Vraćam svoj dug Istri
Razgovor s redateljicom Ines Pletikos povodom njenog dokumentarnog serijala “U ime oca”
Razgovarala Daniela KNAPIĆ - Fotografije iz arhive Ines PLETIKOS
• Ono što jesmo postali smo zahvaljujući vremenu u kojem smo se formirali i ljudima koji su to vrijeme oblikovali • U konkretnom slučaju Istre, Pule, to su bili nevjerojatni pojedinci koji su učinili ogromne pomake u svom prostoru i vremenu • Jaki, svjesni, inteligentni, odabrani i odvažni – Ines PLETIKOS
Tri prva nastavka dokumentarnog serijala „U ime oca“: „Milan“, „Tamara“ i „Petra“ u režiji zagrebačke Puležanke Ines Pletikos, nedavno su prikazani na HRT‑u, a prije toga premijerno i u kinu Valli. Bila je to prigoda za razgovor s tom iznimnom kreativkom koja za sobom ima zavidan broj dokumentarnih filmova, ali i nekoliko kazališnih režija, te nebrojeno škola i radionica filma i medijske pismenosti na kojima polaznicima prenosi svoje veliko znanje i iskustvo. Ovim se serijalom, kaže, želi odužiti Istri…
- Ono što jesmo postali smo zahvaljujući vremenu u kojem smo se formirali i ljudima koji su to vrijeme oblikovali. U konkretnom slučaju Istre, Pule, to su bili nevjerojatni pojedinci koji su učinili ogromne pomake u svom prostoru i vremenu. Jaki, svjesni, inteligentni, odabrani i odvažni.
Biografske priče hagiografskog tipa često su mrtve i zamorne. Htjela sam da priče o mojim protagonistima budu aktualne i žive, uzbudljive. Oblikovala sam televizijski format za koji sam pretpostavila da bi mogao zainteresirati uriednike Dokumentarnog programa Hrvatske televizije, a meni autorski omogućiti prostor slobode dovoljan da mogu ispričati naše priče u vremenu, našu povijest. Kako sam neke od naših duhovnih očeva osobno poznavala, bila sam svjesna ne samo kompleksnosti obiteljskih odnosa već i bezrezervnog poštovanja i ljubavi koju njihova djeca iz vlastitih proživljenih karijera danas osjećaju prema svojim biološkim roditeljima. Znala sam da neću pogriješiti ako moji protagonisti, također iznimne osobe, budu vodili naraciju filma. Iz svojih stvarnosti pripovijedaju o onima koji su ih formirali, insajderski, iz prve ruke.
Kako bi obuhvatile drugu polovinu istarskog Novecenta, odabrala sam šest priča. Za sada mi je Hrvatska televizija odobrila, financirala i emitirala prve tri, a nadam se da ću ove godine dobiti zeleno svjetlo za nastavak rada i na sljedećima – o Martinu Bizjaku, Bošku Obradoviću i Liviju Morosinu koje predstavljaju njihova djeca: Breda, Magdalena te Marino, Darija i Teo.
U serijal nas uvodi istarski književni bard Milan Rakovac, prisjećanjem na svog oca Joakima, ubijenog u NOB‑u…
- Joakim Rakovac bio je jedan od autora znamenitog proglasa “Istarski narode” koji je, nakon pada Italije u rujnu 1943. godine formalizirao pristupanje Istarskog seoskog puka antifašističkom pokretu. Rakovčeva nas priča utemeljuje u prostoru i vremenu, da svi znaju tko smo i gdje, kako je i zašto, bilo baš tako. Filozofija oprosta je temelj njegovog iznimnog umjetničkog i društvenog djelovanja. Nakon „Milana“, priče koje slijede gotovo se pričaju same…
U „Tamari“, kroz sjećanja na svoju baku Uliku i oca Ivana Obrovca, legendarnog likovnog pedagoga i umjetnika, glazbenica Tamara Obrovac otkriva društveno okruženje, milije koji ju je formirao i doveo do jedinstvenog umjetničkog izričaja. Prof. Obrovac je bitno označio i moje odrastanje, njegov utjecaj na sve nas koji smo prošli kroz njegovu Školu za umjetnost i dizajn je nemjerljiv.
