Izložba Dubravke Svetlićić „Gutfeeling“ u galeriji HDLU‑a Istre

B. V.

20.08.2025.

Otvorenje samos­tal­ne izlož­be čla­ni­ce HDLU‑a Istre Dubravke Svetličić pod nazi­vom “Gutfeeling” bit će odr­ža­no u uto­rak, 26. kolo­vo­za u 20 sati, u pul­skoj gale­ri­ji HDLU‑a Istre.

„Dubravka Svetličić se nakon duže sli­kar­ske aps­ti­nen­ci­je, povre­me­no pre­ki­da­ne krat­ko­traj­nim kre­ativ­nim i izla­gač­kim izle­ti­ma, pri­je dvi­je godi­ne u pot­pu­nos­ti vra­ti­la sli­kar­stvu. Obiteljske i pos­lov­ne oba­ve­ze uda­lji­le su je od umjet­nič­kog stva­ra­laš­tva, onog što sma­tra sas­tav­nim dje­lom svo­ga bića i što još od dje­tinj­stva istin­ski u sebi nosi i osje­ća. Konačnu odlu­ku o svom povrat­ku sli­kar­stvu doni­je­la je u tre­nut­ku kad je pro­živ­lja­va­la dubo­ku obi­telj­sku kri­zu. U tim teškim tre­nu­ci­ma obra­ti­la se sli­kar­skom činu kao svo­je­vr­s­nom ispo­vjed­ni­ku koji će sas­lu­ša­ti i razu­mje­ti nje­zi­nu inti­mu; kao istin­skom pri­ja­te­lju koji će zna­ti utje­lo­vi­ti nje­zi­ne osje­ća­je i potom ih pre­ni­je­ti prvens­tve­no njoj samoj, a onda i oni­ma koji će zna­ti pro­či­ta­ti što je naslikano.

„Vjerojatno je sto­ga na prvim Dubravkinim sli­ka­ma ovog cik­lu­sa iznik­lo sta­blo. To drvo pred­stav­lja sim­bol živo­ta, ras­ta i otpor­nos­ti te osam­lje­no sto­ji na bre­žulj­ku, a povi­je­no vje­trom prko­si snaž­nim uda­ri­ma živo­ta i pri­ro­de. Kako auto­ri­čin cik­lus odmi­če, ono se sve više raz­la­že i pos­tup­no pre­tva­ra u amor­f­ni znak koji će se usko­ro sto­pi­ti s nemir­nom sli­ka­nom poza­di­nom. A nju, kao da taj isti vje­tar pokre­će te će usko­ro, taj sim­bo­lič­ni i jedi­ni figu­ra­tiv­ni subjekt aps­trak­t­nih kom­po­zi­ci­ja, nes­ta­ti u vrtlo­zi­ma eks­pre­siv­ne gra­da­ci­je sli­ka­nog polja. Logično je da emo­ci­je, kao naj­s­naž­ni­je umjet­nič­ko oruž­je, pokre­ću Dubravkin sli­kar­ski koz­mos te pred nji­ho­vim nadi­ra­njem nema mjes­ta pred­met­nom svi­je­tu, pa tako ni počet­no sim­bo­lič­ko upo­ri­šte više nije potrebno.

„Izuzetno gus­tim, crnom bojom rađe­nim sli­ko­cr­te­ži­ma tje­skob­ne atmo­sfe­re koju poten­ci­ra­ju slo­je­vi­ti, brzo sli­ka­ni pote­zi, Dubravka je polo­ži­la teme­lje svo­jem spe­ci­fič­nom vidu eks­pre­si­je. Tim se crte­ži­ma pri­bli­ža­va samoj struk­tu­ri sli­ka­ne kom­po­zi­ci­je koja će, vođe­na intu­ici­jom, pos­ta­ti tvor­cem povi­še­ne emo­tiv­ne atmo­sfe­re nje­nih rado­va.  Bilo da sli­ka mono­krom­no, gdje crnu boju gra­di­ra nijan­sa­ma, ili da je poni­šta­va akcen­ti­ma tir­kiz­ne, auto­ri­ca se pri­dr­ža­va prin­ci­pa strp­lji­ve akro­mat­ske grad­nje koja će rezul­ti­ra­ti u pot­pu­nos­ti zasi­će­nom povr­ši­nom. Premda dje­lu­ju da su sli­ka­ni nes­pu­ta­nim pote­zom i u jed­nom dahu, ti su crte­ži pro­dukt paž­lji­ve subjek­tiv­ne ana­li­ze suod­no­sa ges­te i boje, ono­ga što će pos­ta­ti pre­poz­nat­lji­vom odred­ni­com auto­ri­či­na slikarstva.

