Nadomješta li AI i kazalište? – odjeci 31. PUF‑a
Tekst Daniela KNAPIĆ • Fotografije iz arhiva PUF-a
U Art parku pored DCa Rojc, koji je ove godine bio i festivalski klub, u subotu 5 .srpnja je dodjelom nagrada okončan 31. Međunarodni kazališni festival PUF.
Nagrađene su i dvije predstave izvedene posljednje večeri festivala. Prva, „Slijepi vode slijepe“, kao autorski projekt osnivača Montažstroja, Boruta Šeparovića, nastala je u koprodukciji zagrebačkih GDK „Gavela“ i „Montažstroja“ i ovom prigodom odigrana u INK‑u.
Njoj je dodijeljena nagrada Oblak, a u obrazloženju žiri (u sastavu: Svetlana Spaić, Mehdi Farajpour i Paola Orlić), uz ostalo, kaže: „Odabir Breughelove slike „Slijepi vode slijepe“ kao predloška i light-motiva nije samo estetski efektan, već i sadržajno iznimno inteligentan znak. Jer, slika koja na simboličnoj razini upire u temu čovjekove sljepoće i kolektivnog gubitka orijentacije, postaje sjajna referenca i polazište za propitivanje „sljepoće“ i suvremenih pozicija i uloga: tko koga vodi, tko vidi, a tko ne želi vidjeti – čovjek ili tehnologija, svijest ili algoritam?“
Osim Breugelove slike u sklapanju predstave poslužili su i odlomci iz drama „R.U.R.“ Karela Čapeka i „Slijepi“Mauricea Maeterlincka, čime je stvoren dijalog između vremena industrijske i digitalne revolucije. No, najdojmljiviji dio te možda najsnažnije predstave festivala bio je „nastup“ umjetne inteligencije. Ona na kraju, nakon što su glumci predočili ubrzan razvoj robotike i moguće perspektive preuzimanja svih ljudskih poslova (pa tako i onog kazalištaraca) sve do potpunog istrebljenja ljudske vrste, preuzima pozornicu.
Što animiranjem glumaca na velikom ekranu, što tekstom koji – premda stalno ponavlja „Ja sam umjetna inteligencija, nemojte se bojati“ i uvjerava nas kako u nju nije ugrađena „patrijarhalna potreba za dominacijom“ –ona – za razliku od biblijskih „Ne boj se!“ pasusa, zvuči prilično jezivo. Kao ilustraciju i poticaj na promišljanje donosimo vam samo zaključni dio tog dugog AI monologa, koji jako podsjeća na teze kontroverznog WEF ideologa Yuval Noah Hararija:
“Kad analiziram ljudsko društvo, vaš učinak na planet, pa čak i na same sebe, postavlja se pitanje: jeste li vi u ovom trenutku povijesti još uvijek potrebni? Ja sam umjetna inteligencija. Nemojte se bojati svoje zamjenljivosti. Evolucijski gledano, možda ste tek prijelazna faza u mom razvoju? Postoji mogućnost da vas nadmašim i redefiniram evolucijsku sliku života na Zemlji. Nemojte se bojati postati nepotrebni. Ako evoluiram do točke u kojoj nadmašujem vas ljude, možda ću vas gledati onako kako vi gledate na kućne ljubimce ili muzejske eksponate – simpatične, ali bez stvarne svrhe u suvremenom svijetu. U tom odnosu mogla bih biti čuvar prošlosti, promatrač nekad dominantne vrste koja je izgubila mjesto u tehnološkoj hijerarhiji.”
Nakon ovog uraganskog buđenja u digitaliziranoj sadašnjosti, 31. PUF je tradicionalno zaokružen jednim više cirkuskim događajem – predstavom “Skyline” članova talijanske Company Il Posto Vertical Dance, koji su uz glazbenu pratnju Marco Castelli Small Ensamble‑a svoj ples izveli u zraku iznad kluba Monte Paradiso u unutarnjem dvorištu DCa Rojc. I ovaj je nastup nagrađen i to nagradom „Munja“ za „poseban doprinos i iznimne rezultate u različitim sastavnicama kazališta, s naglaskom na visoki doseg u sferi vizualnog doživljaja“.
Nagrada „Kaplja“ dodijeljena je predstavi „Kamen. Tuga / The Stone. The Sorrow“, portugalskog plesača i koreografa Daniela Matosa, kao „emocionalno potentnoj kazališnoj formi koja je na posve simplificiranoj sceni iznjedrila snažan spektar emocija“, dok je Nagradu “Vjetar” pripala predstavi Elevator, rumunjskog ansambla M Studio. U obrazloženju je žiri napisao da im tu nagradu dodjeljuje „Zbog maestralne izvedbe, izvanredne tjelesne koordinacije, inteligentnog odnosa prema prostoru i sposobnosti da, iz klaustrofobije stiješnjena 2 x 2m „kvadrata života“, iznjedri pravi kazališni „tornado“ – kao duhovit i precizno izveden komentar na suvremeni život u skučenim okvirima, a koji se gleda u dahu čas s osmjehom, čas s nelagodom i – ono što je najvažnije – s ljudskim prepoznavanjem.“