U „Petri“, pak, Petra Blašković pokušava prvenstveno sebi, a onda i gledateljima objasniti kako je to živjeti praksu glumice u Osječkom nacionalnom teatru, istovremeno biti i producentica u kulturi, kazališna eksperimentatorica, redateljica, aktivistica, sve to, gledajući svijet sa ramena Velog Jože. Kako je ‑kako to ona voli reći – pomiriti vlastiti DNK sa umjetničkom svakodnevicom u praksi. Legendarni Franci Blašković i Arinka Blašković Šegando postavili su ljestvicu stravično visoko u prostoru i vremenu zloćudno arogantnom za vrhunske umjetnike poput njih.
Haug! – rekao bi Franci. Film si sjetno zaokružila njegovom starom glazbenom sličicom Pule kad Uljaninikovci gredu (po buri) na delo, ali najžalosnije je ono što, kao i Uljanik sad već pokojna još jedna „obmejna“ legenda – dugogodišnji Poglavičin suborac, Marko Brecelj – kaže u filmu: „Mene, u ovom svijetu u kojem je moć jednako novac, čudi da se Republike Slovenija, Italija i Hrvatska ne takmiče tko će prvi dati penziju tom velikom Istarskom umjetniku koji živi i radi na raskršću triju naroda.“
- Nemar prema onima izvan sustava je stravičan. To je jedina čvrsta identitetska odrednica ovih prostora. Ipak, polako se događaju važni pomaci: direktorica Etnografskog muzeja Istre Ivona Orlić doktorirala je na raskošnom opusu Francija Blaškovića. Također, jedan segment njegovog aktivističko performativnog opusa, njegovu fascinantnu Ligu za boj protiv turizma, uvrstila je u stalni postav muzeja. Bilo bi sjajno kad bi Francijev „slučaj“ potakao nadležne ustanove u kulturi na neku konkretniju valorizaciju onog čime se tako volimo hvaliti.
Filmovi iz ovog serijala su u potpunosti tvoji – ne samo režijski, nego i produkcijski – ostvarila si ih putem svoje produkcijske kuće Burra…
- Da, čekajući da se dogodi dugo najavljivano veliko restrukturiranje HRT‑a, uporno ostajem njihov vanjski suradnik. U međuvremenu sam pokrenula najprije umjetničku organizaciju, potom i udrugu. Sa pojavom novih tehnologija i drastičnim promjenama u modelu produkcije HTV je postala i jedina platforma sa zakonskom obavezom bavljenja temama koje zbog diktata komercijalnosti gotovo da izumiru ili mutiraju u formi i sadržaju. Postoji klauzula u zakonu koja nacionalni televizijski servis obavezuje na suradnju sa vanjskim produkcijama, na taj način omogućava i onima koji nisu njihovi zaposlenici da predlože i realiziraju vlastite projekte. Vidjela sam da s protokom vremena polako, bez traga nestaje cijeli jedan univerzum na kojem je formirana moja generacija i postala bolno svjesna da će, ako se baš mi ne potrudimo oko nama bitnih tema i sadržaja oni naprosto iščeznuti, a svi koji dolaze za nama neće imati pojma što je to imalo značiti, na što se referirati i što slijediti.
Bez inicijalne podrške Istarske županije i Vladimira Torbice, potom i Grada Pule, teško da bih se upustila u ovako složen poduhvat. Kako sve protagoniste serijala „U Ime Oca“ poznajem profesionalno i privatno, produkcijski dio rada na serijalu bio mi je puno zahtjevniji i naporniji, oduzeo mi je puno više vremena i živaca od autorskog. No, zahvalna sam na prilici da organiziram posao onako kako to tema i protagonisti diktiraju, da se angažiram i bavim suradnicima kojima je ovo nerijetko prvi profesionalni posao jer takvo iskustvo zaslužuju, ako ne profesionalnošću i rutinom, onda sigurno angažmanom i srcem. Osim toga u praksi se najbolje i najviše nauči.
Kako si počela s radom na HRT‑u?
