Izložba „Kada otpad postaje umjetnost“ u galeriji HDLU‑a Istre

B. V.

10.02.2025.

Otvorenje izlož­be u sklo­pu prvog temat­skog pro­jek­ta u 2025. godi­ni nazo­va “Kada otpad pos­ta­je umjet­nost” bit će odr­ža­no u petak, 14. velja­če u 19 sati, u pul­skoj gale­ri­ji HDLU‑a Istre. Kustos izlož­be je Igor Gustini, a izla­žu: Natasha Bakovic, Jasna Barišić, Luciano Bunić, Branka Dubovac, Teo Herceg, Vedran Karadža Tabulov, Petar Katavić, Adele Kokotović, Željko Kranjčević, Denis Licul, Milan Marin, Slavica Marin, Ivica Nikolac, Jadranka Ostić, Izabela Peculić, Aleksandra Rotar, Silvija Sikavica, Mirna Udovčić, Irena Vasilj, Andrej Zbašnik, Marijan Zdunić, Šime Zupčić i Davorin Žitnik.

„Mnogo toga pro­mi­je­ni­lo se u umjet­nos­ti otkad su počet­kom proš­log sto­lje­ća novo­nas­ta­le europ­ske avan­gar­de pokre­nu­le kul­tur­nu revo­lu­ci­ju pos­tav­lja­ju­ći teme­lje za sve budu­će gene­ra­ci­je umjetnika.

„Među svi­ma naj­ve­će zas­lu­ge za likov­nu umjet­nost ima­li su Picasso i Marcel Duchamp, zasi­gur­no među naj­ve­ćim ino­va­to­ri­ma i vizi­ona­ri­ma u povi­jes­ti. U rela­tiv­no krat­ko vri­je­me ti veli­ka­ni afir­mi­ra­li su se u svi­je­tu tako da su nji­ho­ve ide­je brzo pos­ta­le neiz­bjež­ne refe­ren­ce za sve likov­nja­ke suvre­me­nog nara­šta­ja. S vre­me­nom oba umjet­ni­ka kre­nu­la su raz­li­či­tim pute­vi­ma. Dok se Picasso foku­si­rao pre­tež­no na arte­fak­te kao kon­kre­tan plod vlas­ti­te neo­gra­ni­če­ne kre­ativ­nos­ti, zna­ti­že­lje i bes­kraj­ne ener­gi­je, Duchamp se zani­mao za samu ide­ju kao tak­vu, koja dobi­va svo­je konač­no obli­ko­va­nje mar­lji­vim radom, bez vid­lji­vih spon­ta­nih obi­ljež­ja i čes­to nakon dugog men­tal­nog pro­ce­sa. U oba slu­ča­ja, rezul­ta­ti nji­ho­ve istra­ge karak­te­ri­zi­ra­ju ujed­no i nji­ho­ve ljud­ske osobine.

„Moćna umjet­nost tem­pe­ra­ment­nog Španjolca otvo­ri­la je put pre­ma novom izra­ža­ju i slo­bo­di u sli­kar­stvu i kipar­stvu, a kon­cept pro­miš­lje­nog Francuza toli­ko je bio iznad nje­go­vog vre­me­na da u stva­ri danas živi­mo nje­go­vo vri­je­me, ni više ni manje kao što tek sada koris­ti­mo u pot­pu­nos­ti geni­jal­no nas­lje­đe Nikole Tesle.

