Tijekom projekta mladi učili o svim segmentima rada na plesnoj predstavi
(NE)VIDLJIVI – MLADI U KULTURI: USPJEŠNO ODRAĐEN PILOT PROJEKT CHOREOPRAKSA U INK‑U
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Manuel ANGELINI i fotografije iz arhive INK-a
Projekt „Koreografska praksa“, odnosno „Choreopraksa“ unutar Plesnog studija Istarskog narodnog kazališta osmišljen je kako bi upoznao zainteresirane polaznike s različitim koreografskim praksama, načinima stvaranja te realizaciji vlastite ideje u prostoru i vremenu, a njegovi rezultati prikazani su na Maloj sceni INK. Tim smo povodom razgovarali s Andreom Gotovinom, voditeljicom plesnog studija koja im je bila voditeljica i mentorica na projektu.
Kako je rekla, polaznici su tijekom osam tjedana imali priliku upoznati se s raznim koreografima i njihovim djelima, razviti osobnu estetiku te istražiti kako određenu ideju izraziti i oformiti fizičkim vokabularom. Uz njeno vodstvo i mentorstvo i u sigurnom okruženju polaznici su se okušali u vlastitom stvaralaštvu kraćih scenskih formi.
Sudjelovali su članovi plesnog i/ili dramskog studija INK, Zoja Poropat, Mark Marić, Martina Božić, Noah Cvijanović, Zora Cvijanović, Maria Burić, Lena Devedžić, Marko Mišković, Carlos Andres Fagin, Noa Pavlinović, Rina Renier, Barbara Božac, Michelle Salome Kursar i Petra Trajčeski.
Svatko od njih autor je pravog malog remek djela kojim su pokazali vještinu, umijeće, kreativnost, a u konačnici i hrabrost da se odvaže i okušaju u nečem novom.
Rad na teoriji i praksi
„Proces rada bio je podijeljen na teorijski i praktični dio. Prve četiri subote bile su posvećene raznim koreografima ili značajnijim ostvarenjima u polju suvremenog plesa, a tijekom svih osam tjedana prijavljeni koreografi imali su prostor i vrijeme za rad na vlastitim koreografijama“, rekla nam je Gotovina.
Na samom početku procesa svi prijavljeni polaznici mogli su se orijentirati na koreografiju, koreografiju i izvedbu ili samo izvedbu i na taj način zauzeti svoje mjesto u tom pilot projektu. Kako nam je ispričala, na prvim susretima puno su razgovarali o njihovim idejama, mogućnostima i načinima kako misao pretvoriti u pokret, kako od niza pokreta stvoriti cjelinu i kako tu cjelinu zaokružiti, dati joj smisao u prostoru i vremenu a da pritom ostanu dosljedni sebi i vlastitoj estetici.
S obzirom na to da komunikacija između koreografa i izvođača može biti težak i kompliciran proces i u tim su trenutcima pronalazili „prijevode“ i načine kako kao koreograf dati uputu i smjernicu.
„Koreografije su nastale kroz dvosatne probe jedan put tjedno, u ponekim koreografijama i manje, a probe su koreografi vodili sami. Mentorstvo je bilo potrebno i svaka proba završila bi prikazom do sad učinjenog te razgovorom koji bi poslužio kao priprema za sljedeću probu“, pojasnila je Gotovina način rada.
Upoznavanje s koreografima
Kako su prve četiri subote bile su posvećene teorijskom djelu, kroz razgovor, gledanje i analizu radova odabranih koreografa, uočavali su karakteristike, razlike ili sličnosti te stilove i ostvarenja. Tako su se prve subote upoznali s radom izraelskog koreografa i umjetničkog ravnatelja Batsheva kompanije Ohad Naharin te gledali svjetski poznatu predstavu, „Decadance“. Belgijska kompanija Peeping Tom i predstava „Le Salon“ iz 2004. godine ostavila je poseban dojam na polaznike svojim hiperrealističkim stilom. Plesne umjetnike Sidi Larbi i Akram Khan upoznali su kroz njihov duet „Zero degrees“.
Subota nakon bila je posvećena Flamskom valu i koreografima koji su osamdesetih godina vladali belgijskom plesnom scenom te ostavili snažan trag. Tu su, rekla nam je Gotovina, Alain Platel, Anne Teresa De Keersmaeker, Jan Fabre i Wim Vandekeybus.
Ispričala je kako je jedna cijela subota cijela bila posvećena radu i životu važne koreografkinje Pine Baush i kompaniji Tanztheater Wuppertal.
Zadnju subotu posvetili su hrvatskoj plesnoj sceni, kompanijama i koreografima koji trenutno djeluju te koji su bili važni kroz povijest suvremenog plesa u Hrvatskoj.
„Sve je to samo mali dio i uvod u svijet plesa“, napomenula je Gotovina.
Polaznici bili predani radu na projektu
Ističe kako su polaznici projektu pristupili vrlo ozbiljno i odgovorno: „Kako je sve krenulo kao pilot projekt nisam imala konkretnu viziju kamo će nas sve to odvesti. Na probama su bili koncentrirani i pripremljeni, strpljivi i sigurni u sami sebe što mi je posebno drago“.
„Vjerujem kako su se međusobno upoznali i povezali na jednom novom nivou, dali si međusobno povjerenje da budu vođe ali i da budu vođeni“, dodala je.
Gotovina je jako zadovoljna i kaže kako je konačni rezultat bio izvan njenih očekivanja: „Ponekad sam osjetila dašak mladosti i vlastitog boravka na akademiji kada smo kao studenti stvarali i na ovaj način učili o plesu. Zaista su proces i prezentacija bili na visokoj razini i svi polaznici u svim svojim ulogama pravi mladi profesionalci“.
