Regionalna kazališna suradnja na autorskom projektu redateljice Selme Spahić

Istarsko narodno kazalište i SARTR donose predstavu „Mekoća“

Priredio B. V. • Fotografije Jelena JANKOVIĆ iz arhiva INK-a

25.02.2026.

Istarsko narod­no kaza­li­šte Gradsko kaza­li­šte Pula i Sarajevski rat­ni teatar u zavr­š­noj su fazi pro­ba za pred­sta­vu „Mekoća“, autor­ski pro­jekt reda­te­lji­ce Selme Spahić, nas­tao u suautor­stvu s dra­ma­tur­gi­njom Eminom Omerović, te ansam­blom koji čine Alban Ukaj, Boris Ler, Kemal Rizvanović i Josip Stapić. Premijera će se odr­ža­ti u čet­vr­tak, 5. ožuj­ka u 20 sati na Maloj sce­ni INK‑a, a repri­ze u petak, 6. ožuj­ka i subo­tu, 7. ožuj­ka u 20 sati. Sarajevska pre­mi­je­ra na ras­po­re­du je 2. i 3. travnja.

Na sce­ni punoj opas­nih pred­me­ta su, izme­đu osta­log, kli­je­šta, sje­ki­ra, stol s četi­ri sje­de­ća mjes­ta, dva kanis­te­ra, čekić, čaki­ja, zamiš­lje­na sti­je­na, kono­pac, mikro­fon i sak­so­fon, kram­pa, plas­tič­na vre­ći­ca, gita­ra i pro­duž­ni kabel, jedan zec i četi­ri izvo­đa­ča. Četiri sina kao i bilo koja dru­ga četi­ri sina u koje žite­lji gle­da­ju i od njih mno­go očekuju.

Predstava kroz stal­no poigra­va­nje sa žan­ro­vi­ma i igrom izme­đu stro­ge struk­tu­re i pot­pu­nog kaosa, nas­to­ji rasvi­je­tli­ti uvri­je­že­ne pri­ti­ske masku­li­ni­te­ta, ali i kaza­liš­ne meha­niz­me na koje smo gle­da­lač­ki naviknuti.

Što je uop­će ulo­ga kaza­li­šta u svi­je­tu koji nepre­kid­no per­pe­tu­ira i repro­du­ci­ra nasi­lje? Zašto nam njež­nost u kaza­li­štu čes­to stva­ra veću neugo­du od nasi­lja? Je li mogu­će zamis­li­ti svi­jet bez nasi­lja, barem u kaza­li­štu? Kakav bi to bio svi­jet? Polazeći od pita­nja kako dje­lo­va­ti u svi­je­tu agre­si­je i rato­va, ova kaza­liš­na pred­sta­va tra­ga za uto­pij­skim pros­to­ri­ma gdje bi mir mogao biti moguć.

„Mekoća“ poku­ša­va pro­pi­ti­va­ti radi­kal­nu meko­ću kao alter­na­ti­vu svi­je­ta u kojem živi­mo, te istra­ži­ti moguć­nost pos­to­ja­nja nekog novog svi­je­ta u kojem je bri­ga o dru­gom pri­mar­ni prin­cip orga­ni­za­ci­je društva.

Scenografiju pot­pi­su­je Paola Lugarić Benzia, kos­ti­mo­graf­ki­nja je Manuela Paladin Šabanović, autor glaz­be je Draško Adžić, obli­ko­va­telj ras­vje­te Dario Družeta, kore­ograf­ki­nja je Ana Kreitmeyer, a kore­pe­ti­tor je Carlos Andrés Fagin.