu probuditi i poslije, a neki mogu prvih godina mogu biti nekakvi enfant terrible, a poslije addio. To po mom mišljenju ne funkcionira pa i zato jer ovdje onaj koji ima tu titulu akademskog slikara morao bi biti već formirani umjetnik, što u stvarnosti nije. Akademija ne pravi niti umjetnike niti umjetnost. To je samo dio iskustva koji ti je, ako iskoristiš na najbolji način i ako imaš sreće imati dobre profesore s kojima možeš nešto naučiti, ipak samo odskočna daska. U drugim zemljama, primjerice u Italiji, nije nitko s tim opterećen i nitko ne pita koju si akademiju završio, već se gledaju radovi, dok ovdje ako nisi završio akademiju ne možeš ni izlagati na dobrim mjestima. U takvom sistemu gdje se u samom startu režu glave, matematički ne može ni postojati velik broj talenta. Srećom, danas se mladi puno lakše mogu školovati bilo gdje u inozemstvu i ondje se mogu razvijati i imati jednake mogućnosti, a probir se tijekom školovanje događa prirodnom selekcijom.
Koliko su ovakva predavanja uopće potrebna mladima kojima je danas zaista sve dostupno pa tako i informacije. Nekad smo svi poprilično puno truda trošili na kopanje po knjigama i uvijek s se nadao dobrim preporukama, danas mrežne tražilice same daju daljnje sugestije?
- Istina, danas ni studenti ni predavači ne trebaju toliko kopati po knjigama koje su po mnogočemu nezamjenjive, no ipak je potreban neki logičan kostur. Ako ne možemo kanalizirati informacije koje sada lako pronalazimo, na neki logičan način koji nastaje iskustvom, onda nemamo ništa. Google pomaže, ali ne rješava situacije i ne stvara probleme, i dalje moramo sami selektirati i graditi svoju priču.
Na koncu, voljela bih da se osvrnete i na Pulu i da upravo s njom pokušate i povezati paralelu s Bilbaom kojeg ste u predavanju istaknuli kao pozitivan primjer, i to koliko bi Puli ili nekom drugom hrvatskom gradu trebalo hrabrosti i manje pomodarstva da konačno iskočimo izvan antike, srednjeg vijeka i historije koju stalno prodajemo?
- Nekoć je po Puli i Hrvatskoj kružila priča da je Guggenheim zainteresiran ovdje podignuti muzej, što bi po mojem mišljenju bila fantastična stvar, jer ako je isti podigao Bilbao koji je bio grad u depresiji, pomoglo bi i Puli, a imali bismo i fantastičan izvor suvremene umjetnosti, Do toga nije došlo, neću ulaziti u detalje oko istinitosti namjere, ali čuo sam od nekih političara izjave poput: „Što će nama neki Guggenheim?!“, umjesto da se ta ideja prihvati sa svim raspoloživim rukama, moleći ih da muzej izgrade. To se događa kada stvari idu preko ljudi koji pojma nemaju, umjesto da se bave stvarima za koje su nadležni, no neke specifične stvari koje su vezane uz kulturu morali bi prepustiti stručnjacima.
A hrabrost?
- Potrebna je hrabrost, ali su prije svega potrebne ideje. Kada govorimo o Puli, ona ima svoju povijest i ljepotu, to je svima jasno, ali ja kao došljak i sada Puljanin vidim stvari koje me smetaju. Urbani tekstil grada propada, gledam zgrade koje imaju svoju povijesnu vrijednost, a čije su fasade ruševne pa se pitam da li ovdje ljudi vole svoj grad. Govorimo o hrabrosti, no ja bih počeo od ljubavi. Kako ćeš si dozvoliti da te netko voli, kada ti sam sebe ne voliš? Važni su mali, jednostavni projekti, već svako restauriranje austrougarske zgrade izaziva veselje, to je pravi smjer, sređivanje svojega praga, sebe pa ćeš biti spreman i za veće stvari i izazove. Pokazat ćeš tako tko si i na što ciljaš, moraš se natjerati da si bolji čovjek i bolji grad. Pula po mišljenju mnogih ima ogroman potencijal, ali nikako da izađe na površinu. Naravno da je važna i baština, i ona industrijska, ali i ljudi koji prije svega čine grad. Nedostaje ta ljubav prema samome gradu, a nažalost još uvijek me često stranci kada stignu u Pulu pitaju je li ovdje nedavno bio rat.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
