30. Sa(n)jam: Razgovor s Taninom Liberatoreom – Ranxerox, kiborg bez granica
Tekst i fotografije Luisa SORBONE
Tanino Liberatore jedna je od najzanimljivijih figura u panorami talijanske strip književnosti. Samostalni umjetnik daleko od konvencija, drugi talijanski gost Sajma knjiga, javnosti se predstavio u utorak 3. prosinca u razgovoru s Andreom Matoševićem uz prevoditeljicu Ivu Grgić Maroević. Istog dana, u 21 sat, u Gradskoj galeriji svečano je otvorena izložbe koja okuplja neka od najreprezentativnijih djela njegova umjetničkog stvaralaštva.
U počecima karijere radio je kao ilustrator omota ploča za RCA, od 1975. do 1978., a potom i nekoliko reklama da bi postao financijski neovisan. Odlučujući preokret u karijeri dogodio se zahvaljujući susretu sa Stefanom Tamburinijem, piscem i scenaristom u Rimu. Iz suradnje s Tamburinijem i Andreom Pazienzom rođen je “Ranxerox”, hvaljen kao jedan od najznačajnijih grafičkih romana 80-ih. Serija je debitirala 1983. u časopisu “Frigidaire”, jednom od inovativnijih talijanskih časopisa underground kulture. Lik Ranxeroxa je kiborg rođen iz sklopa dijelova fotokopirnog stroja, odnosno Ranx Xeroxa. Iscrtan grafičkim potezom satkanom od pokreta i anatomskog realizma koji podsjeća na Michelangelovo slikarstvo iz šesnaestog stoljeća, odmah postaje ikona kulturnog pokreta tih godina.
Tanino, koliko je instinktivnog, a koliko namjernog u genezi Ranxeroxova lika?
Bilo je to ogledalo svega onoga što smo Stefano i ja svakodnevno doživljavali u Rimu, proizašlo je iz iskustva i nije namjerno stvoreno u smislu dogovora U isto vrijeme to je bio trenutak zabave, temeljni aspekt za stvaranje dobrih stvari.
U odnosu na prvi Ranxerox, onaj koji je stvorio Stefano Tamburini, vaš lik je poprimio malo drugačije estetske karakteristike. Kako se promijenio?
Prvi Ranxerox bio je crno-bijeli, na nimalo posebnom papiru, a objavljen je u časopisu pod nazivom “Cannibale”, naprednom fanzinu. Onda kada smo mislili napraviti “Frigidaire”, magazin u boji, mnogo glamurozniji s inovativnim društvenim, umjetničkim i satiričnim sadržajima u kojem su surađivali međunarodni talijanski umjetnici, Stefano, koji je bio vrlo inteligentna osoba i stajao je iza časopisa i lika, smatrao je da je najbolje pronaći nekoga tko zna bolje od njega crtati i koristiti boju. Pitao je mene jer smo već ranije surađivali pa mi je bilo vrlo lako nastaviti s Ranxeroxom.
Odnos između talentiranih ljudi nije uvijek lak. Kako je prošlo s Tamburinijem i Pazienzom?
Dobro. Andrea Pazienza i ja radili smo za isti časopis, ali svatko je radio svoj posao. Upravo me on upoznao s ostalima, pa su se tako stvorili prirodni odnosi. Nikada nije bilo svađe sa Stefanom, možda ponekad i nesporazuma zbog činjenice da mi je francuski tisak nastavio pripisivati očinstvo Ranxeroxa. Kao da sam htio preuzeti sve zasluge. Uvijek sam odgovarao da sam liku, umjesto oca, najviše ujak. Ali to smo razjasnili i onda je preminuo vrlo mlad.
Ranxerox se prvi put pojavio u “Cannibale”, nezavisnom fanzinu. Zatim na “Il Male” i nakon toga na “Frigidaire”. Koliko je politike bilo u liku?
Ono što je bilo političko bila je politika vremena. Ljudi s krajnje ljevice radili su u tim novinama, ali nitko od njih nije mislio da predstavlja neku stranku. Cilj je bio zabaviti se i sasuti pljusku tadašnjoj politici. “Frigidaire” je rođen da govori o stvarima o kojima drugi nisu govorili, toliko da mu je slogan bio “neizostavno suvišno”. Bio je to prvi časopis u Europi koji je govorio o AIDS‑u. Formula je bila dobra, ali nisu postojali uvjeti koji bi jamčili dobru kvalitetu mjesečnih izdanja, pogotovo stripova.
Može li se tvrditi da se Ranxerox poistovjećuje sa žanrom umjetničkog izražavanja koji je stran ideološkoj uvjetovanosti i koji je zapravo bio transverzalan svakoj vrsti političke struje?
Da, kada sam saznao bio sam zapanjen. Ali ni oni iz “Il Male” više nisu imali ovu retoriku, svi smo se zgražavali svega.
Ranxerox će biti objavljen u Koreji. Koji su to aspekti modernosti koji ga i danas čine zanimljivom?
Koreja je negdje između Zapada i Japana. Ne znam točno koji su razlozi, prepustit ću rad kritičarima. Mogu reći da je Ranxerox rođen u eri koja se, na neki način, danas rekonstruira. Mladom čovjeku koji ga danas čita ne čini se toliko starim, možda jedino što stripu nedostaje je mobitel jer u to vrijeme još nije postojao, vrhunac modernosti predstavljao je faks. Ono što predstavlja je ono što ga čini relevantnim, društveni problemi se ponavljaju jer se događaju ciklički. Dakle, na kraju, činjenica je da smo u donekle represivnom sustavu ga čini aktualanim.
Govoreći o karakteristikama lika, Ranxeroxa su neki kritičari definirali kao “kibernetičkog grubijana koji je više čovjek od čovjeka”. U čemu se sastoji njegova ljudskost?
Predstavlja čovjeka, ima ljudske osjećaje, ali budući da je robot može se programirati. Najtvrđi lik u stripu nije on, već mala Lubna.
Kad smo već kod Lubne, figura poput njezine danas ne bi bila moguća, bila bi cenzurirana.
Istina je. No tada je među kritikama koje je strip dobio, istina malo, bilo je onih na nasilje, na droge, ali nikad na sumnju na moguću pedofiliju. Lubnu tadašnje društvo nije doživljavalo kao nezdravu upravo zato što je ona komandirala i drugima činila apsurdne stvari. Ne, ne bismo to mogli objaviti danas.
Tko je Tanino Liberatore danas?
On je dizajner. Najviše fotograf, ali ne i redatelj. Strip je predstavljao jedan dio, koji je, priznajem, imao veliki uspjeh, ali nikada nije bio meni simpatičan oblik izražavanja. Napravio sam tri Ranxeroxa, zbirku kratkih priča i zatim Lucy 2007., ali crtanje je moj prirodni jezik. Što mislim o današnjem svijetu umjetnosti? Postao sam prilično reakcionaran, često mi se gade mnoge stvari koje vidim naokolo, posebno instalacije: to su scenografije, a ne slike. Moj svijet je još uvijek vezan uz talijansku renesansu.
