Otvorena Izložba Ide Blažičko „Nestajanje / Vanishing“ u Muzeju suvremene umjetnosti Istre

Tekst i fotografije Boris VINCEK

29.07.2025.

Otvorenje samos­tal­ne izlož­be višes­tru­ko nagra­đi­va­ne aka­dem­ske kipa­ri­ce Ide Blažičko nazi­va „Nestajanje / Vanishing“ odr­ža­no je u petak, 25. srp­nja u Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre. Riječ je o monu­men­tal­noj mul­ti­me­di­jal­noj pros­tor­no-spe­ci­fič­noj ins­ta­la­ci­ji umjet­ni­ce koja je u jav­nom pros­to­ru pri­sut­na goto­vo punih dva­de­set godi­na, a ujed­no i nje­nom prvom samos­tal­nom pred­stav­lja­nju u pros­to­ri­ma Muzeja.

- Ida Blažičko je aka­dem­ska kipa­ri­ca kojoj je ovo prva samos­tal­na izlož­ba u pros­to­ri­ma našeg muze­ja. Inače, ima­li smo ju pri­li­ku ugos­ti­ti proš­le godi­ne u sklo­pu jed­ne skup­ne izlož­be koja je bila tako­đer posve­će­na eko­lo­škoj mis­li. Jednako tako i u istom duhu, Ida pred­stav­lja svoj naj­no­vi­ji rad nazvan „Nestajanje“ koji je nas­tao upra­vo pro­miš­lja­ju­ći i pros­tor u kojem se izlož­ba nala­zi. Njen izraz je vrlo spe­ci­fi­čan jer je ona jed­na vrlo poseb­na oso­ba s puno talen­ta. Kiparica je finog sen­zi­bi­li­te­ta što ćete pri­mi­je­ti­ti u ovim tek­s­til­nim for­ma­ma koje aso­ci­ra­ju na eko­lo­ške sus­ta­ve koji su ugro­že­ni i na pro­ces nes­ta­ja­nja poje­di­nih vrsta, kaza­la je rav­na­te­lji­ca MSUI‑a Ketrin Miličević Mijošek i poz­dra­vi­la Aleksa Brajkovića koji se pobri­nuo za zvuč­ni seg­ment izložbe.

Umjetnica se zahva­li­la rav­na­te­lji­ci na podr­š­ci bez koje ova izlož­ba ne bi bila moguća.

- Forme su ins­pi­ri­ra­ne biomi­me­ti­kom u smis­lu dizaj­na gdje pri­ro­da radi ono što naj­bo­lje može. Isto tako, te for­me koris­te naj­ma­nje mogu­će mate­ri­ja­la da bi se napra­vio naj­e­fik­s­ni­ji oblik kao što i sama pri­ro­da radi. Nadam se da ćete uži­va­ti u nes­ta­ja­nju i da ćete osje­ti­ti neke nove emo­ci­je, možda ono što nis­te mis­li­li da bi mogli ili će vas ins­pi­ri­ra­ti na neki dru­gi način, kaza­la je Blažičko.

“Multimedijalna ins­ta­la­ci­ja Nestajanje / Vanishing tran­sfor­mi­ra Muzej suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre u iskus­tve­no polje tihe nes­tal­nos­ti. Oslanjajući se na suvre­me­ne pris­tu­pe koji izlož­be­ni pros­tor pro­miš­lja­ju kao aktiv­no polje osje­ta, ins­ta­la­ci­ja se razvi­ja kao sek­ven­ci­jal­na medi­ta­ci­ja o pos­tup­nom išče­za­va­nju pri­rod­nih sta­ni­šta i ugro­že­nih biolo­ških sustava.

„U skla­du s dugo­go­diš­njim inte­re­som auto­ri­ce za biomi­me­ti­ku, odr­ži­vost i per­cep­tiv­ne feno­me­ne, ins­ta­la­ci­ja spa­ja skul­p­tu­ral­ni izraz s eko­lo­škom reflek­si­jom. Prozračne tek­s­til­ne struk­tu­re leb­de u pros­to­ru, evo­ci­ra­ju­ći obri­se raz­li­či­tih eko­sus­ta­va. Materijali oda­bra­ni zbog svo­je tak­til­nos­ti i tran­s­pa­rent­nos­ti tvo­re ambi­jent koji je isto­vre­me­no fizič­ki pri­su­tan i vizu­al­no krhak – suge­ri­ra­ju­ći pro­ces dema­te­ri­ja­li­za­ci­je kao meta­fo­ru za gubi­tak biolo­ške raz­no­li­kos­ti: nevid­ljiv, ali postojan.