„U kons­tant­noj potra­zi za istra­ži­va­njem ti umjet­ni­ci eks­pe­ri­men­ti­ra­li su s raz­nim mate­ri­ja­li­ma koji su bili dale­ko od uobi­ča­je­nih dotad kori­šte­nih pro­pi­tu­ju­ći dik­tat kla­sič­ne umjet­nos­ti posve­će­ne mime­zi­su. Prvi put poči­nju se koris­ti­ti kola­ži, asam­bla­ži, objet tro­uvé ili ready made, što su vrlo čes­to odba­če­ni pred­me­ti koje umjet­nik pro­na­la­zi, recik­li­ra i kom­po­ni­ra u sasvim novom kon­tek­s­tu, pone­kad i s odre­đe­nom dozom iro­ni­je. Od kubiz­ma i dada­iz­ma do danas sko­ro pa i nema umjet­ni­ka koji nije barem dje­lo­mič­no koris­tio neke odba­če­ne pred­me­te, papi­re i sl., za umjet­nič­ke svr­he. Snaga recik­li­ra­nja dobi­va epsku vri­jed­nost kada kraj­nji rezul­tat otva­ra put u nove estet­ske i kon­cep­tu­al­ne vri­jed­nos­ti, koje ima­ju jed­na­ko dos­to­jans­tvo i raz­lo­ge pos­to­ja­nja koli­ko i uobi­ča­je­ni „ple­me­ni­ti­ji“ nači­ni umjet­nič­kog stva­ra­nja koje nam je tra­di­ci­ja osta­vi­la u nas­lje­đe. Protagonisti futu­riz­ma, nadre­aliz­ma, ruske avan­gar­de, nove­au reali­sma, prav­ca arte pove­ra, kao i umjet­ni­ci Meret Oppenheim, Joseph Cornell, Alexander Calder, Alberto Burri, Piero Manzoni, Mimmo Rotella, John Chamberlain, Robert Raushenberg, Antoni Tapies, Nam June Paik, Fabio Mauri, Joseph Beuys, Gabriel Orozco, Anselm Kiefer, Tracey Emin, Sarah Lucas, Damien Hirst, Wim Delvoye, Tom Sachs i Ai Weiwei svi su barem jed­nom koris­ti­li otpad raz­nog pori­jek­la i s raz­li­či­tim cilje­vi­ma kao sas­tav­ni dio vlas­ti­tog rada.

„U arhi­tek­tu­ri Antonio Gaudì upo­treb­lja­va polom­lje­ni šare­ni kera­mič­ki otpad koji mu sti­že direk­t­no iz kera­mič­kih tvor­ni­ca i kom­bi­ni­ra ga kao moza­ik u izvor­noj kata­lon­skoj teh­ni­ci tren­cadís za deko­ri­ra­nje vanj­skih zido­va, fasa­da, kro­vo­va te raz­nih ukras­nih i arhi­tek­ton­skih ele­me­na­ta u naj­pres­tiž­ni­jim zgra­da­ma u Barceloni: Casa Batllò, Casa Milà, Park Güell i u manjoj mje­ri u Sagrada Familiji.

„Za Kurta Schwittersa sva­ki poje­di­nač­ni mate­ri­jal koje oko per­ci­pi­ra, od naj­ma­njeg koma­di­ća papi­ra, kori­šte­ne put­nič­ke kar­te, sta­rih novi­na, kuver­te, slo­va i bro­je­va, eti­ke­te, amba­la­že, rek­la­me do raz­nih većih pred­me­ta, jed­na­ko je važan za stva­ra­nje umjet­nič­kog dje­la. Od sli­kar­stva i kola­ža do ambi­jen­tal­nih pros­to­ra, kao nje­gov naj­važ­ni­ji život­ni pro­jekt „Merzbau“, umjet­nik osta­je vje­ran svo­jim mate­ri­ja­li­ma. Ta kom­plek­s­na tro­di­men­zi­onal­na work in pro­gress ins­ta­la­ci­ja, koja  je ujed­no nje­gov dom i ate­lje, pra­ti­la ga je u više navra­ta do kra­ja živo­ta i kon­ci­pi­ra­na je kao sin­te­za nje­go­vog cje­lo­kup­nog rada. Ti arti­ku­li­ra­ni pros­to­ri podi­je­lje­ni u šiljas­tim „špi­lja­ma“ sas­tav­lje­ni od svih mogu­ćih mate­ri­ja­la, nose u sebi emo­tiv­ne, soci­jal­ne i poli­tič­ke poru­ke veza­ne za nje­gov pri­vat­ni život te oštru kri­ti­ku pre­ma deka­den­ci­ji u kojoj je nje­go­va zem­lja već odav­no oronula.

