Izložbom „My father was a lighthouse keeper“ u MSUI‑u Davor Krelja se vratio kući

Tekst Paola ALBERTINI • Fotografije iz arhiva MSUI-a

23.02.2026.

Samostalna izlož­ba aka­dem­skog sli­ka­ra Davora Krelje nazi­va „My fat­her was a lig­h­t­ho­use keeper“ otvo­re­na je u petak, 20. velja­če u pul­skom Muzeju suvre­me­ne umjet­nos­ti Istre.

U ovom kon­tek­s­tu oda­bran je cik­lus sli­kar­skih rado­va većih for­ma­ta (dip­ti­ha, trip­ti­ha i kom­po­zi­ci­ja) nas­ta­lih u raz­dob­lju od 2023. do 2025. godi­ne koja temom, sadr­ža­jem i for­mom vizu­ali­zi­ra­ju umjet­ni­ko­va “sje­ća­nja na proš­lost i buduć­nost”, a koji­ma pose­ban pečat daje i poprat­na ani­ma­ci­ja te suges­tiv­na zvuč­na podloga.

Otvorenju je uz auto­ra i rav­na­te­lji­cu MSUI‑a te kus­to­si­cu izlož­be Ketrin Miličević Mijošek pri­sus­tvo­vao povjes­ni­čar umjet­nos­ti i likov­ni kri­ti­čar Feđa Gavrilović, vodi­telj grad­ske gale­ri­je u Zagrebu.

Kako je ispri­ča­la Miličević Mijošek, Davor Krelja, jedan je od prvih uče­ni­ka zna­me­ni­tog istar­skog peda­go­ga i sli­ka­ra Ivana Obrovca, svoj likov­ni put iz rod­ne Pule nas­ta­vio je u Zagrebu gdje se traj­no nas­ta­nio po dovr­šet­ku stu­di­ja te se uz sli­kar­stvo posve­tio peda­go­škom i teorij­skom radu, ali i ilus­tra­ci­ji i scenografiji.

Rekla je da izlož­ba dono­si spe­ci­fi­čan cik­lus nazi­va, u pri­je­vo­du, „Moj otac bio je svje­ti­oni­čar“. „Dao nam je osob­nu pri­ču, temu u kojoj je on i čovjek, i sli­kar, i uče­nik, i uči­telj ali isto tako i odras­la oso­ba. Na svoj način, kao sli­kar, dono­si spe­ci­fič­nu pri­ču“, doda­la je.

Gavrilović je rekao kako se Krelja publi­ci obra­ća sli­kar­skim jezi­kom. „To radi na način da sam ja tu suvi­šan, jezi­kom ne mogu ništa reći ili vodi­ti vas za ruku od sli­ke do sli­ke, to je zapra­vo bes­po­treb­no. Zato to i jest sli­kar­stvo – sli­kar­stvo je nešto što želi rezo­ni­ra­ti sa svo­jim gle­da­te­ljem na jed­noj intu­itiv­noj i osje­ćaj­noj razi­ni jezi­ka koji je spe­ci­fi­čan za tu umjet­nost. To nije jezik kojim ja sad govo­rim ali ipak, mi smo bića jezi­ka“, kons­ta­ti­rao je Gavrlilović te rekao da Krelja pris­tu­pa sli­ci na način čiji se ključ skri­va u nazi­vu ciklusa.

„Svjetionik je kao meta­fo­ra ljud­ske svi­jes­ti ono­ga našeg ja koji oba­sja­va naš svi­jet koji poku­ša­va­mo spoz­na­ti nesa­vr­še­nim sred­stvi­ma od čega su neka naše rije­či“, pojas­nio je.