„Zvučni pej­zaž, obli­ko­van ambi­jen­tal­nim kom­po­zi­ci­ja­ma Alexa Brajkovića, uklju­ču­je zbor­sko pje­va­nje sup­til­nog, goto­vo bes­tje­les­nog karak­te­ra. Umjesto natu­ra­lis­tič­kog pej­za­ža, kori­šten je vokal kao uni­ver­zal­ni ins­tru­ment ljud­skog izra­za. Vokal se ovdje ne koris­ti kao nosi­telj nara­ci­je, već kao mate­ri­jal koji mapi­ra unu­tar­nja sta­nja, kolek­tiv­no sje­ća­nje i akus­tič­nu eko­lo­gi­ju pros­to­ra. Glas se pri­tom širi izvan tije­la, pos­ta­je pro­du­že­tak pros­to­ra – vibra­ci­ja koja utje­lov­lju­je nes­ta­bil­nost, ranji­vost i među­po­ve­za­nost. Zvuk se u pros­to­ru širi sup­til­no i difuz­no, a tije­kom vre­me­na raz­rje­đu­je do goto­vo pot­pu­ne tiši­ne. Ta pos­tup­na zvuč­na ero­zi­ja ne ozna­ča­va odsut­nost, već pri­sut­nost gubit­ka – istan­ča­ni akus­tič­ki znak nevid­lji­vih pro­mje­na. U inte­rak­ci­ji sa svje­tlom i arhi­tek­tu­rom, zvuk pos­ta­je medij tihe kon­tem­pla­ci­je – osje­til­ni most izme­đu unu­tar­njeg svi­je­ta posje­ti­te­lja i oko­li­ša u pro­ce­su nes­ta­ja­nja“, navo­di se u opi­su izložbe.

Ida Blažičko diplo­mi­ra­la je kipar­stvo na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu 2007. godi­ne, a tije­kom stu­di­ja bora­vi­la je na Indiana University of Pennsylvania (SAD). Na Kineskoj aka­de­mi­ji umjet­nos­ti u Hangzhou dok­to­ri­ra­la je s diser­ta­ci­jom “Održiva jav­na umjet­nost: ponov­no stva­ra­nje urba­nog oko­li­ša” (2012.). Na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti Sveučilišta u Zagrebu (ALU) dok­to­ri­ra­la je s diser­ta­ci­jom “Biomimetika u služ­bi umjet­nos­ti” (2016.).

Prisutna je na hrvat­skoj umjet­nič­koj sce­ni od 2006. godi­ne. U jav­nim pros­to­ri­ma reali­zi­ra­la je skul­p­tu­re od čeli­ka “Vjetar” (Shanghai, 2011.), “Vjetar II” (Nacionalni park močva­ra Xixi, Hangzhou, 2012.), “Kakva tiši­na – u peći­nu poni­re zri­ka cica­da” (San Vito al Tagliamento, Italija, 2017.), “Bubbles” (Festival svje­tla Zagreb, 2024.); tek­s­ti­la “Genius loci” (Arena cen­tar Zagreb, 2015.), “Whiteness” ( u Vovkovom vrtu dvor­ca Khislstein iz 13. sto­lje­ća u Kranju 2021.), “Cloud” i “Leaves” (East Gate Mall, Skopje 2021./2022.).

Kustosica izlož­be je Ketrin Milićević Mijošek. Izložba je reali­zi­ra­na u kon­tek­s­tu Godišnjeg izlož­be­nog pro­gra­ma uz finan­cij­sku podr­šku Upravnog odje­la za kul­tu­ru i zavi­čaj­nost Istarske župa­ni­je – Regione Istriana, Ministarstva kul­tu­re i medi­ja Republike Hrvatske, Grada Pule – Pola i Turističke zajed­ni­ce Grada Pule.

Izložba osta­je otvo­re­na do 31. kolo­vo­za, a može se pogle­da­ti sva­kim danom osim pone­djelj­ka i blag­da­na pre­ma slje­de­ćem rad­nom vre­me­nu; u srp­nju od 10 do 21 sat te u kolo­vo­zu od 10 do 22 sata.