- Na HRT prije skoro trideset godina dovukao me upravo Milan Rakovac. U to je vrijeme bio jedan od urednika u Dokumentarnom programu, onako mladu i ambicioznu pozvao me da režiram dokumentarnu, kako su to tada zvali „emisiju“ na temu istarskih Rujanskih odluka. Užasnuta malim brojem termina za snimanje i montažu te tipično televizijskim produkcijskim restrikcijama, nadobudno i bez konzultacija sam otišla do admirala Ante Budimira, u tom trenutku načelnika Vojnopomorske oblasti Sjeverni Jadran i isposlovala snimanje Istre iz vojnog helikoptera. Prije tridesetak godina je za svaku snimku iz zraka trebala posebna dozvola vojske i policije do kojih nije bilo jednostavno doći, pa se rijetko tko upuštao u takve avanture. Mislim da su moju emisiju o Istri, uz još neke inventivne detalje, „izvukle“ te prekrasne snimke Istre iz zraka. Rakovac mi je smjesta ponudio da ekskluzivno režiram sve njegove uredničke projekte.
Radili smo godinama zajedno, redovito realizirali između ostalih i mnoge nove serijale o Istri. „Kultura bure“, „Historie Histriae“, „Art Istra“, „Ruža vjetrova“, „Roč me, bebe“, samo su neki od mnogih naslova… surađivali smo s etnolozima, arheolozima, povjesničarima, sociolozima, arhivistima, umjetnicima, kroz naše je ekipe prošlo mnoštvo ljudi… Tada sam mislila da poznajem svakog čovjeka u Istri.
Filmovi su ti puni arhivskih materijala, kako ih nalaziš?
- Puno je tu posla i peripetija, arhivske materijale treba pronaći, prikupiti, obraditi, isposlovati dozvole za emitiranje…
Zbog neprocjenjive vrijednosti te građe bilo bi za pretpostaviti da se ona pomno čuva i razvrstava. Kakvo je stanje arhiva na HRT‑u?
Arhiva je sigurno jedan od značajnijih resursa Hrvatske televizije. Gotovo posvuda nacionalni televizijski servisi su se ozbiljno pozabavili vlastitim audio vizualnim riznicama. Postoji institucija koja povezuje arhive cijelog Mediterana, Memoria Mediteranea. Arhiva se smatra nacionalnim blagom, svaki se djelić valorizira i naplaćuje. Nadograđuje se legislativa koja se bavi autorskim pravima, održavaju se simpoziji o arhiviranju i digitaliziranju, otvaraju se doktorski studiji arhivistike. Također se u svrhu digitalizacije i organizacije funkcionalnih arhiva povlače ogromni novci iz EU fondova. Kod nas je još uvijek sve u povojima, nadam se da će se uskoro pokrenuti aktivnosti koje će HRT dovesti barem do profesionalne razine arhiva ostalih nacionalnih servisa na Balkanu i Mediteranu.
Istra ti je kroz godine bila glavna preokupacija, ali radila si i mnoge druge značajne i zapažene teme-npr. hvaljeni serijal “Liječnici političari“ (kao i „U ime oca“, može se pogledati na HRTi‑u) kojem si u 4 epizode kroz osobnije priče brojnih hrvatskih političara pružila i zgusnut presjek proteklih 40 hrvatskih godina. U filmu „Pigmalionov efekt“ ispričala si nevjerojatnu priču obitelji Kostelić u formi insajderske intimne ispovijesti, u „Što je meni Balkan?“ predstavljajući protagoniste nezastupljene u vodećim, državnim medijima, kroz vizure svojevrsnih apatrida prokazuješ apsurde ovih prostora, u „Baltazar gradu“ istražuješ povijest Zagrebačke škole crtanog filma… Najnagrađivaniji ti je „Slučaj Sexa ili kako smo ušli u Europu“ – uz priču o propalim planovima i srušenim snovima kultne dark noise grupe Sexa, to je i vrijedan prikaz skvoterske i alternativne amsterdamske scene s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Možda si ipak najpoznatija po „Kad Miki kaže da se boji, tko su junaci Johnnyjevih pjesama“ iz 2005., filmu koji se i danas citira kad se priča o Azri. Poznavala si taj tadašnji zagrebački đir – Kavkaz, Zvečka, Johnnyja Štulića?