„Nema nikak­ve dvoj­be da je svje­ti­onik na koji se pozi­va Davor Krelja u nas­lo­vu svo­je izlož­be upra­vo taj unu­tar­nji. A na neki će način to biti i otac iz nas­lo­va koji ga čuva. To je nje­gov real­ni otac, rodi­telj, ta prva ste­pe­ni­ca u soci­ja­li­za­ci­ji i osvje­šta­va­nju svi­je­ta, koji se s vre­me­nom pre­obra­ža­va u osob­nog vodi­ča kroz život. On se u tom pro­ce­su mije­nja, pone­ka­da do nepre­poz­nat­lji­vos­ti prvo­bit­nog obli­ka, ali u toj pro­mje­ni (čes­to i radi­kal­noj) sadr­ža­no je svo bogat­stvo svi­jes­ti. A ona je, poput mra­ka nad puči­nom, nes­poz­nat­lji­va, dok po njoj blje­ska svje­tlo našeg svje­ti­oni­ka“, dodao je rekav­ši kako je i u kata­lo­gu izlož­be napi­sao da Krelja tu (svo­ju i opće­ni­to ljud­sku) svi­jest poku­ša­va iska­za­ti ona­ko kako naj­bo­lje može – kao slikar.

Slike nje­go­va novog cik­lu­sa teme­lje se na tran­sfor­ma­ci­ji orga­nič­kih obli­ka u aps­trak­t­ne, ili rub­no aps­trak­t­ne, kom­po­zi­ci­je u koji­ma se osnov­ni motiv, ins­pi­ra­ci­ja, ili for­mal­ni poti­caj za stva­ra­nje, gube i ponov­no pro­na­la­ze nama pred oči­ma. U odgo­ne­ta­nju nje­go­vih pri­zo­ra može nam (ali samo malo) pos­lu­ži­ti i naše zna­nje. Tako u nji­ma može­mo pro­na­ći alu­zi­je na maj­sto­re poput fra Angelica ili Velasqueza. No, to je sli­ka­rev (sen­ti­men­tal­ni) odgoj i u tim blje­sko­vi­ma remi­nis­cen­ci­ja ne tre­ba (ni naj­ma­nje) tra­ži­ti zna­če­nje Kreljinih ostvarenja.

Ako ga već mora­mo tra­ži­ti (a vidjet ćemo da tira­ni­ja zna­če­nja ovdje nije nuž­na) isprav­ni­je ćemo pos­tu­pi­ti kre­ne­mo li tra­gom začud­ne eks­pre­si­je ovih sli­ka. Ona se nala­zi u već spo­me­nu­tim meta­mor­fo­za­ma obli­ka, kao i u snaž­nom inten­zi­te­tu nji­ho­vih boja. Imamo dojam da je na sli­ka­ma ostva­re­no isto­dob­no kre­ta­nje i nepo­mič­nost, to jest neo­bič­na utvr­đe­nost odno­sa likov­nih ele­me­na­ta koja se može u sva­kom tre­nut­ku ras­pli­nu­ti i pre­obli­ko­va­ti u nešto novo. Po sve­mu tome, one pod­sje­ća­ju i na var­lji­vost memo­ri­je, ali i ljud­ske per­cep­ci­je koju smo nauče­ni sma­tra­ti jam­cem neke isti­ne u svijetu.

Slike odli­ku­je odre­đe­na monu­men­tal­nost (pone­ke dje­lu­ju kao tote­mi), nedo­ku­či­vost i nepris­tu­pač­nost sva­kom zna­če­nju. Zbog nekog stal­nog oče­ki­va­nja pro­mje­ne koju nose nji­ho­vi liko­vi, one dje­lu­ju kao mis­tič­na pro­ro­čans­tva. A lje­po­ta tak­vih pro­ro­čans­ta­va je u nji­ho­voj dvo­smis­le­nos­ti i neuhvat­lji­vos­ti. Ako ih defi­ni­ra­mo u našem, sva­kod­nev­nom, banal­nom i prak­tič­nom jezi­ku, gubi­mo sav poten­ci­jal nji­ho­ve fas­ci­na­ci­je. Zato tom (tako pro­fa­nom) smis­lu Krelja uspješ­no i pro­tej­ski izmi­če u svo­me sli­kar­stvu – toj umjet­nos­ti koja nas lako može zava­ra­ti svo­jom fik­si­ra­noš­ću, tobož­njom nepo­mič­noš­ću i defi­ni­ra­noš­ću teme, ali koja (baš zbog svo­je nije­mos­ti) kri­je pita­nja koja nadi­la­ze bilo kak­ve (i temat­ske i stil­ske) odred­ni­ce i kla­si­fi­ka­ci­je“, sto­ji u kata­lo­gu čiji tekst pot­pi­su­je upra­vo Gavrilović.

