Iskreno, Franca i Petra
Pulski fokus: Premijera predstave „Francamente“ Petre B. Blašković u Istarskom narodnom kazalištu
Tekst Daniela KNAPIĆ i Paola ALBERTINI • Fotografije Karlo ČARGONJA iz arhive INK-a
• Francamente, me ne infischo… no stago zitta. Se no la vita, dise me – che senso la ga? •
• „Francamente“ – svoju predstavu – hommage za veliku glumicu Francu Rame prigodom 10. obljetnice njene smrti, premijerno je izvela prvakinja osječkog HNK, Puležanka Petra B. Blašković u petak, 17. veljače u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula, a riječ je o koprodukciji sa Zajednicom Talijana Pula.
Franca je, zajedno sa suprugom, Dariom Foom, desetljećima bila najsnažniji satirični glas Italije, uvijek se beskompromisno rugajući „moći“ napuhanih veličina i zalažući se za dostojanstvo radništva, žena i svih potlačenih i ugroženih skupina u zemlji. Svoj su rad temeljili na bogatoj tradiciji srednjevjekovnih lakrdijaša i farsi Commedie dell’arte (Rame potječe iz obitelji s višestoljetnom tradicijom putujućih glumaca i već kao beba od sedam dana sudjelovala je u svojoj prvoj predstavi). Politički angažiranim predstavama neumorno su ismijavali svaku prljavštinu koju bi detektirali u talijanskom društvu. Zbog toga 17 godina nisu imali pristup nacionalnoj televiziji i doživjeli su mnoge druge cenzure i nevolje u režiji nenaklonjenih im režima. Doznavši 1997. da mu je dodijeljena Nobelova nagrada za književnosti, Fo je odmah naglasio kako su je on i supruga zaslužili zajedno. Također, prvi citat kojim predstava počinje je njegov: „Publika je uvijek bila naš najvrjedniji suradnik“.
(Još) uvijek aktualni problemi žena u društvu
Jednakim žarom kojim se Rame borila za prava, Blašković igra u ovoj predstavi koja je brutalno iskrena, vrlo dirljiva, ali nerijetko i jako duhovita. Blašković je ovom predstavom na scenu vratila neke od Raminih autorskih tekstova napisanih s mužem Dariom Foom te priča priču jednog života posvećenog dostojanstvu žena.
Petra u predstavu ulazi spuštajući se stepenicama gledališta i pjevajući „Bella ciao“, u čemu joj se publika na njen poticaj priključuje. Nakon svog uvodnog promišljanja o vrijednosti društveno angažiranog kazališta i Molijerovog citata o tome kako nam smijeh otvara mozak i u njega začavla ideje koje se kroz smijeh lakše usvajaju, Petra je publici poželjela da se kući vrate nasmijano začavlani, te krenula u interpretaciju fragmenata biografije France Rame iz dvije knjige koje je ova napisala zajedno sa suprugom („Una vita al’inprovvisa“ i „Tutta casa, letto e chiesa e altre storie“).
Nižu se tako slike Francinog djetinjstva i odrastanja u obitelji kazalištaraca i lutkara, preko filmskih početaka i susreta na jednom setu s Dariom 1951. godine, kada počinje njihova ljubavna i intenzivno kreativna umjetnička veza koja je potrajala sve do njene smrti 2013. godine. Uz ostalo Petra u predstavi nabraja i impozantnu listu njihovih zajedničkih, umjetničkih i političkih postignuća.
Gotovo je potresno koliko su događaji iz Raminog života izneseni u predstavi i danas često veliki problemi u društvu – žene su još uvijek plaćene manje za iste poslove nego muškarci, potlačene u svojoj ulozi kućanica, često zlostavljane i zakinute za neka od osnovnih prava poput slobode govora. Kad progovara o abortusu ili silovanju Blašković je itekako uvjerljivo prikazuje te traume, no kad govori o odrastanju žena, prvoj menstruaciji ili pak majčinstvu – Blašković je urnebesno smiješna. I možda je upravo tu sva moć i slojevitost predstave čije i ime Francamente nagovješćuje da će se o svemu govoriti iskreno.