„Posebno mi je bilo drago uvidjeti kako dugogodišnji i predan rad ostavlja trag i kako su im dosadašnja stečena znanja i vještine pomogli izraziti se“, istaknula je.
Dati priliku mladima
U projektu su sudjelovali mahom mladi. Upitali smo stoga Gotovinu koliko je njima važno dati slobodu u stvaranju i priliku da na svojoj koži osjete cijeli proces rada na jednoj predstavi.
„Mladima, općenito, treba davati prilike u svemu. Treba im dati povjerenje, vjetar u leđa i slobodu da budu to što jesu. Poslati poruku kako je ono što imaju za reći i pokazati veliko i vrijedno i kako oni to mogu. Treba slaviti i prigrliti njihovu različitost i odmaknuti ih od kompromisa koji ih okružuju kako bi bili prihvaćeni“, kaže i dodaje kako im je u ovom procesu ta prilika dana kroz koreografiju, neverbalni izričaj i prostor stvaranja.
„Svaka koreografija je bila estetski, tematski i stilski drugačija i na to sam najponosnija“, naglašava.
Rekla nam je kako su se mnogi „zaljubili“ u stvaralaštvo, neki su si potvrdili svoj užitak u izvedbenom djelu, neki su se pronašli i u onom pedagoškom, ali svakako su osjetili koliko je rada i angažmana potrebno kako bi se određena ideja realizirala te koliko ljepote, adrenalina i novih trenutaka takav proces donosi.
Sjajna iskustva polaznika
Martina Božić jedna od polaznica, rekla nam je kako je za nju bilo dosta izazovno okušati se u ovakvom projektu, s obzirom na to da se nikad nije našla u ulozi koreografa: „Teško je ideje iz glave precizno prenijeti na druge, ali uz dobru ekipu i dobrog mentora kao što je Andrea, sve je proteklo puno lakše od mojih očekivanja“.
Nakon izvedbe zanimali su nas njeni dojmovi: „Jako sam ponosna na svoje izvođače i na samu sebe, prvenstveno što sam se ohrabrila na takvo nešto, a i jako sam zadovoljna kako je to izgledalo na Maloj sceni. Bit ću iskrena, od sreće sam tokom prezentacije, gledajući svoju koreografiju, plakala tako da mislim da to sve govori o mojim dojmovima“.
Nakon ovog iskustva Martini će i dalje, kao nekom tko se cijeli život bavi plesom, ples ostati prioritet, ali svakako bi, kaže, voljela s vremena na vrijeme okušati se u koreografskom dijelu i vidjeti gdje je to može odvesti.
„Tijekom ovog procesa naučila sam puno. Tu su tehničke stvari kao značenje boja na sceni, kako glazbu uskladiti s izvođačima i obrnuto. Andrea je ta koja nas je potaknula da naše koreografije prezentiramo drugima. Bila je s nama kroz cijeli proces stvaranja te nam je svojim iskustvom i savjetima olakšala prebacivanje naših ideja na izvođače. Jedan od savjeta koji najviše pamtim je važnost da se i izvođači osjećaju ugodno izvodeći koreografiju. Stoga je moja koreografija proizašla iz suradnje s mojih prekrasnih šest izvođača i uz Andreinu pomoć“, zaključila je.
Zori Cvijanović je sudjelovanje u projektu također bio izazov: „Nismo imali iskustva u stvaranju pa bi se znali pogubiti, ali bio je to jako zanimljiv izazov“.
I njoj je ples još uvijek na prvom mjestu ali joj je bilo jako zanimljivo susreti se s koreografiranjem te bi se htjela malo bolje upoznati i s tim djelom i osmisliti još nešto u budućnosti. Andreine upute i vodstvo su joj jako pomogle: „Nisam se trebala brinuti ako bilo gdje zapnemo jer sam znala da je Andrea uvijek bila tu s uputama da nam pomogne“.
Marko Mišković priznaje kako rad na projektu nije bio lak, ponekad je htio i odustati, ali na kraju se, ističe, isplatilo.
„Prezentacija je bila jedinstveno iskustvo i baš mi je drago da sam bio dio tog pilot projekta. Prezentacija je baš bila profesionalna i bio je gušt nastupati u tim uvjetima“, rekao nam je.
„Najviše sam naučio da treba slijediti neki nježni osjećaj unutar sebe koji te pokreće i odustati od očekivanja kako bi to trebalo izgledati izvana i na kraju te prihvaćati tuđe inpute, integrirati ih i biti radoznao kako će to na kraju izgledati i što će nastati“, izjavio je. Zanima ga cijeli proces i volio bi se i nadalje izražavati kroz osmišljavanje koreografije, glazbe, svijetla i samu izvedbu.
I za Marka Marića rad na projektu bio je svojevrstan izazov ali negativnog stresa, kaže, nije bilo.
„Dojmovi su nakon svake prezentacije uvijek slični. Uvijek je prisutno veselje, uzbuđenje, ponos i zadovoljstvo. Nakon prezentacije koreografskih praksi, specifično je bio prisutan mir. Nakon zahtjevnih mjesec i pol dana, bilo je smirujuće vidjeti da je sve uspjelo i funkcioniralo“, rekao nam je.
Mark već neko duže vrijeme zna da je njegova najveća strast i ono čime se želim baviti u životu, umjetničko stvaralaštvo. „Ovo mi je samo potvrdilo da je koreografija ono čime sam se spreman baviti“, dodao je. Andreine upute, kaže, uvijek mu pomognu u radu: „Nije upitno da smo svaki put u Andreinom projektu kvalitetno i profesionalno vođeni. Kroz svaki projekt naučim da uvijek možeš razmišljati još dalje i još dublje“.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