Davor Krelja izra­zio je zado­volj­stvo dola­skom veli­kog bro­ja posje­ti­te­lja te istak­nuo da je rade­ći na izlo­že­nim dje­li­ma imao stra­te­gi­ju o kojoj je, pak, samo rekao: „Mangia mol­to par­la nien­te“, nasmi­jav­ši okupljene.

Davor Krelja rođen je 1960. godi­ne. Diplomirao je 1985. na Akademiji likov­nih umjet­nos­ti u Zagrebu, stu­dij Slikarstva u kla­si Ferdinanda Kulmera. Izlaže od 1984. godi­ne. Izlagao je na 27 samos­tal­nih i 27 skup­nih izlož­bi. Od 1993. godi­ne do umi­rov­lje­nja dje­lu­je kao pro­fe­sor likov­nih pred­me­ta u Školi za modu i dizajn u Zagrebu. Njegovo peda­go­ško dje­lo­va­nje pro­ši­ri­lo se i na pro­jekt „Grupa avan­gar­da“ (2001. – 2003.), usmje­ren na meto­dič­ko usa­vr­ša­va­nje sred­njo­škol­skih pro­fe­so­ra likov­ne umjet­nos­ti. Pod vod­stvom Jadranke Damjanov, Krelja je osmis­lio niz vjež­bi za uvod u likov­ne umjet­nos­ti, uklju­ču­ju­ći one koje su obra­đi­va­le film­sku umjet­nost kao nas­tav­nu temu. Godine 2000. sudje­lo­vao je kao pre­da­vač na sim­po­zi­ju u Rovinju, u orga­ni­za­ci­ji časo­pi­sa Nova Istra, gdje je govo­rio na temu „Umjetnost u novom tisućljeću“.

Paralelno s peda­go­škim i teorij­skim radom, Krelja je bio akti­van u podru­čju ilus­tra­ci­je i sce­no­gra­fi­je. Od 1992. do 2009. godi­ne redo­vi­to je objav­lji­vao ilus­tra­ci­je u mje­seč­ni­ku Banka i, povre­me­no, u časo­pi­si­ma Business HR i Playboy (2005. – 2006.). Suradnja sa Školskom knji­gom tije­kom 1995. i 1996. godi­ne rezul­ti­ra­la je izra­dom nas­lov­ni­ca knji­ga i udž­be­ni­ka. Na podru­čju sce­no­gra­fi­je, Krelja je ostva­rio zapa­že­ne pro­jek­te, među koji­ma se izdva­ja sce­no­gra­fi­ja za kaza­liš­nu pred­sta­vu „Bauhaus“ (1989.) u reži­ji P. Magiellia, pre­ma tek­s­tu S. Schneidera, izve­de­nu u ZEKAEM‑u. Godine 1988. radio je kao sce­no­graf na pred­sta­vi „Magritte: Misteriozno uboj­stvo“, u reži­ji Željka Zorice, izve­de­noj na Eurokazu u Zagrebu, te u Studentskom kul­tur­nom cen­tru u Beogradu. Živi i stva­ra u Zagrebu.

Izložba je popra­će­na edu­ka­tiv­nim sadr­ža­ji­ma koje pro­vo­di usta­no­va u kon­tek­s­tu Godišnjeg izlož­be­nog pro­gra­ma; struč­nim vod­stvi­ma i likov­no – kre­ativ­nim radi­oni­ca­ma nami­je­nje­nim raz­nim dob­nim i inte­res­nim sku­pi­na­ma te pred­stav­lja­njem dvo­je­zič­nog kataloga.

Realizirana je u kon­tek­s­tu Godišnjeg izlož­be­nog pro­gra­ma uz finan­cij­sku podr­šku Upravnog odje­la za kul­tu­ru i zavi­čaj­nost Istarske župa­ni­je – Regione Istriana, Ministarstva kul­tu­re i medi­ja Republike Hrvatske, Grada Pule – Pola i Turističke zajed­ni­ce Grada Pule, tra­je do 31. ožuj­ka i može se pogle­da­ti sva­kim danom osim pone­djelj­ka i blag­da­na od 10 do 19 sati.