Pretpremijera na 25. izdanju festivala Pordenonelegge
Život Mladena Machieda u dokumentarcu
Tekst Luisa SORBONE • Fotografija Matteo PRODAN
Program “Poesia Doc” u sklopu festivala PordenoneLegge 2024 otvoren je pretpremijerom dokumentarca “Mladen Machiedo. La quotidianità non ordinaria di un italianista croato (Neuobičajena svakidašnjica jednog hrvatskog talijanista)”. Dokumentarac je producirala Hrvatska zajednica u Trstu, a realiziran je uz potporu Autonomne regije Furlanije – Julijske krajine.
PordenoneLegge ove je godine došao do svog 25. izdanja, s 600 autora iz svih krajeva svijeta te više od 300 događanja. U sklopu programa Poesia Doc, koji Pordenonelegge organizira zajedno s Cinemazero, u srijedu 18. rujna u Cinemazero je održana pretpremijerna projekcija dokumentarca “Mladen Machiedo. La quotidianità non ordinaria di un italianista croato”. Priča je to prikazana putem riječi i crtica iz života koja po prvi puta publici predstavlja javni i privatni život jednog od vodećih intelektualaca 20. stoljeća.
“Mladen Machiedo. La quotidianità non ordinaria di un italianista croato (Neuobičajena svakidašnjica jednog hrvatskog talijanista” producirao je J.C. Damir Murkovic za Hrvatsku zajednicu u Trstu – Comunità croata di Trieste, uredila je Cristina Bonadei, režirao Matteo Prodan, a realiziran je uz potporu Autonomne regije Furlanije – Julijske krajine (Regione Autonoma Friuli-Venezia Giulia).
Redovni profesor talijanistike na Sveučilištu svoga grada, Machiedo je pjesnik, esejist, kritičar. Prevoditelj je brojnih autora, od Michelangela do Campane, preko Montalea, Calvina i Pavesea, te je objavio 70 izdanja i eseja, od čega 20 na talijanskom. Godine 2001. dodijeljena mu je Nagrada Montale za prijevod, a 2003. Nagrada Flaiano. U lipnju 2024. dodijeljena mu je prestižna hrvatska Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo u području književnosti.
Dokumentarac predstavlja njegovu eklektičnu osobnost kroz sjećanja, anegdote, umjetničke strasti, njegovu ljubav prema kulturi i supruzi Višnji, s kojom je Machiedo bio povezan dubokim emocionalnim i profesionalnim razumijevanjem.
“Machiedo, izvanredan kulturni posrednik, – tako ga u filmu definira Giuseppe Langella – osoba koja je sposobna uspostaviti odnos ne samo s tekstovima, već i s ljudima”. Izjavama Langelle pridružuju se izrazi poštovanja i zahvalnosti drugih kritičara i kolega, poput Diega Bertellija, Valtera Milovana, Snježane Husić, potvrđujući njegov izniman doprinos širenju talijanske književnosti u Hrvatskoj te one hrvatske u Italiji.
Sjedeći na sofi u svom zagrebačkom domu, Machiedo govori o sebi na izravan i neformalan način, pričajući o svojim susretima s Pier Paolom Pasolinijem, Eugeniom Montaleom, Italom Calvinom, Giuseppeom Zigainom; kao i Nikolom Šopom, kojeg je poznavao tijekom posljednjeg desetljeća njegova života, pjesnikom koji je, uz Leonarda i Montalea, jedan od njemu najvažnijih autora. “Fascinirala me njegova vizija transformacije osjeta, kozmičkog čovjeka i odnosa prema predmetima, začuđujuće moderna, naročito ako to razmatramo u kontekstu malog broja od četiri milijuna stanovnika. Već prije mojeg prijevoda Šop je prešao granice zahvaljujući prijevodu Wystana Hugha Audena”. To izdanje, nažalost, nikad nije ugledalo svjetlo dana budući da je britanski pjesnik preminuo nedugo prije objave; da je tada bio preveden na engleski, Šop bi zasigurno postigao mnogo veći uspjeh.
Prisjećajući se 20. stoljeća, obilježenog značajnim političkim i ideološkim promjenama, kaže: “Živio sam u četiri različite države, bez da sam ikada promijenio mjesto i kuću. Svaki put mijenjali su se dokumenti, obrazovanje, politički kontekst. Prošao sam kroz dva rata i mogu reći da se treći psihički ne može preživjeti”. U pogledu stečenih kulturnih domovina, navodi Hrvatsku, Italiju, Portugal, Francusku, Španjolsku: “Obogatile su me i dopunile moju osobnost. Sve u svemu, oko 8 godina proveo sam u Italiji i, čak i kada sam u Zagrebu, moja je svakodnevica u znaku talijanske kulture; živim u Italiji čak i kada nisam tamo.”
Strast prema talijanskom jeziku i kulturi potječe iz mladosti, pojačana utjecajem majke, ljubiteljice umjetnosti i slikarice. Priča započinje davno, od samoukih početaka – s talijanskom gramatikom ispred sebe i radijom Marelli na uhu kako bi slušao pjesme sa Sanrema – sve do doktorske disertacije o Leonardu da Vinciju.
Priče iz života u filmu se povezuju s prizorima iz gradova u kojima je živio i podučavao, među kojima su mnogi talijanski: Pisa, Firenca, Padova, Udine, Trst, Rim, Reggio Calabria, Taormina, Catania, Trento, u kojem je podučavao talijansku književnost Talijanima. Machiedo opisuje njihovu atmosferu – vremensku, kulturnu i ljudsku. Dvije su epizode snimane u Trstu, jedna na Filozofskom fakultetu u Splitu tijekom jednog predavanja, ostale u njegovom domu u Zagrebu.
Najduži boravci bili su oni u Toscani, dvije godine na Sveučilištu Normale u Pisi, živeći u Lucci, te brojni mjeseci u Firenci. “Osjećam se toskanskim, i kulturološki. Talijanske regije s kojima se najbolje poistovjećujem, uz Toscanu? Dvije na suprotnim krajevima, Veneto, dijelom i zbog blizine, te Sicilija, gdje sam više puta boravio, zahvaljujući i dugogodišnjem prijateljstvu s Bartolom Cattafijem.”
Kao i ostali video uradci koje promovira i realizira Hrvatska Zajednica u Trstu, dokumentarac će biti distribuiran na talijanskom i hrvatskom području. Predstavit će se hrvatskim i talijanskim televizijama te istovremeno velikim streaming platformama kao što su Amazon Prime Video i Arte.Tv.
„Projekt je to – napominje J.C. Damir Murkovic – nastao iz želje da se prikaže Mladen Machiedo kao čovjek, a ne samo kao intelektualac i akademik. Cilj je proširiti sadržaj od kulturnog i povijesnog značaja u obje države, predlažući intelektualnu razmjenu usmjerenu na međusobno spoznavanje.”
“Ljudska i intelektualna spona – tvrdi Cristina Bonadei, urednica dokumentarca – koja se stvorila tijekom niza susreta na temu poezije i hrvatskog suvremenog pjesništva, koji su se održali u Trstu u proljeće 2023. u organizaciji Hrvatske zajednice u Trstu, prerasla je u ovu dokumentarističku pripovijest, koja je međutim u svojoj biti jedan neformalni, gotovo zrcalni susret, izvan krutih shema”.