„César Baldaccini sma­trao je da sme­će ima svo­ju povi­jest jer se u nje­mu nala­ze stva­ri koje su neka­da bile oda­bra­ne ili obli­ko­va­ne, koje su „živje­le svoj život“ i neče­mu slu­ži­le i sto­ga su popri­mi­le neku vrstu „sta­no­vi­te lje­po­te“. Dalje, umjet­nik raz­li­ku­je sme­će raz­vr­sta­va­ju­ći i onaj manje vri­je­dan (kao npr. gra­đe­vin­ski otpad), koji defi­ni­ra „ano­nim­nim“ jer se u nje­mu nala­ze pre­tež­no „neutral­ne“ i neupo­treb­lji­ve stva­ri kao polom­lje­ne cigle, koma­di beto­na ili lima. Za Césara „sme­će nije ono što je druš­tvo odba­ci­lo, već nešto što je net­ko osta­vio u oko­li­šu, pa ga onda pre­uzi­ma umjet­nik za svoj rad“.

„Andy Warhol tvr­dio je da odba­če­ne stva­ri ima­ju veli­ki poten­ci­jal za „zaba­vu“ i da je u nji­ma više pri­su­tan „humor“. U sta­rim holi­vud­skim fil­mo­vi­ma s puno glaz­be i gla­mu­ra mno­go­broj­ne film­ske sta­tis­ti­ce bile su anga­ži­ra­ne za pje­va­nje i ple­sa­nje, ali iz odre­đe­nih raz­lo­ga neke sce­ne bile su izre­za­ne i nisu uvr­šte­ne u konač­ni oda­bir pro­duk­ci­je. Izrezana sce­na pos­ta­je tako „komad otpa­da na podu u mon­taž­noj sobi“ te se pos­lje­dič­no i dje­voj­ka koja je u njoj glu­mi­la pre­tva­ra na neki način u „ljud­ski otpad“ koji se neće nika­da poja­vi­ti u tom fil­mu prem­da je u snim­lje­na i fizič­ki je u nje­mu sta­ti­ra­la. „Cijela ori­gi­nal­na snim­ka bez rezo­va vje­ro­jat­no bi bila zabav­ni­ja nego konač­no oda­bra­na sce­na gdje je na kra­ju sve na svo­me mjes­tu“, kaže Warhol i doda­je da kad su on i eki­pa sni­ma­li dugo­me­traž­ne eks­pe­ri­men­tal­ne fil­mo­ve, na kra­ju je uvi­jek naj­vi­še volio upra­vo izre­za­ne sce­ne, koje je paž­lji­vo skup­ljao i čuvao u poseb­nim kuti­ja­ma. Povodom nje­go­vih asam­bla­ža koji su stvo­re­ni možda s naj­ve­ćom raz­no­li­koš­ću otpa­da u povi­jes­ti umjet­nos­ti, Daniel Spoerri raz­miš­ljao je o pisa­nju knji­ge o povi­jes­ti sme­ća. U jed­nom odlom­ku zabi­lje­žio je mor­bid­nu, ali i zanim­lji­vu kul­tu­ro­lo­šku i soci­jal­nu raz­li­ku koja se odno­si na izmet u afrič­kom i u zapad­no­europ­skom svi­je­tu. Naime, neka afrič­ka ple­me­na u zabi­tim i siro­maš­nim seli­ma, nema­ju­ći ništa dru­go, koris­te bale­gu kao dio gra­đe­vin­skog mate­ri­ja­la te je raz­ba­cu­ju na kro­vo­ve svo­jih koli­bi. U švi­car­skim seli­ma, ista bale­ga se ured­no i paž­lji­vo aku­mu­li­ra u hrpa­ma pokraj far­me i pred­stav­lja nje­no „poten­ci­jal­no bogat­stvo“. Poljoprivrednik s naj­ve­ćom i naj­k­va­li­tet­ni­jom hrpom gno­ji­va vje­ro­jat­no će ima­ti naj­ve­ći broj kra­va, uzga­jat će naj­bo­lju tra­vu i pro­izvo­dit će naj­vi­še mli­je­ka, a idu­će godi­ne će opet ima­ti naj­ve­ću hrpu bale­ge od svih far­me­ra u oko­li­ci. „To je nešto za poka­za­ti. Tako nešto te poti­če na raz­miš­lja­nje koli­ko može biti bogat čovjek“.