„To se jas­no oči­tu­je u akri­li­ci­ma na plat­nu u koji­ma eks­plo­zi­ja boja zamje­nju­je akro­mat­ski slog i gdje je  zasi­će­na  povr­ši­na u per­ma­nent­nom pokre­tu koji će doves­ti do kon­ti­nu­ira­no pul­si­ra­ju­će aktiv­nos­ti sli­kar­skog tki­va što stva­ra dojam nemir­ne vibri­ra­ju­će povr­ši­ne. Kratke i brze lini­je mije­šaju se s dugim rafi­ni­ra­nim pote­zi­ma kis­ta, a boja je vjer­ni pra­ti­lac ges­tu­al­nog pro­ce­sa. Postignuta je opti­mal­na rav­no­te­ža u is­taknutoj dina­mi­ci kom­po­zi­ci­ja, jer kolo­rit uglav­nom pra­ti ritam kis­ta tako da brže sli­ka­ni dije­lo­vi ima­ju odgo­va­ra­ju­ću prat­nju inten­ziv­nih boja, dok dioni­ca­ma rađe­nim dugim i laga­nim pote­zi­ma prev­la­da­va goto­vo la­zurna kro­ma­ti­ka. Radeći vje­što izba­lan­si­ra­nim, ali ipak kon­tras­t­no impos­ti­ra­nim kolo­ri­tom, Dubravka će, kao pik­tu­ral­ne akcen­te koris­ti­ti pla­vu i žutu, a poseb­no crve­nu boju, koje će same po sebi, ali i svo­jom paž­lji­vo selek­ti­ra­nom izved­bom, pokre­nu­ti i akcen­ti­ra­ti svje­tlo što će nepre­kid­no kre­ta­nje čita­ve kom­po­zi­ci­je na krat­ko zaus­ta­vi­ti dono­se­ći joj tre­nut­ni smi­raj. Crna boja, prev­la­da­va­ju­ća u rani­je spo­me­nu­tim crte­ži­ma, sada se pojav­lju­je kao svo­je­vr­s­ni kali­graf­ski znak koji pono­vo pokre­će nakrat­ko svje­tlom zaus­tav­lje­nu kom­po­zi­ci­ju. Boja, kao akce­le­ra­tor pokre­ta i sup­s­ti­tut Dubravkine ener­gi­je, osnov­ni je subjekt ovog cik­lu­sa kojeg karak­te­ri­zi­ra slo­žen i slo­je­vit pro­ces stva­ra­nja sli­kar­skog dje­la. Sve je u funk­ci­ji spon­ta­ne ali ipak osmiš­lje­ne i ski­coz­no ispla­ni­ra­ne cje­li­ne, čije seg­men­te naj­češ­će odva­ja raz­li­či­ta obra­da sli­ka­nih povr­ši­na; od prev­la­da­va­ju­ćih eks­pre­si­onis­tič­ki sli­ka­nih epi­zo­da gdje nes­pu­ta­ni duk­tus domi­ni­ra u bojom zasi­će­nim polju, do goto­vo mono­krom­nih kre­ativ­nih pauzi što isto­vre­me­no pokre­ću i zaus­tav­lja­ju nemir­nu kompoziciju.

„Dubravka u ovom cik­lu­su ispi­su­je svoj spe­ci­fi­čan autor­ski ruko­pis, sat­kan od brzog i suges­tiv­nog pote­za koji se može sagle­da­ti kao znak, reče­ni­ca i pro­test, ali se ne može čita­ti sepa­rat­no već kao jedins­tve­ni pro­dukt intu­itiv­no nas­ta­le cjeline.

„Slikarstvo Dubravke Svetličić oslo­bo­đe­no je ikak­vih nara­tiv­nih i lite­rar­nih pred­lo­ža­ka, jer se radi o pro­ce­su subjek­tiv­nih istra­ži­va­nja aps­trak­t­ne pro­ve­ni­jen­ci­je vođe­nih sen­zi­bil­nim auto­ri­či­nim duhom. Ne bje­že­ći od vje­re u vlas­ti­tu men­tal­nu sna­gu, ali i pre­pu­šta­ju­ći se emo­ci­ja­ma i spon­ta­nos­ti, Dubravka je stvo­ri­la sli­ke koje odi­šu spe­ci­fič­nim aps­trak­t­nim inti­miz­mom te zaokru­žu­ju jedan istin­ski umjet­nič­ki svje­to­na­zor pro­fi­nje­ne likov­nos­ti i nepa­tvo­re­ne iskre­nos­ti“, piše Mladen Lučić u opi­su izložbe.

Dubravka Svetličić osnov­nu i sred­nju ško­lu zavr­ši­la je u Rovinju. Na Filozofskom fakul­te­tu u Rijeci diplo­mi­ra­la je Povijest umjet­nos­ti i Likovnu kul­tu­ru – smjer sli­kar­stva u kla­si prof. Antona Depopea i prof. Ksenije Mogin. Preko 10 godi­na je pre­da­va­la likov­nu kul­tu­ru na gim­na­zi­ji Zvane Črnje u Rovinju gdje je vodi­la kre­ativ­ne radi­oni­ce: sli­kar­stvo, kipar­stvo, crta­nje i gra­fi­ka. U više navra­ta je bila men­tor kre­ativ­nih radi­oni­ca za nada­re­ne na Novigradskom pro­lje­ću. Od 1996. – 2005. vodi­la je pri­vat­nu ško­lu stra­nih jezi­ka u Rovinju u sklo­pu koje i kre­ativ­ne radi­oni­ce. Od 2006. – 2011. vodi­te­lji­ca je Multimedijalnog cen­tra Grada Rovinja za koji je osmis­li­la i vodi­la broj­ne kul­tur­ne pro­gra­me od kojih isti­če „Artexchange“ – prvi istar­ski sajam umjet­ni­na, „Rovinj spring jazz“, broj­ne samos­tal­ne i skup­ne izlož­be istak­nu­tih likov­nih umjet­ni­ka iz Hrvatske i zema­lja okruženja.

Do sada je izla­ga­la na skup­nim izlož­ba­ma: Rovinjska likov­na kolo­ni­ja, Grisija, Festival mla­dih Pazin, Ex-tem­po­re Piran, Opatija i Grožnjan, godiš­nje izlož­be HDLU‑a, samos­tal­no je izla­ga­la u Puli i Sv. Jurju (Grožnjan). Od 2011. rav­na­te­lji­ca je Pučkog otvo­re­nog uči­li­šta Grada Rovinja-Rovigno. Članica je HDLU Istre i maj­ka dva­ju sino­va Jana (38) i Klasa (27).