- Bilo mi je važno zabilježiti možda posljednje trenutke Zagreba kojeg sam zatekla u vrijeme kada sam došla na studij. Kao studenticu Filozofskog fakulteta posebno su me se dojmili frikovi iz Blata, neki od njih govorili su jezikom Ranka Marinkovića, Ivana Slamniga i Tina Ujevića. U Istri je bilo gotovo nemoguće čuti toliko tog čudesnog, raskošnog jezika uživo. Bile su to vrlo žive osamdesete, vrijeme intenzivne umjetničke produkcije, i kazališne i likovne i glazbene, plus Vesela televizija, Polet i Studentski list, Oko, Quorum…. Još uvijek se o svemu nadugo i naširoko diskutiralo, bilo je važno tko će što reći, koliko je tko obrazovan i upućen u događanja i teme. Osebujni ljudi, i oni koji se nisu bavili važnim i priznatim aktivnostima bili su fascinantni. Johnny je neke od tih konkretnih likova i situacija briljantno ovjekovječio u svojim nadahnutim pjesmama. Taj Zagreb već dugo više ne postoji. Postoji neki drugi, podjednako zanimljiv, no meni nešto manje drag.
Kao klinka išla si i u Glazbenu školu, što te odvuklo u film?
- Kako sam imala apsolutni sluh i voljela nastupat zapravo su svi, pogotovo profesori, očekivali da ću postati vrhunska pijanistica. Međutim uspjela sam umaći toj teškoj sudbini. Još uvijek lupam po klaviru na tulumima. Milan Rakovac tvrdi da je za početak naše suradnje bilo presudno to što me vidio kako za klavirom zabavljam ekipu do sitnih sati na jednoj od kreativnih radionica na Brijunima. Milan je također propali glazbenik, nikad ostvarena estradna pjevačka zvijezda pa mu u potpunosti vjerujem.
Sa 15 godina sam dobila kameru, jednu od onih ranih, sa teškim skopom za VHS kazetu. Na skopu se i montiralo, rezom, naravno. Kad sam otišla u Italiju na studij režije, ne znam tko je sve od Puležana nije koristio: snimali su se bendovi, predstave, performansi, kućne zabave, svašta.
Uvijek su me zanimale i fascinirale mogućnosti koje pružaju nove tehnologije. Danas kad mi postaje pomalo nepojmljiv ovako brz razvoj digitalne tehnologije i umjetne inteligencije, na pamet mi padaju pioniri digitalne umjetnosti: znanstvenici, inženjeri, arhitekti i umjetnici 60-ih, 70-ih koji su uvijek gledali naprijed, u čudu programirali svaki parametar svojih slika, izlagali ih kao tendencije nadolazećeg vremena, „Nove tendencije“. Gledam mobitel i mislim što je sve nama trebalo da bi se dobila slika ove rezolucije, ove kvalitete. Koliko love, opreme, ekipa, znanja! Promjene se događaju suludom brzinom. Kad nakon recimo godinu dana uđem u istu montažu i donesem nove materijale, pitaju me: u kojem formatu? Ja im kažem, a oni prasnu u smijeh: Pusti, pusti, mi ćemo.
Mnogo si truda tijekom godina uložila i u razne angažmane edukativne naravi. Zbog njih se često vraćaš i u rodni grad do Pulske filmske tvornice (gdje si vodila radionice dokumentarnog filma i inicirala njihov Production in). Voliš, kažeš, i taj segment tvoje profesije, ali prije svega si dokumentaristica?
- Nisam mislila da će moje bavljenje dokumentarizmom biti tako intenzivno i dugotrajno, no kad pogledam tridesetak godina unatrag, ono je zapravo jedina konstanta u mom radu. I mogu reći da sam doista „izbrusila“ zanat. Bez obzira na kompleksnost teme ili nepovoljne okolnosti, jezive produkcijske uvjete i suspektnost okoline i protagonista, znam da ću biti u stanju donijeti ključne, prave odluke kako autorski tako i u skoro svakom segmentu produkcije, te posao dovesti do uspješnog završetka. Kako sam puno radila, sve ono što moje kolege plaši, sa čime se jako muče meni ide relativno lako i jednostavno. Navikla sam raditi filmove koji ljudima nisu dosadni. Traju li pet minuta ili dva i pol sata, odgledaju ih do odjavne špice i traže još… To se dogodi kad nešto radiš dugo i s ljubavlju.















