71. Pula: Film „Žena u gumenim rukavicama“ sniman za deset dana
Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva PFF-a
Film „Žena s gumenim rukavicama“ Marija Šuline prikazana je u Istarskom narodnom kazalištu, a jutro nakon, na razgovoru o filmu sudjelovali su redatelj Mario Šulina, glumice Areta Ćurković i Sandra Lončarić te kostimografkinja Zdenka Lacina Pitlik.
Film je reintepretacija velikog štrajka prosvjetnih radnika koji se zbio u jesen 2019. godine, pa je profesor hrvatskog jezika Franjo Nagulov napisao scenarij koji zrcali tadašnja događanja, a Mario Šulina prema tome snimao film koji govori o odnosu prosvjetnog, administrativnog i tehničkog osoblja jedne slavonske škole.
„Film smo uspjeli napraviti s kompletnom slavonskom ekipom“, naveo je redatelj ističući da je priča univerzalna i prepoznatljiva. Film je snimio u svojoj bivšoj đakovačkoj osnovnoj školi i to s mikro budžetom i u svega deset dana. Znatno im je olakšala činjenica da je velika većina scena snimana u prostorima škole.
Oko glavne glumice nije bilo dvojbe: „Odmah smo imali Aretu u vidu koju sam u startu kontaktirao“, priznao je Šulina.
Areta Ćurković glumi ženu koja ima tešku obiteljsku pozadinu, ona je majka, djeca su joj u inozemstvu, majka joj je bolesna, a sa suprugom je imala težak brak.
„Imala sam u glavi Mirnu koju želim pokazati, za koje se žene želim boriti“, naglasila je glavna glumica Areta Ćurković te dodala kako je puno žena oko nas koje imaju takve teške životne priče.
„Junački smo odradili posao u tih deset dana, ali sam se dobro pripremila prije i išlo je sve glatko“ zaključila je.
„U gerilskim uvjetima napravili smo lijep film“, komentirala je glumica Sandra Lončarić koja kaže kako je njen lik, Iris, cijelo vrijeme sumnjao da će štrajk izaći na dobro.
Izrazila je i svoje negodovanje vezano uz niskobudžetno snimanje ovog, ali i ostalih slavonskih filmova prisutnih na ovogodišnjem pulskom Festivalu – uz „Ženu u gumenim rukavicama“, to su „Frka“ i „Sveta obitelj“.
Kostimografkinja Zdenka Lacina Pitlik istaknula je kako je redatelj jako dobro okarakterizirao svaki lik svaki glumac je dao svoju ideju za kostime. „Puno sam ih slušala, puno sam razmišljala, tako da je to sve nastalo zajedničkim radom“, rekla je. S obzirom na nedostatne financije, potrebne kostime tražili su od kolega i prijatelja, a činjenica da snimaju u školi znatno joj je olakšala posao jer su koristili uniforme koje i inače nose spremačice, kuharice i majstor škole.
Priča je prepoznatljiva i univerzalna i iako možda malo specifična za Hrvatsku, redatelj Šulina smatra kako će film biti dobro prihvaćen i drugdje, posebno u okolnim državama.