„Tony Cragg pole­mi­zi­ra s defi­ni­ci­jom otpa­da i ne sla­že se s izra­zom koji neki kri­ti­ča­ri upo­treb­lja­va­ju da bi defi­ni­ra­li taj mate­ri­jal u vezi s nje­go­vim radom. Engleski kipar uzi­ma kao pri­mjer plas­tič­ne boce i raz­ne amba­la­že koje se mogu naći na pla­ži te navo­di da „neki lju­di to vide kao sme­će, dok neke dru­ge lju­de poti­če na raz­miš­lja­nje“. Umjetnik doda­je da je „sva­ki ele­ment sja­jan ili ružan ili je ipak nešto tre­će. Ovisi o ras­po­nu naših kri­te­ri­ja“. Sličnog miš­lje­nja bio je i Picasso, koji je puno pri­je Engleza zabi­lje­žio duho­vi­tu aneg­do­tu veza­nu za poz­na­tu skul­p­tu­ru „Glava bika“ iz 1942. Španjolac, opi­su­ju­ći kako je slu­čaj­no došao do ide­je za taj asam­blaž, isti­če da su pri­je tog čarob­nog spa­ja­nja ta dva ele­men­ta zais­ta bila bez­vri­jed­ni zahr­đa­li uprav­ljač i banal­no sje­da­lo od bicik­la te da ih je svat­ko mogao vidje­ti na svoj način ovis­no o vlas­ti­toj sfe­ri inte­re­sa i o „men­tal­nim rek­vi­zi­ti­ma“. Ipak, naj­di­rek­t­ni­ji od svih je možda tali­jan­ski umjet­nik Claudio Parmiggiani, koji kari­ki­ra­nim rije­či­ma objaš­nja­va svoj rad: „Za mene ima više živo­ta, više isti­ne, više smis­la za tra­gič­no u krpi ostav­lje­noj na podu, nego u cije­loj kla­sič­noj tragediji“.

„Ova izlož­ba direk­t­no se refe­ri­ra na pre­da­va­nje „Druga stra­na umjet­nos­ti“ s pod­nas­lo­vom „Kada otpad pos­ta­je umjet­nost“ koje je odr­ža­no u pros­to­ru HDLU‑a Istre 2023 u sklo­pu pro­jek­ta „Edukacija mla­dih“. Također, ova izlož­ba nema nikak­ve poli­tič­ke niti soci­jal­ne namje­re, što bi even­tu­al­no ova tema mogla potak­nu­ti. Kako smo vidje­li, otpad je već odav­no kori­šten u umjet­nič­kim dje­li­ma i nit­ko više to ne ospo­ra­va kao umjet­nost. Stoga se spon­ta­no pos­tav­lja pita­nje zašto umjet­ni­ci u ovom sto­lje­ću još uvi­jek koris­te otpad iako je u biti po tom pita­nju sve već rečeno?

„Ovom izlož­bom nas­to­ji­mo odgo­vo­ri­ti na ovo pita­nje kao i dru­ga, barem u našem okru­že­nju. Trash ili otpad pos­to­ji i bit će ga sve više oko nas. Na nama je da pri­hva­ti­mo taj iza­zov i, ako je mogu­će, da ga poku­ša­mo pre­tvo­ri­ti u umjet­nost“, piše kus­tos Gustini u opi­su projekta.