29. Sa(n)jam knjige u Istri – Doručak s Kristianom Novakom
„Treba nam više građanske hrabrosti“
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije Tanja DRAŠKIĆ SAVIĆ iz arhiva Sa(n)jam knjige u Istri
Kristian Novak, jedan od najčitanijih hrvatskih suvremenih književnika, u subotu, 25. studenog gostovao je na prvom ovogodišnjem Doručku s autorom kojeg je vodio Aljoša Pužar. Novak koji je između ostaloga karatist, kroatist i germanist, na Doručku je ispričao kako je počeo pisati. Naime, njegov prvi sastav, u 1. razredu osnovne škole u kojem je slagao da mama voli peglati, učitelji su pokazivali starijim razredima kao primjer dobrog sastava. Imao je, ipak problema sa pisanjem sastava i gramatikom.
„Ništa nije ukazivalo da ću postati pisac, niti sam razmišljao o tome, ali u srednjoj školi profesor je s nama i izvan školskog programa radio na pisanju i poticao nas. I danas sam s njima u kontaktu“, ispričao je Novak.
Zanimljivo je da mu kao gastarbajteru nije išao hrvatski, no na kraju je ispalo da ga je čak i predavao. Iako je sad već dugo Zagrepčanin, Novak je ponosan na svoju radničku klasu i seosko okruženje u kojem je odrastao. Iako voli grad on mu crpi energiju i nada se jednom vratiti u rodno Međugorje. Govoreći o stanju u državi, Novak ne misli da je sve crno, kaže da se vide pomaci, no smatra da smo još u opasnosti da budemo u pseudo demokraciji, stvara se samo iluzija slobode.
„Moje Međimurje je tolerantno. Ono mi puno znači, mjesto je to moga odrastanja, ono se povijesno drugačije razvijalo od ostatka Hrvatske, ondje imamo suživot romskog i većinsko hrvatskog stanovništva“, ispričao je.
Građanska pravda, poštenje, hrabrost
Pužara je zanimalo što Novak misli – kakav bi u ovim vremenima trebao biti pošten građanin.
„U ovim našim vremenima on bi trebao biti hrabar, ali ne samo za sebe nego i za druge. Strah mi je zanimljiv moment u međuljudskim odnosima jer je to jedina emocija nakon koje se sve svede na samo dvije mogućnosti: možeš pobjeći ili se sukobiti“, kaže Novak te nastavlja:
„Ako bi pobjegao, on bi namirio sebe, ako se suprotstaviš ti možda završiš loše, ali si napravio čin otpora koji nužno mora utjecati na druge i na sustav, stoga mi se čini da nam treba više građanske hrabrosti“.
Novak smatra i da moramo podržati zviždače. Svojim likovima daje tu nekakvu hrabrost koju bi i sam volio imati, tako se, kaže, može artikulirati jezik kojim iskazuje nezadovoljstvo.
U svom pisanju kreće od pojedinca koji se nalazi u nekakvom sustavu i pokušava se s tim izboriti, ali ne vjeruje u snagu knjige: „Ne mislim da ona odmah mijenja nešto u društvu, ali dobra književnost nam može dati jezik da iskažemo naše nezadovoljstvo, da izađu ideje koje nas ohrabruju na promjene i otpor“.
Karate mu je bio put u svijet
Sport mu je dao puno. Naime, kao dečko koji je odrastao na selu, a htio je vidjeti svijet, to je mogao učiniti jedino igrajući nogomet ili trenirajući karate.
„Meni je karate išao bolje. S nama su dobro radili i u tri godine me pripremili da uđem u reprezentaciju Hrvatske“, ispričao je.
No potom su krenule ozljede i zamor materijala, a stigli su i mlađi od njega te se iz sporta povukao na vrijeme.
„Sport mi je dao puno, bio je to produžetak adolescencije, mentalna snaga, strpljivost i vjera“, konstatirao je.
Govoreći o urednicima u Hrvatskoj, rekao je kako ih imamo dobrih, a on je sa svojim tekstom ciljano išao Kruni Lokotaru.
„Čuo sam da on voli raditi s mladim i neafirmiranim književnicima, a ja sam bio spreman učiti“, rekao je. No kad mu je poslao e‑mail, Lokotar ga je odbio. Kasnije su se sreli i upoznali te i ostvarili suradnju.
Novak napominje kako treba čitati hrvatske autorice i autore jer imamo produkciju vrijednu divljenja, a mala smo zemlja: „Posebno ističem zbirke poezije i zbirke priča, ali i romane“.
Pisanje je samotnjački posao, rekao je Novak kojemu nikada nije bilo u interesu druženje s ostalim književnicima. Kako je rekao, zanimaju ga one priče s dna, u njima pronalazi prostor za kanaliziranje zavisti, tuge… U svakom od njegovih likova, priznaje, ima malo njega samoga – kako kaže, pišući o sebi toga se oslobađa i slobodniji ide dalje.
Novaka je sestra naučila čitati stoga mu je ona vrlo važna. Naime, imao je četiri godine kad je naučio čitati, ona mu je uvijek poklanjala knjige, a kasnije je čitao njezinu fakultetsku literaturu.
Pozitivnim smatra što se u našem obrazovanju potiče pisanje i pričanje na dijalektu.
„Valja obrazovati ljude da budu funkcionalno pismeni što znači da se koriste dijalektom i standardnim jezikom kad je to potrebno“, kaže Novak.
Na pitanje boji li se da će mu umjetna inteligencija oduzeti posao kao pisca, odgovara negativno: „Razlika je kad tekst piše osoba sa svojim čežnjama i strahovima. No strah me koliko ona može upravljati, primjerice izbornim rezultatima, kapitalom i slično“.
Na kraju je rekao da kao otac nastoji svoju djecu učiti da pokušaju voljeti svijet, a ne bojati ga se.
