Ako ne razumiješ svoju majku, to je zato što ti je dopustila da postaneš drugačija žena od nje
Talijanski autori na hrvatskom: objavljen hrvatski prijevod knjige Marca Balzana “Kad se vratim” u izdanju Hene Com
Tekst Luisa SORBONE
“Kad se vratim”, hrvatski prijevod romana Marca Balzana (“Quando tornerò”), koji je doživio veliki uspjeh u Italiji, već je nekoliko dana u knjižarama. U Italiji ga je objavio Einaudi 2021. godine, a u Hrvatskoj ga objavljuje nakladnička kuća Hena Com u prijevodu Mirne Čubranić. Knjiga je prevedena zahvaljujući doprinosu prijevodu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne suradnje.
“Kad se vratim” govori o migracijama i prekinutim obiteljskim odnosima, kroz pogled i glas svojih protagonista: majke i njezine djece. Priča je to od velike važnosti koja nam pomaže razumjeti duboke i bolne razloge i implikacije onih koji misli da je iseliti negdje drugdje najbolje rješenje. Priča koja postaje simbol, u svojoj reprezentaciji ženskog stanja koje je, čini se, predodređeno za nevidljivost.
Daniela je žena s Istoka koja odlučuje napustiti obitelj i emigrirati na Zapad, “bogati Zapad”, u potrazi za poslom. Jer život u malom selu između Rumunjske i Moldavije ne nudi puno izgleda za budućnost, pogotovo za njenu djecu. Nema posla, a novca je malo. Jedina šansa je potražiti posao tamo gdje ga ima – kao njegovateljica, kućna pomoćnica ili babysitterica.
I tako Daniela jednog jutra rano odlazi. Bez da ikome išta kaže, bježi od kuće “kao lopov” u Italiju, a u Milanu nalazi posao.
Čini se da u početku sve funkcionira: obiteljska ravnoteža je održiva, novac stiže iz Italije, a uz njega i darovi i obećanja. Ali nakon nekog vremena taj izbor pokazao se teškim za sve. Danieli nije lako “držati sve na okupu”: bijeg kao čin ljubavi i velikodušnosti, nostalgija, prisilna distanca. Krivnja. Čak i za hrabru i odlučnu ženu poput nje, uvijek vreba pomisao da je napustila svoju obitelj kako bi otišla negdje drugdje, brinuti se za druga ljudska bića.
Djeca, Manuel i Angelica, koje bi sociolozi definirali kao “ostavljene”, ne mogu ništa drugo nego čekati. Nesposobni razumjeti značenje majčine odluke, suočavaju se s ljutnjom i osjećajem napuštenosti.
Jedan dramatičan događaj spojit će komadiće obiteljskog mozaika koji je postao previše zbrkan, s nimalo očiglednim ishodom koji čitatelju ostavlja važna pitanja. Poput onoga što će Daniela učiniti sebi kada se vrati u Rumunjsku: “Može li se majka koja je dugo odsutna još uvijek zvati majkom?”
Tijekom jednog susreta rekli ste da priče morate znati saslušati prije no što ih ispričate. Jeste li i vi slušali priče žena poput Daniele dok ste pisali ovaj roman?
- Tom sam frazom želio reći da se ne može pretpostaviti da su mašta i proučavanje dovoljni: ako je priča utjelovljena u muškarcu ili ženi koji postoje, morate ih otići i poslušati. To je najbolji način da joj date život, osjećaje, pogled, glas. Sve to posebno vrijedi za ovu knjigu: intervjuirao sam mnoge žene koje obavljaju poslove njegovateljice, medicinske sestre, spremačice, dadilje… Skrbništvo je posao koji ima jedinstvenu dinamiku, zamislite samo da se radno mjesto i dom podudaraju, da traje 24 sata dnevno i tako dalje… Zanimalo me je vratiti hrabrost tim ženama, istinskim protagonisticama suvremene ekonomske migracije, ali i njihovu usamljenost i njihovu emancipaciju.
Koliko vam je bilo važno, s etičke i literarne strane, ispričati baš ovakvu priču?
- O emigraciji govorimo vrlo aproksimativno i to stvara klišeje koji brzo otvaraju vrata populizmu, a ponekad i rasizmu. O iseljavanju se govori kao da je to još uvijek prvenstveno muško pitanje. Zadnjih trideset godina to ne vrijedi. Zapad više ne treba mnogo muških ruku, već skrbništvo za svoje voljene, brigu za najosjetljivije. Bez tih žena društvo ne može održati svoju proizvodnju i društvenu dinamiku. To nije moralno, već praktično pitanje. A budući da se konačno sve glasnije govori o jednakim mogućnostima i pravima žena, svidjelo mi se i smatrao sam da je hitno ispričati obiteljsku priču o ženskoj hrabrosti. Ove žene grade mostove, omogućuju svojoj djeci život poput onog naše djece, ali pod koju cijenu? Život često prolazi u vječnoj udaljenosti i u stalnom iščekivanju povratka i susreta koji ne stiže. To je priča o uzvraćanju, ako se mogu tako izraziti.
Kako ste dočekali vijest o prijevodu knjige i njezinoj hrvatskoj distribuciji?
- Hrvatska me podsjeća na nekoliko ljetovanja s prijateljima, mojom djecom i jedno prekrasno putovanje koje me odvelo od Istre do Albanije. To je važno i kulturno sve živahnije područje. Usrećila me ta vijest i nadam se da će biti prilike za susret s hrvatskim čitateljima. Uostalom, knjiga služi i za upoznavanje novih ljudi i za mene prijevod u inozemstvu vrijedi više od bilo koje nagrade jer me stavlja pred čaroliju mojih riječi koje postaju drugi jezik, ponekad čak i drugo pismo, a lijepo je vidjeti kako se transformiraju i putuju daleko.
Marco Balzano rođen je u Milanu 1978. godine gdje radi kao profesor književnosti i pisanja. Sa Selleriom je objavio romane Il figlio del figlio” (nagrada Corrado Alvaro za prvijenac), “Pronti a tutte le partenze” (nagrada Flaiano) i “L’ultimo arrivato” (nagrada Campiello). Za Einaudi je objavio knjigu „Resto qui“ (2018. i 2020.) koja je, između ostalih, osvojio književnu nagradu Elba, nagradu Bagutta, nagradu Mario Rigoni Stern i bila finalist nagrade Strega; u Francuskoj je dobila Prix Méditerranée, dok se u Njemačkoj brzo popela na ljestvicu najprodavanijih knjiga. Za Einaudija je objavio i “Le parole sono importanti” (2019.), a 2021., opet za Einaudija, svoj peti roman “Kad se vratim”. Godine 2022. u nakladi Einaudi izlazi zbirka pjesama “Nature umane” i “Cosa c’entra la felicità? Una parola e quattro storie” za Feltrinellija.
Surađuje s kulturnom rubrikom novina Corriere della Sera i predaje pisanje u školi Belleville u Milanu. Njegove su knjige prevedene u mnogim jezicima.
Collabora con le pagine culturali del Corriere della Sera e insegna scrittura alla Scuola Belleville di Milano. I suoi libri sono a oggi tradotti in molti Paesi.