U predstavu utkano i očuvanje kulturne baštine
Kako su i Rame i Fo u svojim uprizorenjima često koristili dijalekte, cijela je predstava sjajno prevedena na melodičan istrovenetski i istriotski, a titlovi s hrvatskim prijevodom postavljeni su ispred pozornice. Petrina izvedba je majstorska –tečna, duhovita, snažna i strastvena a istovremeno topla i domaća – razotkrivajući ujedno i svu ljepotu i raskoš tih idioma koji su od nedavno na UNESCO listi svjetske baštine. To i ne čudi od nekoga tko je odrastao pod okriljem Francija Blaškovića i Arinke Šegando, slušajući čudesnu istarsku mišancu svojih roditelja čije javno djelovanje i opredjeljenja jako podsjećaju na ona slavnog talijanskog para. U nekih sat i pol koliko „Francamente“ traje, ona publiku drži u našiljenoj pozornosti, uspješno saževši životni put i prenijevši žestoku žensku energiju France Rame, začinivši sve i songovima iz Rame/Fo predstava.
Gradacija u predstavi ide od priča iz djetinjstva i šaljivih bračnih dogodovština ispričanih iz ženskog kuta, preko satiričkih i politički vrlo artikuliranih fragmenata, feminističkih sprdnji na patrijarhalni i katolibanski ustroj Italije njenog vremena, osobnih priča o abortusu, sudjelovanju na demonstracijama ili o tome kako je Fo postao prvi kazalištarac priveden sa pozornice (tik pred početak predstave koje su se vlasti bojale prije nego je i izvedena), pa sve do jednog vrlo potresnog i hrabrog teksta – Francinog iskustva silovanja ispričanog kroz misli koje su joj se tijekom i nakon samog čina rojile glavom.
Dokumentarno biografska predstava sadrži upravo onu žensku komponentu i tematiku vezanu uz položaj žene u društvu o kojem je Rame uvijek govorila, glumila, pisala. Tako i Blašković o istim temama progovara glumom, plesom i pjesmom, a u predstavi je iskoristila i svoje znanje lutkarstva te u jednom djelu koristi i marionetu.
Potresna, ali i duhovita predstava
No isto tako, da ne bi u životu sve bilo samo crno, i ovdje je Blašković pokazala kako se ponekad i (iako teškoj) situaciji u kojoj se nalazimo trebamo jednostavno – smijati. Predstava je dinamična, brzo se izmjenjuju scene i priče kojima se autorica bavi, uz impresivnu glazbu i dakako, glumu. Naime, Petra Blašković ekspresivno i vjerodostojno igra ulogu žene, koja je nekad mila i draga, ali kad treba itekako borbena i snažna te prije svega iskrena i otvorena. Neke od tema kojih se dotakla i danas su, na žalost, tabui. Progovorivši o tome, Blašković je zapravo krenula stopama France Rame te pokazala da i sama ima tu aktivističku crtu, borbenost i žar za pravdom, a sve kroz tu ljubav koja im je zajednička – kazalište.
Kao što smo već i naveli predstava je naslovljena Francamente ne samo zbog imena umjetnice, nego i izraza „iskreno“, kojim se u njenom zadnjem segmentu – pismu ostavke France Rame na mjesto u talijanskom Senatu – ona „francamente“, bez zadrški, osvrće na stanje u zemlji zbog kojeg odbija dalje sudjelovati u kriminalnoj vlasti. Također, jedan od songova u predstavi kaže nešto što dobro sažima životni credo tandema Rame/Fo: “Francamente, me ne infischo… no stago zitta. Se no la vita, dise me – che senso la ga?“
Foovim riječima: „Kazalište, literatura, bilo koji umjetnički iskaz koji ne govori o svom vremenu nije relevantan. Naše je kazalište uvijek bilo politička bitka s pozornice. Komedija omogućuje subverziju postojećeg stanja stvari i satiru se može svugdje pronaći, a ljudi koji je ne vole su mrtvi.“
Iako je doista strašno kad shvatimo da se neke stvari kad je položaj žena u društvu ne mijenjaju, doista je pohvalno da se o njima – posebno ovako iskreno i glasno – i dalje uporno govori. Publika je glumicu nagradila pljeskom između scena, dvoranom se često orio smijeh, a na kraju je nagrađena dugim aplauzom što samo dokazuje koliko je važno baviti se angažiranim kazalištem.
Uz sve pohvale na izvedbi, režiji i prijevodu na istrovenetski Petri B. Blašković (a za one na istriotski Claudiu Grpcu), istaknuti valja i vrijedan doprinos ostalih suradnika na projektu – scenografiju Stefana Katunara, glazbu Andreja Pezića, kostimografiju Desanke Janković, te oblikovatelja svjetla Daria Družetu. „Francamente“ se u INK reprizno može pogledati i u ponedjeljak, 20. veljače u 19.30 sati.