29. Sa(n)jam knjige u Istri – Slavenski đardin
(Ne)vidljivi – mladi u kulturi: Rene Karabaš „Ona koja ostaje“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Matija ŠĆULAC iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Program „Slavenski đardin“ donio je na Sa(n)jam knjige u Istri predstavljanje romana bugarske književnice Rene Karabaš koja je inače i pjesnikinja, redateljica, nagrađivana glumica i osnivačica akademije za kreativno pisanje. Program je vodila Ivana Peruško, a uz autoricu romana „Ona koja ostaje“, sudjelovala je i njegova prevoditeljica, Ksenija Banović.
Rene Karabaš zapravo je Irena Ivanova, a kako je jedan dio života provela studirajući u Francuskoj gdje su je počeli oslovljavati s Rene, tako se suživjela s tim imenom i odlučila si nadjenuti pseudonim. Karabaš je dio prezimena njezine majke, a kako žene zbog patrijarhata u Bugarskoj, kao i u Hrvatskoj, uzimaju prezime svoga muža, ona je na neki način htjela mami odati počast i iskoristiti dio njezina djevojačkog prezimena. Ujedno je to što piše htjela razgraničiti od vlastitog imena.
„Margaret Atwood kad govori o dualnosti pisca, govori da je čovjek kad piše jedna osoba, a kad šeta psa jedna sasvim druga“, ispričala je Karabaš koja je po izlasku svog debitantskog romana upitala izdavača bi li se trebala vratiti svom imenu, na što je on odgovorio da je ona sada jednostavno Rene Karabaš i tako je ostalo.
Dualnost u romanu
Ključna odrednica nagrađivanog debitantskog romana Rene Karabaš, „Ona koja ostaje“, jest dualnost. Prema riječima Ivane Peruško, to je roman koji vas probada i u srce i u trbuh, izaziva u vama šok, bol, ali i suosjećanje.
„Čitajući ga, dualnost je pojam koji mi je odmah pao na pamet, zajedno s hibridnosti, zato što je to djelo spoj epike i lirike, poezije i proze, slike koje se formiraju čitajući ga“, rekla je.
Središnja tema tiče se rodnoga identiteta, tj. rodne hibridnosti. Naime, glavna junakinja je žena koja u jednom trenutku odluči postati muškarac. Ona je Bekija, koja poslije postaje Matija.
„Djelo od stotinu stranica otvara brojne teme izuzetne kompleksnosti: problem identiteta, drugačijosti, patrijarhata, tradicije, albanske tradicije, slobode, samoće ali i obitelji“, rekla je pojasnivši kako na mikro razini Karabaš problematizira problem identiteta jedne žene tj. muškarca, ali na makro razini problem obitelji.
Obitelj u knjizi ima dva lica; njezine su niti zapravo okovi koji ne daju individui da raste. Otuda i citat iz romana: „Dom je ondje gdje ti odrežu krila“. S druge strane, u obitelji imamo niti koje stvaraju intimno i sigurno mjesto iz kojeg se jako teško otrgnuti.
Tema virdžina
Karabaš je za temu uzela virdžina (ostajnice, tobalije), žene koje odlučuju, ili u jednom trenutku moraju postati muškarci.
„Gledala sam u što obuči svoj osobni život, naime, odrasla sam u jednoj prosječnoj bugarskoj obitelji u kojoj odiše patrijarhat te sam ga htjela pokazati kao krajnost. I sama dolazim iz obitelji u kojoj smo ja i sestra morale biti jake, nismo smjele plakati, morale smo biti sinovi koje je otac htio“, ispričala je.
S obzirom na to da je Karabaš pjesnikinja, ovaj je roman satkan od poezije.
„To je kao neki tok svijesti, knjiga je poetična, ali ja se nisam odlučila za jedan određeni stil. Jednostavno sam sjela i meditirala, osjećala sam sve svoje traume i radosti i pisala ponijeta emocijom. Ona je ključna u toj strukturi, njome želim naći put do čitatelja, možda je upravo ta emocija tajna uspjeha romana“, rekla je autorica.
Karabaš je stvorila djelo nevjerojatne ritmičnosti koristeći odrednice tipične za poeziju. Pisala u prvom licu jednine jer se tako čitatelji lakše uvlače u misli glavne junakinje: „Tijekom radnje se dislociramo sa sela u grad i glavna junakinja ulazi u jedan posve novi svijet. Volim se igrati jezikom pa pred kraj to mijenjam“.
Baskija se u romanu pokapa i postaje Matija. Prema riječima Karabaš, svi imamo mušku i žensku energiju, a u ovom romanu se ta ženska energija potiskuje jer se očekuje da kćer bude sin. Ona se ne istiskuje samo iz tijela i spola nego i socijalnog statusa, što je vidljivo u našem dnevnom životu.
Odgajane kao sinovi
Karabaš je ispričala kako je otac nju i sestru odgajao kao sinove što se proteže romanom: „Muški nekad preuzimaju ženske uloge i obrnuto“.
Riječ je o patrijarhalnoj sredini u ruralnoj Albaniji gdje nema razumijevanja za senzibilno i nježno.
Pišući roman, Karabaš je proučavala Kanon, zbornik s nizom zakona za što joj je trebalo mnogo vremena, no iako nikad nije bila u Albaniji, rekli su joj da je autentično opisala taj kraj.
„Šume, gore, smrt, stijene… Sve me to podsjeća na kraj u kojem sam odrastala. Iako su male šanse da pobjegneš sudbini kad si tamo odrastao, moja junak/inja u tome uspjeva“, ispričala je.
Naime, ključna tema romana je ljubav između Bekije i Dane, dviju žena, no ona nije tematizirana u kontekstu queer tematike.
Osim u Albaniji, radnja se odvija i u Bugarskoj, u Sofiji, gdje Baskija bježi ne bi li dobila više mogućnosti i počela novi život daleko od sredine u kojoj je odrasla.
Fetus in fetu
Karabaš se dotiče i medicinskog fenomena, fetu min fetus, koji je fragmentarno pojavljuje u romanu. No na kraju se događa obrat u metaforu gdje glavna junakinja prekida sa svojim bratom. Ona ga prvo proguta da bi ga se na kraju oslobodila. Metafora, ona prekida s muškim likom, sa svojim bratom, oslobodila se muškosti i postala žena.
Karabaš je i redateljica pa svom djelu pristupa vizualno, kao da snima film: „Kad pišem prozu sve vidim u slikama, zato je ovaj roman filmičan što je primijetio i jedan bugarski redatelj te pripremamo ekranizaciju. Ja kao da si stavim kameru u glavu i dok pišem prozu promatram iz kuta sobe. U tom smislu očekujem i da čitatelj kroz slike otkrije metaforu“.
Prevoditeljica je tijekom prevođenja ovog romana razgovarala s autoricom.
„Sa svakim romanom nešto novo naučiš. Do tada se nisam bavila albanskim društvom ali sam u nekim izrazima vidjela da ima poteškoća. U bugarskom jeziku ima puno turcizama i koriste često aorist, no komunicirala sam s autoricom pa smo zajedno dolazile do rješenja“, rekla je Ksenija Banović.
Bugarska književnost doživljava „boom“, trenutno je jako popularna i tu postoji posebna energija.
„Ima dosta talentirani bugarskih autora na svjetskoj razini, pojavio se neki nov val koji je stigao i prije nego je Georgi Gospodinov osvojio Bookera. Zapadni svijet sada obraća više pozornosti i više objavljuje bugarske autore“, rekla je Karabaš na kraju.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
